Potomstvo

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović 

„Budimo dobri prema svojim potomcima jer najbolje tek dolazi!” Ne, nije to rečenica iz nekog književnog teksta. Mada bi mogla biti?

Doduše, taj bi se tekst morao pjevati uz gusle. Uz logorsku vatru i šenlučenje pijanih kosovskih zavjetnika. Onih koji 20 godina dogodine odlaze na Kosovo. O potomcima i dobroti prema njima beśedi Milojko, aktuelni premijer Crne Gore.

Onaj isti Milojko što je potomke, čim se niotkuda obreo u Zdravkovoj vladi, zadužio milijardu eura. I isti onaj Milojko koji je sa svojim saborcima tzv. Temeljnim ugovorom Srbiji prepisao crnogorsku sakralnu baštinu.

Isti onaj Milojko koji je od kovida preminulog Atanasija Jevtića cjelivao u jeku pandemije. I to u svojstvu ministra u vladi Crne Gore. Valjda tako dajući primjer potomcima koliko ponizni trebaju biti prema popovima koji im poriču naciju, jezik, državu i crkvu.

Dakle, danas taj Milojko brižno bdi nad našim potomstvom, čiju je budućnost na srebrnoj tacni predao Aleksandru Vučiću. Na srebrnoj tacni, za trideset srebrnjaka. Mogli bismo i tako napisati kad bi ovaj tekst imao ambiciju da bude nešto više od mučnog svjedočanstva raziđivanja Crne Gore.

Fante je jednom kazao „pišem za potomstvo“, i sasvim je moguće da je Milojko namjeravao varirati ovu Fanteovu misao. No, osim što ne zna za Fantea, u tom bi slučaju morao reći: „Služim za potomstvo“. Jedino tako bismo vjerovali piscu. A ako čitalac ne vjeruje piscu, onda je taj pisac autor vikend-romana, ili, neki od kolumnista tabloida Vijesti. Onda je taj pisac loš, bar koliko Baki, ili Đuro? „Služim za potomstvo“ bilo bi sasvim prikladno reći. Jer, sluga, jelte, služi. Ipak, ni ta istina ne bi bila potpuna, jer naše sluge služe za sebe, a ne za potomstvo.

Oni potomstvu na leđa stavljaju jaram. Oni potomstvu u nasljeđe ostavljaju sramotu i sav jad sluganstva. Naši preci su bili dobri prema potomstvu, pa su nam u amanet ostavili Crnu Goru. Za koju su ginuli. Za koju su prolili krv. Ipak, nijesmo je bili kadri sačuvati. Da jesmo, ne bi danas neki Milojko držao slovo o dobroti prema onima koji će doći nakon nas! Ne bi neki Dritan i njegova sramna URA uspjela za svega nekoliko godina razoriti ono što je zidano vjekovima. Stoga, preci, oprostite nam.

Na nama je da zaista budemo dobri prema potomstvu i da Milojka i slične njemu pošaljemo u političku prošlost. U istoriju. Na njene margine. Crvene od stida. Od stida zbog režima koji je Crnu Goru pretvorio u prah i pepeo. U zaseok Vučićeve Srbije. Od stida zbog režima koji uporno poriče istinu o zločinima, počinjenim u ime ideologije kojoj služi. Režima za koji se genocid u Srebrenici nikad nije dogodio. Režima koji u kazamate odvodi one koji su zaustavili krvave naume Moskve i Beograda.

Režima koji je svaku pravosudnu instituciju podredio vlastitim interesima. Režima koji Tužilaštvu diktira imena ljudi koje treba hapsiti, a onda se nad njima iživljavati. U zabludi su svi oni koji danas likuju nad sudbinom Milivoja Katnića. Jer, nikad se ne zna kad će režimski tužioci i policajci pokucati na njihova vrata? U takvoj Crnoj Gori premijer želi biti dobar prema potomcima? U Crnoj Gori u kojoj Joanikije Mićović odlazi u pośetu izručenom tajkunu Dušku Kneževiću?! Pritom mu poklanjajući Sveto pismo, sa sve posvetom. Možda ne razumijemo razloge Mićovićeve empatije prema dugogodišnjem bjeguncu. Možda, kažem možda, svoju zatvorsku ćeliju Duško Knežević kani zamijeniti manastirskom kelijom, u kojoj će okajavati grijehe? Za kaluđersko ime predlažem Podmitije! Da, to bi bilo prikladno za nekadašnjeg intimusa bivšeg režima, a potom heroja antirežimskih demonstracija.

Budimo dobri prema svojim potomcima, kako kaza Milojko, i budimo dostojni svojih predaka, kako nam nalažu tradicija i istorija. Stoga, zaustavimo ovaj četvorogodišnji slobodan pad. Dok još nije kasno. Dok još uvijek ima onih kojima na čelu ne piše cijena. Dok još ima onih koji ne seire nad tuđom nesrećom. Onih, čiji je jedini nalogodavac savjest. Onih koji mimo nje nemaju drugog gospodara.