Ko o čemu – Joanikije o kapeli

Piše: Nevena Kovačević

Bogosluženja od skoro dvojice mitropolita crkve Srbije, nazovite ih kako hoćete – liturgijama ili molebanima, izgledaju kao mitomansko-nacionalistički mitinzi. Niđe ljubavi, praštanja, pozivanja na razum i zaokret ka pravim vrijednostima. To je valjda zakletva onih koji Hristu služe, ili možda ipak nije, jer, jelte, svako ima pravo na lično tumačenje odabrane profesije. Pa tako i popovi imaju pravo da krše svešteničku zakletvu. Bolje reći, oni koji službuju pod okriljem crkve Srbije, prekršili su je dominantno kad mantiju obukoše.

Jovanu Mićoviću alijas Joanikije, tokom služenja na Bjelasici priviđala se Njegoševa kapela vaznesena u nebo. Mitomani bi rekli – dobar znak na Preobraženje. To je, dakle, iracionalan osvrt na Joanikijevu halucinaciju. Uvjerena sam, ipak, da se Mićoviću ukazala Karađorđevićevska kapela, ona čije je vraćanje na Lovćen krvomutnički najavljivao Andrija Mandić.

Pošto su vojvodu Pavla smjestili u crkvu da ga vjernici kako dolikuje cjelivaju, a oni koji to odbiju da učine, vjerovatno će biti proglašeni bezbožnicima, došao je red za glavni čin revizionističke predstave – ispravljanje nepravde prema Njegošu.

A nije tako davno bilo kad su vlastodršci u koje se Joanikije uzda Njegošev orden poklonili Miloradu Dodiku, a on ga svesrdno uručio zabavljaču polupijane četničke rulje, nalik onoj koja je u Beranama napadala novinare i razbijala im opremu tokom pokušaju linča. Baji malom Knindži, koji svoje krvožedne saborce animira pojanjem o čiča Draži, bajonetama i za svakog četničkog koljača ima prikladne spjevove. To je isti onaj čijim su koncertom svojevremeno Tivćani i Tivćanke katoličke vjeroispovijesti bestidno provocirani baš na dan katoličkog Božića. Reče lokalna vlast – desilo se slučajno, ali im ne povjerovasmo. Jer u ovakvoj, ledeno osvježenoj Crnoj Gori ništa nije slučajnost. Zato nam, koliko god se ponavljale i bile dosadne, valja pamtiti poruke klera crkve Srbije i njihovih marioneta. Kao što Joanikije pamti Andrijino obećanje, bezočno izrečeno baš na Cetinju.

No, treba razumjeti i Andriju, primoranoga ili da po potrebi glumi vrsnog ćutologa, ili da se po potrebi šepuri u neudobnome proevropskom odijelu, dok čeka neka bolja vremena – da nastavi istim putevima do različitih ciljeva.

A zar poklanjanje Njegoša ratnom pojaču i propagatorima asimilatorskih i anticrnogorskih nakana nije svojevrstan kulturni, istorijski i anticivilizacijski zločin? Zar nije zločin stavljanje Njegoša u istu ravan sa egzekutorima najbrutalnijih genocida na ovim prostorima?

Znanje branitelja tobožnje petrovićevske Crne Gore obrnuto je proporcionalno istorijskim faktima. Jer—možda se nivo patriotizma ne mjeri zastavama, ili kako reče predsjednik Milatović naučenim stihovima, ali je sigurno da se nivo izostanka emocionalne privrženosti državi može vrjednovati skladno ćutnji na težnje za obnavljanjem okupacionih međa, čiji je cilj podjela na Crnogorce i anticrnogorce. Prve treba kulturno i istorijski zbrisati, atrofirajućim tempom, a druge nagraditi, bilo da su prelećeli ili nijesu.

Crkveni pioni nemaju hrabrosti ovo da izgovore, ali  – želja će vam biti. A o zdravorazumnim PESovcima ponajbolje govori to što se u Skupštini, makar od strane vlasti, pod plaštom odmora i tužilačkih postupaka ne smije zucnuti o Đurišiću. Jer, veli Laković, ne zakazuju se sjednice prema eksternim narudžbama, već prema internim tematskim naredbama, koje raštimovani orkestar bez riječi slijedi.

Viđećemo šta će biti kad Mandić koalicione partnere iznenadi novom govornicom. Poznat ishod, pognute glave, a glasa ni da pušte.

A što se Joanikijevih snova tiče – poruka i njemu i onima od kojih nešto očekuje. Gnušam se Ristovih mislilačkih poduhvata, ali valja pokušati  radi ispravke Mićovićevog besjedničkog apsurda – samo ljudi muvlje pameti usuđuju se da diraju nedodirljivo, a Lovćen, sve oko njega i na njemu nedodirljivi je neboder, prečvrst je za velikosrpske maštarije i igrarije. Zato vam, sluge tuđih interesa i mrzitelji sopstvene države toplo preporučujem – ne provjeravajte. Prisjetite se samo da su Parezanović i BIA omanuli na mnogo lakšem zadatku. Unijeli su Pavla bez otpora, jer institucionalni otpor nemamo, ali nije ostao tamo đe su zamislili. Zaključak – ni uz asistenciju BIA ni FSB-a, karađorđevićevsku zločinačku zidinu nećete vratiti.