Most na rijeci ili brvno nad potokom

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis 

Voli da čita Andrića pisca. Ravnodušan je spram Andrića čovjeka. S vremena na vrijeme, iz rečenica ovog literate, konciznih opisa i uvjerljivih dijaloga, osjeti Pisac u tekstu nobelovca hladnoću, suzdržljivost, kao da ih je ka čitaocu poslao alien. U Andrićevom stilu kadšto je suviše zanata, posna mu se učini izbrušena rečenica. Poželi da usred nje nešto vrisne, bukne. Ne! Uvijek hladnoća diskretnog pripovjedača, gnom okovan ledom. Tuđ mu bude kadšto taj čovjek, Andrić Ivo, inače veliki pisac, jedan od najvećih, naših jezika majstor. Dakako, nije ga upoznao, niti bio u prilici da se s njim druži, pa opaska može biti površna, ali ga stečeno znanje o njemu kao osobi, što je radio i kako se u životu okretao-prevrtao, čuvena njegova gospodstvenost, vele: građanski orijentisanog, često uznemiri. Teško mu da sebi prizna da se među velikim piscima nađe i pokoji prelivoda, mrgodnik, pa i zloća. Računa da je dobar pisac jednako i dobar čovjek. A nije uvijek tako. Rijetko je kada tako. Andrić je njemu mutna, gotovo nezemaljska pojava, suprotna Krleži, koji je, kažu mnogi, bio podrugljivac i cinik, ali jasniji u svojoj otresitosti. Često otvoreno drzak. Andrića, pak, doživljava bezobrazno podmuklim.

 Najzad, i da ništa o Andriću ne zna, a da zna da je jedan od graditelja projekta-programa-pogroma o satiranju Albanaca, dovoljno mu je da se od njega, kao čovjeka, dalji. Sav oprez, uljudnost i kruta gospodstvenost Iva(e) umire pred njegovim podacima iz biografije koji ga takvoga diskredituju.

Njegov tekst „Pismo iz 1920“ nikad mu nije bio blizak. Zar nije to plakatna književnost gdje teza kvari opis događaja i junaka? Zbunjivalo ga, pa i nerviralo to pismo, koje je, tobože, pisac dobio od druga, ljekara Maksa Levenfelda: Bosna lijepa zemlja, a puna mržnje i straha! O čemu to Andrić piše, zna li on što je napisao?! On, duboki poznavalac bosanske duše, naša najpouzdanija južnoslavenska spona u kulturama Evrope i Istoka, između islamskog Istoka i hrišćanskog Zapada! Ili sam ja sve vrijeme, lunatik i utopista, živeći skoro dvije decenije bosanski život, tu bosanskohercegovačku stvarnost prelijetao, jašući na hatu srebrnih krila, a da nijednom nisam sa te visine pao u blato i šiblje stvarnosti? Biće da je ipak Andrić ovim tekstom htio da kaže i ono što blagorodan čovjek ne treba da napiše.

Ne, Gospodine Ivo, Bosna zâme (mediteranca i levantinca i miteleuropejca najedno), nije zemlja mržnje i straha! Bosna jeste zemlja beskrajne patnje, ali i zemlja duboke ljudskosti. U kojoj se, po mjeri hude sudbine, s vremena na vrijeme, dese i nepočinstva. Kao i svuda po zemljinom šaru. Zemlja Bosna je, najzad, ona teritorija koju je ponajprije satirala široka narav njenih ljudi i plemenita naivnost njenih žitelja. Da, Bosnu je uništavala njena dobrota. I san koga je sanjao čovjek Bosne. Često se takvome nije posrećilo da doživi ono što sanja. Prije će biti da si ti, gospodine i druže Andriću, samog sebe vješto premetao, čuvajući se u svom zamku od magle, u sigurnosti diplomatskoj i ovjerenom statusu ideološkom.

U takvom hedonizmu opreznog čovjeka i suzdržanog pisca najviše je bilo komocije i sebičnosti. A jesi li, očiju ti, bio nacionalista, suzdržani skeptik i sračunati velegrađanin!? Ne želi da analizira „Pismo iz 1920“. Činili su to i prije njega, sa raznih uglova, od ovog Pisca pametniji. Ono što ga sve vrijeme dalji od tog teksta jeste vješto građena strategija, iz dubine političke i ambicije diskriminatorske iznikla, kojoj je cilj omalovažavanje jednog naroda i jedne zemlje. Kako to biti može, kako to biva?! Jedna pored druge vjekovima traju četiri sakralne građevine, čuje se zov s minareta, zvona jecaju, katolička, evangelistička i pravoslavna, promiču kraj sinagoga marljivi Judejci, vjernici ulaze i izlaze iz tih bogomolja, bliski u tegobama a u vjekovnoj saradnji, po nuždi ili volji, svejedno, a piščev junak tvrdi: ti se ljudi mrze i strahuju jedni od drugih. Tlapnja! Ne može, a i neće da vjeruje u to. Ali je sklon da povjeruje da između one davnašnje priče Andrićeve i ovog današnjeg klerofašističkog naricanja kojekakvih ekmečića, kusturica, ćosića, bećkovića, karadžića, mladića, šemsudina i džemaludina, i inih jahača okota šovenskog, postoji i jednako traje most ideologije kojim se prevoze, raznose zle sile i satanski tovari mržnje i straha na leđa patne zemlje. Bosne i Hercegovine. A to nije na Drini ćuprija. Već brvno ispod koga, jednako beznadežno, teče neka vodurina prokleta, zvana Drina rijeka.