„U bitkama i pred bitkama“

Piše: Tomislav Marković (radiosarajevo.ba)

Dok je boravio na vojnoj paradi u Pekingu, okružen bjelosvetskim diktatorima i tiranima, takoreći „među svojima“, predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću iznenada je sinula genijalna ideja. Gledajući defile kineske vojske i naoružanja, palo mu je na pamet da bi istu takvu priredbu mogao da priredi i u Beogradu, zarad pokazivanja mišića i zastrašivanja kako domaćih pobunjenih građana i studenata, tako i susjednih zemalja prema kojima neprekidno odapinje prijeteće verbalne strelice.

Lijepo mu se namjestio i povod za paradu – uskoro će Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, nema boljeg načina da se obilježi svečarski dan od defilea vojske koja je započela i izgubila četiri agresorska rata, što predstavlja svjetski rekord.

Praznik, doduše, pada 15. septembra, nema se baš mnogo vremena za organizaciju vojne parade, neće moći vojska dotle da se organizuje, ali koga briga za tačne datume, praznici se slave kad se to velikom vođi ćefne, baš kao što se i sve ostalo u Srbiji povinuje njegovoj volji.

Zato je parada održana pet dana nakon takozvanog praznika, 20. septembra.

Nije ovo ni prvi slučaj pomjeranja proslave. Slično se dogodilo 2014. godine, kad je vojna parada „Korak pobednika“ održana nekoliko dana prije godišnjice oslobođenja Beograda – da bi mogao da joj prisustvuje Vladimir Putin.

Hegemonističke težnje

Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave je takozvani praznik, jer zvanično ne postoji, nema ga u Zakonu o državnim praznicima Republike Srbije. Fiktivni jubilej ustanovljen je usmenim dogovorom Aleksandra Vučića i Milorada Dodika 2020. godine, i od tada se proslavlja u Srbiji i bh. entitetu RS, s ambicijom da se proširi i na druge „srpske“ zemlje i krajine.

Vučić i Dodik su izmislili praznik sa jednostavnim ciljem – da se još jednom udari na suverenitet Bosne i Hercegovine. Ideja koja stoji iza ovog praznika je da nacionalna pripadnost stoji iznad državnosti, da je na prvom mjestu „jedinstvo srpskog naroda“ u cijelom regionu, po mogućstvu na staroj radikalskoj liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Standardna naprednjačko-radikalska retorika, koja se aktivira i povodom ovog nepostojećeg praznika, pokazuje da hegemonističke težnje Aleksandra Vučića i srpske političke elite nisu utihnule. Vučić sebe ne doživljava samo kao predjsednika Srbije, već kao „vođu svih Srba“, pogotovo u zemljama regiona.

Srbe iz susjednih zemalja Vučić tretira kao pogonsko gorivo za realizaciju svojih političkih ciljeva, za širenje utjecaja u njihovim matičnim državama, te kao izgovor za vječne teritorijalne pretenzije.

Kako veli istoričar Milivoj Bešlin: „Vučić govori o teritorijalnom integritetu Crne Gore, BiH, itd. ali ne i o suverenitetu“. Za predsjednika Srbije narod je izvor suvereniteta, etnička pripadnost je važnija od pasoša i državljanstva – ali samo kad je riječ o Srbima.

Snaga razjedinjenosti

Vojna parada je održana pod sloganom „Snaga jedinstva“ koji i inače zvuči komično, ali je sada posebno urnebesan. Otkad je prošle godine pala nadstrešnica i ubila šesnaestoro ljudi, u Srbiji traju masovni protesti studenata i građana. Srbija odavno nije bila podjeljenija nego danas.

Na jednoj strani su svi demokratski nastrojeni građani koji žele vladavinu prava, funkcionalne institucije i normalnu državu. Na drugoj strani su naprednjački režim, njegovi klijenti, poslušnici, ucijenjeni ljudi i nešto zabludjelih pristalica, inače sklonih autoritarizmu i „čvrstoj ruci“, dodatno omamljenih neprekidnom rafalnom propagandom koja traje decenijama.

I te dvije strane su apsolutno nepomirljive, između njih kompromisa, kao što ne može da bude pomirenja između poštenih građana i razbojničke bande.

Nepomirljiva podeljenost srpskog društva bila je vidljiva i na samoj paradi. Studentima i nepodobnim građanima nije bilo dozvoljeno da priđu defileu i da prisustvuju paradi, mogli su da je posmatraju samo izdaleka.

Neka uniformisana lica pod fantomkama grubo su razjurila okupljene koji nisu pristalice Srpske napredne stranke (SNS). Sasvim logično, budući da režim svakog ko mu se ne povinuje doživljava kao neprijatelja.

To je i demonstrirano na paradi – u vježbi koja pokazuje kako specijalna jedinica „Kobre“ brani štićene ličnosti napadač je bio obučen u žuti prsluk, što je postao simbol studentskog pokreta. Dakle, za srpsku vlast studenti su neprijatelji i napadači na koje treba slati vojsku. Ovakav razvoj događaja je savršeno logičan i očekivan. Za radikalske jurišnike uvijek mora da postoji neki neprijatelj – juče su to bili Bošnjaci, Hrvati i Albanci, a danas su to svi građani Srbije koji misle drugačije od njih.

Destabilizacija regiona

Ko se ne pokori nasilničkom režimu, biva kažnjen po kratkom postupku i izložen progonu i represiji. Nekoliko vojnika na paradi se usudilo da mahne okupljenim građanima i zbog toga su odmah popili disciplinske kazne od nadređenih oficira.

Normalno, to odavno nije narodna, nego partijska, režimska vojska, još od devedesetih godina, kad su u ime socijalističko-radikalskog režima i njihove ideologije krvi i tla sijali smrt i patnju po regionu.

Kad Vučić organizuje vojnu paradu povodom oktroisanog praznika koji promoviše „srpski svet“, kad se razmeće naoružanjem koje neprestano kupuje, kad demonstrira silu – to nije miroljubiva poruka za region, pogotovo za Bosnu i Hercegovinu.

To je jasna i otvorena prijetnja. Predsjednik Srbije neprekidno šalje jasne poruke da je destabilizacija regiona njegova zvanična spoljna politika, ali to, nažalost, ne nailazi na snažniju osudu u međunarodnim krugovima.

Nije se Vučić zaustavio samo na vojnoj paradi. Nakon proslave u Beogradu, predsjednik je otputovao u New York, na zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Tamo je doživio svojevrstan diplomatski debakl.

Nije bio pozvan na tradicionalnu večeru kod Donalda Trumpa, što je pokušao da prikrije, u klasičnom propagandnom radikalskom maniru, tvrdeći da „nema nikakvog smisla da se sastaje sa američkim predsjednikom na nekoliko sekundi“, te da je „imao pametnija posla“. U srpskom narodu se ovakva manipulativna strategija zove prosto i jednostavno – „kiselo grožđe“.

Laža i paralaža

U New Yorku je Vučić saznao i da će SAD definitivno uvesti sankcije Naftnoj industriji Srbije (NIS) početkom oktobra, što je saopštio javnosti. Politika sjedenja na više stolica polako dolazi na naplatu, kao i savezništvo sa Kremljom, te katastrofalna odluka Vojislava Koštunice i Borisa Tadića da Srbiju učine potpuno energetski zavisnom od Rusije.

Umjesto da preduzme nešto povodom odavno najavljenih sankcija, Vučić je sjedio skrštenih ruku, bojeći se da ne razljuti Putina. Sada će se to obiti o glavu svim građanima Srbije.

Pošto je već postao parija u međunarodnim okvirima, zahvaljujući sopstvenoj nesposobnosti i naopakoj politici, Vučiću je jedino preostalo da ponovo glumi žrtvu i da pokuša da drži lekcije Sarajevu.

Ponovio je predsjednik po ko zna koji put notornu laž da je „Srbija garant Dejtonskog sporazuma“, a potom je nastavio da laže kako se zalaže za regionalnu stabilnost, dijalog, proces pomirenja i slično.

Okomio se Vučić i na OHR, doduše bez pominjanja imena, a usput je pokušao da odbrani i svog intimusa Milorada Dodika, ne pomenuvši ni njega poimence.

Požalio se Vučić kako su Generalna skupština UN i druge međunarodne institucije zloupotrebljavane za kampanje protiv Srbije i Republike Srpske u posljednje tri decenije.

Da, ta svjetska zavjera protiv Srba zaista ne jenjava, bar u paranoidnim radikalskim glavama. Zborio je Vučić i kako je širom svijeta bezbroj puta čuo kako će Srbija napasti nekog u regionu, kako će lideri RS-a narušiti teritorijalni integritet BiH, što je, po njemu, notorna laž. Ta, kao da Dodik nije hiljadu puta najavio secesiju Republike Srpke (tokom skoro 20 godina) i njeno pripajanje Srbiji, kao da ne postoje silni zvanični dokumenti Srbije sa otvorenim pretenzijama na BiH, kao da oficijelna vojna strategija Srbije ne pominje Republiku Srpsku?!

Neizlječiva radikalština

Uglavnom, Vučić je zaključio kako su te lažne optužbe bile „dimna zavesa, namijenjena da omogući međunarodnim predstavnicima koje nije izabrao narod da se obračunaju s legitimnim predstavnicima srpskog naroda, uvede im sankcije i, verovali ili ne, smeni ih s pozicija na koje ih je narod izabrao i provode krivične postupke i donose presude za izgovorene reči, verbalne delikte“.

Potpisivanje ukaza o izmeni zakona, prethodno usvojenog u entitetskoj skupštini, da se ubuduće neće objavljivati odluke visokog predstavnika – nisu samo riječi, a još manje verbalni delikt.

Usvajanje zakona o neprimenjivanju odluka Ustavnog suda BiH i odluka visokog predstavnika u Republici Srpskoj – takođe nije puki verbalizam. No dobro, Vučić i sam zna da laže, ako tokom silnih decenija konstantnih lagarija nije izgubio sposobnost da razlikuje istinu od neistine.

Činjenica je da Vučić ne priznaje odluke Suda BiH, što znači da ne priznaje taj sud, a samim tim ni punu državnost BiH. Nema tu pomoći, radikal ostaje radikal, svejedno da li nosi „kišobran“ AK-47 iznad Sarajeva tokom opsade, ili drži govor u Ujedinjenim nacijama. Nikada ta radikalska sorta neće odustati od teritorijalnih pretenzija na susjedne države, niti će naučiti da živi u miru sa komšijama.

Samo što to u Vučićevom slučaju svakim danom postaje sve manje bitno. Njegovo vrijeme je prošlo, o čemu govori najduža i najmasovnija pobuna u Srbiji, kao i sva relevantna istraživanja javnog mijnjenja koja kažu da je većina građana protiv naprednjačkog režima.

Zato su jalovi svi Vučićevi pokušaji da probleme sa domaćeg terena prelije u region, izazivajući političku krizu. Sve je bliži trenutak kad će Vučić i njegova razbojnička družina prestati da šire svoj radikalski otrov po Srbiji i zemljama koje imaju nesreću da se graniče sa Srbijom.