Za Pravo, Čast i Slobodu Montenegra, crtica iz Dnevnika (7)

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

Tačna je tvrdnja da je biti političar, profesija jednaka nesojluku i lopovluku. Na Balkanu osobito, jer je poltičar sa ove geozone tek analfabeta za evropske političare. Takvih zanatlija-manipulanata, tamo njima ravnih nema, budući da su se temeljito edukovali na principu da je Evropa umrla, a da i dalje tavori Evropska Unija. Vucibatine, osionici, hulje najedno. Na živom jadu kako se poravnati sa britanskim majstorima duboke politike, te agresivnom ucjenjivanju  poltičara amerikanskih. Takve ih  je, uostalom, obiježila  historija kolonijalizma i neokolonijalizma.

Rijetki su izuzeci koje je ljudsko pamćenje  očuvalo kao odličnike tog  posla: kao poliitičar biti za dobro čovječanstvu, služiti svojim narodima. Takve, na muci rijetki pojedinci, puku se jednako čine kao osobe na koje se valja oslanjati, zaklinjati,  u njih vjerovati. I od njih se strašiti,  jer su silinom svoje pojave ostali pojam i primjer. Svi ostali, na  gomilu skupljeni nehajnu gadovi ološ su koje moraš trpjeti: od njihovih igrarija treperi i duša Balkana. Koja takođe ima svoje zlotvore-tirane, despote i autokrate.

Preostale su čovječanstvu rijetke umne glave koje umjetnost, dobra majka čovjekovog bitisanja, slavi. Umjetnost koja mora, da je ne bi nestalo, zanemariti da su matene svi od tog zanata: biti političar, po logici stvari nesoji, te ih je silno vrijeme umiljato  nazivalo i prozivalo: mecene, darovatelji i dobrotvoritelji, majke i oci naroda, vakuflije, milosrdnici, filantropi, patroni, tutori, pokrovitelji.. I umjetnost ih je slavila, umiljavala im se. Jedino su filozofima i mudracima bili ono kakva su, većina njih, stvarno bili: prevejane psine, svakom društvu nezaobilazna anomalija; Stoga  je takve umne glave, zbog oštra jezika njihova i nepokolobljivosti , te pozivanja na realne okolnosti života, vlast redovito spremala u zatvor: dugi pržun, kazamat, progonstvo, omča ili lomača. Ipak, sve u svemu, ima cara do cara. Takvi političari javljali su se u pravo doba istorije, imuni na krivo doba istorije. Zadesivši se životima i djelom svojim tokom proteklih društvenih lomova: buržoaske revolucije, otomanskog i austrougarskog imperija, nacifašističkog, kominističko-staljinističkog i hladnoratvskog. Da li postoji pravo doba istorije ne mogu znati, uprkos terminu koga se rabi: biti pojava u pravo doba historije?!

A naš slavni crnogorski krajolik?! Od Nikole Prvog i Potonjeg do postđukanovićevskog?! Mahniti političari nakon avgusta 2020?! Sve više blagovati, sve manje raditi. Ne sebi i oko sebe. S'eđenje ti je opuč pri ležanju. Trese se ova malešna postaja od političke obijesti i tumaranja narodnih. Bijes i mržnja! Te dobro ugojene kobile upregnute u kočije čijim dizginama upravlja Đavo. Ne birajući vrijeme među neznaveni narod kradu, varaju, umiljavaju se, laži mi lažo: Jevropa je tu, njena se zlatna vrata uz škripu otvaraju. U diližansi koja juriša, skupljeni, stisnuti oko đavola da ne bi ispali tokom vožnje, pradstavnici naroda: vlast i opozicija deklamuju: za pravo, čast i slobodu Crne Gore, pardon - Montenegra. Bez pomirenja, nemamo se što miriti,  no onako bezglavo: na gomilu.