Dokumenta su vječiti svjedoci!

Za Antenu M piše: Jadranka Selhanović

Protok vremena učiniće, kako to i zakon nalaže, da pisana riječ koja nastaje danas, jednog dana završi u Arhivu. I onda, po pravilima struke, ta preuzeta arhivska građa, zapisana na različite načine, se sređuje i obrađuje. Po arhivističkim principima. U najkraćem, svaki dokument dobija svoju signaturu, a to podrazumijeva određivanje trajnog mjesta dokumentu u okviru jednog arhivskog fonda. Koje će omogućiti njegovo buduće lako pronalaženje.

I naravno, ustupanje istraživaču. Na korišćenje. U različite svrhe.

No, hoće li pisana građa koja nastaje u sadašnjem vremenu, svojim sadržajem, zbunjivati arhiviste? Ili proizvoditi dilemu prilikom njenog signiranja? Određivanja njenog pravog mjesta? Sve su prilike da hoće.

Kako sada stvari stoje, biće zasigurno, među buduće preuzimanom arhivskom građom i one, koja na prvo čitanje može da prevari. Grdno. Jer, sadržajem će podsjećati na već sada, davna vremena. Na ručno ispisane hartije prije više od 80 godina. Kada su patriote, rodoljubi, branioci svoje domovine  iz okupatorskih kazamata, logora i zatvora pisali svoja oproštajna pisma. Svojim najbližima. Da im saopšte, da pred streljački vod idu čistog obraza. Da im je jedini cilj bio da odbrane svoju rodnu grudu. Od okupatora i njegovih slugu. Da preziru izdajnike i špijune.

„Smrt fašizmu- sloboda narodu“, bila je njihova posljednja poruka. Ispisana na kraju svakog pisma.

Zato, dragi arhivisti, oprezno. Nemojte da vas nedovoljna pažnja, da vas sadržaj preuzetih dokumenta, povede u pogrešnom smjeru. I ovovremena dokumenta izmjestite u arhivske zbirke. Iz perioda Narodnooslobodilačke borbe. Ne, oni ne pripadaju  tamo. Dobro osmotrite ispisane datume njihovog nastanka. Signirajte ih i smjestite  tačno gdje im je mjesto. Zarad istorijske istine.