Piše: Jovan Nikolaidis
Napori da se učvrsti poštena politika u mojoj zemlji vrijedni su zalaganja. Ide to teško, sporo, meandri i stupice. Čemu uostalom Ljevica teži ako ne tome - vratiti pravednije društvo (a u njemu i više ljepote), kakvo se ono nekoć i zvalo: društvo sa ljudskim licem.
Na žalost, što je ostalo od Ljevice: prikriveni mutant socijalizma. Igračka u rukama naših supermena kapitalizma. Četništvo i gadluk koji juriša iz SPC. I beskrajna melanholija što smo to stanje politike (dakako i u kulturi) - zaboravili. Nostalgija ex-yu. Ipak, ovakvim naporima ka povratku “starim vrijednostima”, kad bi se dalo da na tome istrajemo, ide na ruku evidentna kriza evropske politike. Ali, urliču hijene u zvjerinjaku bankarstva. Uinat sklonostima i željama crnogorskih građana da im se vrati “ono vrijeme!” Koga, evo nam dosta dokaza, nismo bili dostojni.
Mastodonti globalizacije i kovačnice eksploatatora ljudi i okoliša ne miruju. U tri smjene rade. Ako Evropa i preživi (preživjeće i morbidna Amerika), ako Njemačka bude ponijela barjak socijalnog napretka, nalik onom dobu kod njih pred Prvi svjetski rat, romantičarski nazvan 'zastava liberalne demokratije', zar se još smije vjerovati da će razmahana ruska mafija, kineski zmaj i rasuti ali zlokobni islamski radikalizam, te Tramp, maestro foliranja, posegnuti da zakorača "Lijevo, lijevo..."
Narodu treba pokazivati što je lijepo, ali da ga pritom ne uvodimo u cirkus i na sajmove. Toga je već dovoljno: ljetnji pučki festivali i prženi šaruni u sagorelom ulju, s lošim vinom iz plastičnih buradi. Uz obavezujuće: “vječnaja pamjat”.
Kultura, po mome sudu, ako se hoće da bude socijaldemokratska, dovoljno je da se pozove i založi na jačanje porodice, reformu školstva i edukaciju u radu i za rad. Možda u tome leži snaga buduće socijaldemokratske unije svih nas uokolo, tako sličnih, a tako bespotrebno zavađenih. Balkanska unija. Možda, možda…
Čuli smo za romantičnu operetu o čežnji i slutnji čiji refren “Sreća je tamo gdje nisi”, odzvanja prostorom, trijezneći nas od depresije, kad se zavjesa spusti. Ko još ne zna da je u svem famoznom globalnom selu (sinonim: Planeta Zemlja) sve postalo jednako i isto, u Porto Hendeku kao i u Pasadeni, na Kamčatki kao i usred Pariza, u Beogradu kao i u Igumenici. Internet, brate slatki, i Jutjub, Ajfoni i aparati puni otrova za preostale snove onih koji su već mutirali u digitalne životinjice.
Slađane zlobnice naših nada i vješti kradljivci svega onog što je preostalo od starine marširaju. Omotnica Coca-cole sa plastičnih boca štampa se na svim jezicima svijeta, ali je tečnost u pakovanju: slador, ugljendioksid, kafetin i malo onog praha za koga niko ne zna od čega je, primamljiva svima, to piće srču jednako monah sa Svete Gore kao i avganistanski taliban.
Imali smo nekoć, zapravo do skora, ideološku stegu, jednoumlje, danas imamo ideološku raznovrsnost. Jer je umrla prosvjećena despotija, koja je opasna za demokratska nastojanja da se ništa ne proglasi svetim izuzev onog što demokratiji priliči. Demokratija kao pustinja kojom odjecaju urlici conto-monstruma sa nebrojenih volstrita naše budućnosti, a dobri se običaji vaspitanih momaka gibaju kao fatamorgane.
Ne postavlja se više pitanje ni kamo sve to vodi, ni što će ostati od naše/vaše starosti koja se ne da utući pred postliberalističkim ofanzivama, pod orkanima bankovnih usisivača. Alieni su ubačeni u posvećeni prostor kapitala, da straše robotiziranu vojsku urlicima: “Svrha? Smisao?!” O malenoj brigadi Nježnih (na čelu kolone lelujaju krilca andio Garbrijela), koji marširaju posljednju etapu, ko će posvesti računa? Ulazimo u zonu onih koji “nemaju vremena”, da bi ih, je li to više moguće?, podsjetili da “za sve ima vremena”. Jedino se ništa ne zna o onima koji su navikli da pjevuckaju: “razbacujem svoje vrijeme niušta.”
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR