Mandićev rat sa simbolima i rješavanje srpskog pitanja kao oslobodilačka misija

Za Antenu M piše: Nevena Kovačević

Tek što je zaposjeo funkciju prvoga čovjeka crnogorskog parlamenta, Andrija Mandić svojim biračima poručio je sljedeće – ciljevi ostaju isti, samo su putevi različiti. Od trobojke u kabinetu, preko uklanjanja zastave iz hola i promjene skupštinskog logotipa, gledamo skaredni serijal u nastavcima radnog naziva – Mandićev rat sa državnim simbolima. Cilj je lako dokučiv – brisanjem državnih simbola, zatrijeti i crnogorski identitet. U posljednjoj epizodi, poslužio se svojstvenim mu političkim lukavstvom. Zamjena crnogorske zastave zastavom EU, pokušaj je dodvoravanja evropskom dijelu međunarodne zajednice. No, uklanjanje državnog grba sa skupštinske govornice demistifikuje Mandićeve stvarne namjere. To bi moralo biti jasno i najneupućenijima u crnogorske političke prilike. Jer teško je povjerovati da bi iko iole politički znaven mogao sažvakati mantru da su državni simboli obrnuto proporcionalni proevropskoj orijentaciji, te ih se stoga, pod hitno treba riješiti. Prihvati li Evropa Mandićevu opasnu igru, postaće saučesnik u urušavanju državnog karaktera Crne Gore.

Suština je jasna - za Mandića i njegove saborce, skrnavljenje vizuelnog identiteta najvišeg zakonodavnog doma, zapravo je prevarna vizija nestanka Crne Gore. Ispod evropskog plašta, krije se težnja za obesmišljavanjem države i njenih identitetskih odrednica. U Mandićevoj mašti, uklanjanjem simbola iz njegovog vidokruga, oni su faktički prestali da postoje. A kad prestanu da postoje simboli, prestaje da postoji i država. Ukoliko evropski odgovor izostane, naknadna pamet i pravdanje kako je zastava EU zloupotrijebljena, biće uzaludna i beskorisna.

Mandićeva mašta lako bi mogla postati stvarnost, daleko čemernija od ove koju već živimo, ako se, umjesto proaktivnih opozicionih poteza, nastavi sa reaktivnim akcijama i retorički oštrim reagovanjima, koja nas, dok Mandić preuređuje zgradu Skupštine kao kuću naslijeđenu od predaka na koje se neprestano poziva, ne vode ničemu. Institucionalna hibernacija odavno je dežavu, ali opoziciona inertnost i van ljetnjih odmora prečesto zaliči baš na takvo stanje.

Biće da su poslanici PES-a kobajagi iznenađeni, ali neće prstom mrdnuti, jer ne bi baš da razbijesne gazdu. A Spajić, poznat po tihovanju i bježanju od „teških tema“, u trenutku kad se rješava njegova politička sudbina, radije će zadržati epitet darovitog političara koji mu je velikodušno dodijelio Mandić. Uostalom, od formiranja ove nakaradne Vlade, bjelodano je jasno da je PES samo formalno vladajuća partija. Suštinski, samo su puki i dobrovoljni sužnji DF-a, bez zere snage da im se odupru. Dokaz za to je Vasilije Čarapić, koji se, gle čuda, baš posredstvom RTS-a, jednoga od Vučićevih medijskih kerbera, preko kojeg smo saznali za putašestvije Pavlovoga bronzanoga kipa, zalaže za ravnopravnost srpskog jezika, usljed, kako reče, diskriminatorskog odnosa prema srpskom pitanju za vrijeme vladavine DPS-a. Nemam dilemu da mlađani Čarapić ipak nije toliko neuk, te dobro zna da takozvano srpsko pitanje ne personifikuje borbu za jednaka prava bilo koje nacije ili etniciteta, već velikosrpsku strategiju političke i nacionalne dominacije. Konstitutivnost ili oslobađanje od nepoželjnih etničkim čišćenjima, ključne su tačke i posljedice krvavim pečatima obilježenog velikosrpskog integralizma. Spajićev termometar, toplomjer, nazovimo ga kako god – papir bez stvarnog značaja i svrhe spomenut je tek reda radi, zarad blagog anesteziranja javnosti. A beogradskom voždu poslat je signal da se postupa po zadatku. Nimalo slučajno, istovremeno sa Mandićem i Demokratama, sinhronizovanije nego ikad. Jer – nema potrebe pojašnjavati da je jezik u istoj ravni sa državnim simbolima i u biti njenog postojanja, te je nipodaštavanje crnogorskoga jezika dio istog, asimilatorskog plana.

Demokrate - partija izdanka SNP-a, koji je, predstavljajući se kao sportista zagovarao ostanak u zajednici sa Srbijom, aktivno sprovode niz antidržavnih, subverzivnih aktivnosti. Najbeskrupuloznije su, svakako, potpuna destrukcija bezbjednosnog sektora, ukidanje pluralizma i zamjena iole demokratskog modela političke kulture autoritarnim, po uzoru na Vučićevu stabilokratiju. Prevazišli su svoje učitelje, iz najmračnijeg Miloševićevskog doba. Borba protiv korupcije i vladavina prava samo su lakmus papir za javna prepucavanja. Osokoljeni batinaškim polugama, prijete suzama i prijavama, kako bi oduzeli pravo glasa svima koji kritikuju sublimaciju svega najgoreg što smo vidjeli u crnogorskoj, ali i regionalnoj politici - panični i patetični ispadi, vjerna kopija autokrate kojem služe. Jednostavno rečeno – vladavina sile i nepravde.

Zato ne čudi šetanje Đurišića, dok tužilaštvo izviđa, a policija čeka da im crkva Srbije dobrovoljno preda kip svoga heroja. Ne čudi što mediji druge države bolje znaju šta nam se u zemlji dešava od nas samih. Ne čudi ni kriminalizacija medija, građanskih aktivista, civilnog sektora, advokata – svih koji su prozreli perfidnu igru u kojoj je bezbjednosni sektor predmet političkog plijena, defacto pod kontrolom rusko-srpskih obavještajaca.

Pitanje je – ima li volje i hrabrosti za zaustavljanje potonuća Crne Gore, među onima koji je smatraju svojom domovinom. Zaludno je, ali i neophodno još jednom upozoriti manjinske partije – ne budite fikusi u službi tuđih interesa. A opoziciji i međunarodnoj zajednici – zaustavite četničku antievropsku farsu dok nije prekasno. Šta su sljedeći potezi Mandića kojem slabašna većina iskustveno niti može, niti smije pokušati da doskoči, bolje je da ne nagađamo. Predstojeća politička jesen, da se naslutiti, odlučujuća je faza u borbi za opstanak i očuvanje državnopravnog statusa i građanskog bića Crne Gore.