Drug Teo i njegovi autobusi

Piše: Dinko Gruhonjić (Autonomija)

Druže Teo, ostvario ti se dječački san da voziš autobus!

„Umro je Teofil Pančić, dugogodišnji istaknuti član Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik mnogih prestižnih priznanja, među kojima je i Regionalna novinarska nagrada ’Srđan Aleksić’ za novinarsku hrabrost…, koja mu je dodijeljena u decembru prošle godine“

Tako bi valjda nekako trebalo početi nekakav zvaničan „In memoriam“. Ali, pustimo se toga.

„Dobro veče, druže Teo!“, „Dobro veče, druže Dinko!“, bila je jedna od varijanti našeg pozdravljanja.

„Dobro veče druže Bogoljube!“, „Dobro veče, druže Sabahudine“, bila je druga varijanta početaka naših druženja.

Za mene će Teo zauvijek ostati asocijacija na radost i na smijeh. Ma šta na smijeh, na naše pravo, iskreno, klinačko zafrkavanje sa svim i svačim. Na neobuzdani smijeh kojim su se orile kafane i ulice vojvođanske. I one briselske, recimo, sjećam se. Kada smo bili zajedno na nekom velikom smaračkom skupu na kojem su se usvajale tobože neke značajne strategije za medijske slobode. Bježali smo sa tih časova, jer ko bi odolio zovu belgijskog piva i ostalih đakonija. I ko bi odolio prilici da se drugovi druže. I da se izgube na putu do hotela, jer su zaboravili kako se taj hotel uopšte zove. Ne zato što smo bili mortus pijani, već zato što nam je bilo svejedno. Orio se Brisel noću od kikotanja, pa smo tako nasmijani nekako nabasali i prepoznali hotel.

Isto je bilo i kada Teofil više nije mogao „među raju“, nego smo mi odlazili kod Olje i njega. Iskreno i sebično, najviše sam volio da odem sam. Onda bi divna Olja nasjekla gurmansku mezu, prinosila mi piva ili rakije i sve troje smo se smijali do duboko u noć. Prevoditeljka, pisac i profesor, ko bi rekao da su tako neozbiljni, možda se pitao komšiluk.

Izvinjavao bih se što sam toliko dugo „zaglavio“, ali bih sljedeći put opet zaglavio. Samo, malo je tih „sljedećih puta“ bilo. I to vam je ono što uvijek sebi obećamo, a rijetko ispunimo: moramo se viđati češće, jer ko zna dokad ćemo se uopšte moći viđati…

Kod Teofila je sve bilo iskreno, uvijek mi je ličio na dječaka zarobljenog u tijelu nekakvog odraslog muškarca. Na svojeglavog, nepokorenog dječaka, briljantnog i neponovljivog uma, koji nas je davno prešišao i preskočio mnoge razrede, pritom nikad ne odustajući od radosne a genijalne  igre riječima. Kako je to uopšte moguće, da ostaneš tako čist, pored svega čime se život trudio da te zagadi?

Jedna od njegovih dječačkih strasti, za mene potpuno uvrnuta ali kod njega više nego iskrena, bila je ljubav prema međugradskim autobusima. Otkrio sam to slučajno, kada smo organizovali jednu od naših nebrojenih tribina negde u Vojvodini, na kojima je Teo bio redovan gost. Nazvao sam ga i obavijestio da će „taj i taj“ doći „tada i tada“ autom da ga pokupi i doveze u, recimo, Sombor.

„Ne treba, druže Dinko, doći ću ja autobusom“, rekao je. 

„Ma kakvim autobusom, nećeš se gužvati, lakše je autom“, navalio sam ja. Pošto sam bio dosadan, blago me je presjekao i rekao: „Ali, druže Dinko, ja volim da putujem autobusima“.

To je obično izgledalo tako da Teofil kupi hrpu novina, stavi slušalice u uši, čita i sluša muziku i vozi se i vozi tim međugradskim busevima. I čovjek je odistinski uživao u tome! Na moje zaprepaštenje, jer – pošteno govoreći – za mene nema goreg prevoznog sredstva od međugradskog autobusa.

Ali, Teofil je znao redove vožnje napamet. Olja je pričala da je u stanju da, ako ga probudiš u pola noći, izdeklamuje red vožnje autobusa na liniji Ljubljana – Niš, još iz „onih vremena“. Sa sve preciznim tajmingom kada taj bus kreće iz koje stanice: Zagreb, Slavonski Brod, Županja, Sremska Mitrovica… Ne vjerujete? E pa, nisam ni ja ali sam se uvjerio.

Od njega sam prvi put čuo da pored trainspottinga i planespottinga postoji i – busspotting! Dakle, „fanatici“ koji imaju svoje forume na internetu i koji ostavljaju fotografije sa obavještenjem tipa „autobus za Novi Sad marke te i te, broj taj i taj krenuo je jutros u 06:30 iz Teslića“. Pa se onda javlja sljedeći, koji iz Brčko Distrikta izvještava da je isti taj autobus upravo stigao na lokalnu stanicu, uz obavještenju o „broju šasije“ i slično. I tako ga prate sve do finalnog odredišta.

Zbog toga smo kod kuće odlučili da mu prilikom sljedeće posjete na poklon odnesemo igračku-autobus, ali onako, dosta solidnog kvaliteta, da se vrata busa mogu otvarati i slične fore. Naravno, izabrali smo „mercedes“, najpribližniji onom kojeg je Teofil proglasio najboljim autobusom ikada, a kojeg se sjećam iz svoga djetinjstva. Iako je bio samo bus, stvarno je bio moćan! Zamolio sam našeg sina Davida (onog hrvatskog špijuna od još goreg mu ćaće, da!) da upotrebi svoje master inženjerske saobraćajne vijuge, da odabere autobus i da obavezno priloži sve njegove karakteristike. Vjerujem da je Teo bio srećan kada smo mu poklon uručili. U stvari, znam da je bio srećan, jer naša druženja su bila čista životna radost.

Sjetim se onda i da su naša djeca, kada su bili mala, gledala neki crtać koji se zvao „Magic School Bus“. Taj bus je bio  svemoćan i stvarno magičan. Umio je, naravno, i da leti. I evo, jutros mi je Olja javila da je drug Teo otišao. I od tada ga vidim u tom dječjem magičnom školskom autobusu marke „mercedes“. I čujem ga kako se smije. Pa se onda i ja smijem s njim.

Druže Teo, ostvario ti se dječački san da voziš autobus!