Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić
Neki znaju teorijski, a neki, nažalost, iskustveno da svi autokratski režimi, uključujući i hibridne demokratije koje hrle ka autoritarnosti, imaju svoje uobičajene mehanizme koji se malo ili nimalo razlikuju u lokalnim varijantama. Ova činjenica omogućava i njihovo prepoznavanje, ranije dijagnostifikovanje kršenja demokratskih procedura, a potom i rangiranje stepena autoritarnosti.
Tako, kada se neka vlast prikloni „purifikaciji“ medijskog prostora s ciljem selekcije informacija i plasiranjem dezinformacija (ovo je skoro uvek jedinstveni proces) zarad očuvanja sopstvenih pozicija i modelovanja javnog mnjenja, to je obično jasan znak u kom pravcu je odlučila da ide. Kada se tome doda i metod marginalizovanja, ućutkivanja, zastrašivanja, kažanjavanja, pa najzad i progona nerežimskih novinara i publicista, stvari su obično otišle predaleko da bi se korigovale samo incidentnim i povremenim reakcijama javnosti.
Po ugledu na zemlju maticu „srpskog sveta“, u kojoj već duže od decenije postoje svi opisani mehanizmi gušenja malobrojnih preostalih slobodnih medija, ovih se dana ovakvom metodu „čišćenja“ javnog prostora od opasnih vesti, informacija, tema i novinara vrlo eksplicitno priklonila i Crna Gora. Po svemu sudeći, u njoj je pokušana izvedba svojevrsne autokratske čistke u, ionako, petogodišnje „pročišćavanom“ medijskom prostoru.
Naime, prema pisanju pojedinih medija, Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore sumnja da je uhapšeni crnogorski biznismen A.M. od 2018. do 2024. godine bio na vrlo ambicioznom zadatku – da je kreirao uređivačku politiku nekoliko crnogorskih medija – Pobjede, Portala Analitika, CDM-a, Standarda, M Portala, Portala ETV i Antene M. Medijski savet za samoregulaciju je najoštrije osudio ove „brutalne i opasne pokušaje kriminalizacije novinarskog rada i targetiranja medija koji profesionalno, odgovorno i kitički izveštavaju o društvenim i političkim temema“, skrećući pažnju javnosti da „povezivanje novinara i medija s navodnim kriminalnim strukturama, bez dokazanih činjenica, predstavlja direktan napad na slobodu medija, slobodu izražavanja i pravo javnosti da zna“.
Prema Ranku Vujoviću, izvršnom sekretaru Medijskog saveta za samoregulaciju, ovakve konstrukcije su neosnovane, opasne i štetne jer stigmatizacijom, zastrašivanjem i ućutkivanjem novinara koji „ne pristaju na kontrolisane narative i propagandu moćnih struktura“ ne samo što krše međunarodne standarde i preporuke Saveta Evrope, već kreiraju sliku da su „slobodni mediji neprijatelji države, a novinari saučesnici u kriminalu“.
Označavanje slobodnih medija kao distributera „neprijateljske“ i „terorističke“ propagande za sve one koji imaju iskustvo življenja u autokratskom režimu nije novost. Međutim, kako se autokratski režim u Srbiji bliži svom kraju, i oni koji mu, u susednim zemljama, pružaju očiglednu podršku postaju sve nervozniji i sve represivniji. Podatak da su u najnovijoj političkoj aferi, koja ovih dana upravo potresa crnogorsku javnost, uhapšeni biznismen, dva policajca i tužiteljka, pod sumnjom da su medijima davali informacije i organizovali botovske mreže i mim stranice da kritikuju aktuelnu vlast i sve njene stubove, nažalost govori više o aktuelnim vršiocima vlasti u Crnoj Gori od svih deklarativnih opredeljenja za demokratiju, evropske vrednosti i evropski put...
Prema Janu Verneru Mileru (Foreign Policy/Peščanik, 2024), u režimima koji izbegavaju direktnu represiju „unilateralno oblikovanje javnog mnjenja je ključni preduslov za pobedu na izborima“, a budući da autokrate razvijaju nove taktike napada na medije, potrebno je „preciznije razumevanje načina na koji današnji autokrati kontrolišu javno mnjenje primenom različitih tehnika za tri različite mete: to su individualni novinari, štampa kao kolektivni akter i vlasnici medijskih organizacija“.
U intervjuu koji je, novembra 2024. godine, za tatarsko-baškirsku redakciju Radija Slobodna Evropa, dao Feliks Karte, ekspert za proučavanje dezinformacija, govori između ostalog i o „taktici ogledala“ koju autokratski režimi koriste u svojim kampanjama dezinformacija, a reč je o taktici u kojoj „propagandista optužuje protivnike za ponašanje ili strategije koje oni sami sprovode“, s ciljem da se zamagle granice između ispravnog i pogrešnog, istine i laži, te da se na kraju građani učine ravnodušnima prema tome ko njima vlada, budući da više ne mogu da uoče razliku između demokratije i autokratije.
U suštini, radi se o pokušaju da se političkom protivniku preventivno oduzme mogućnost da u potpunosti razvije svoj puni potencijal. Stvaranje ove sablasne iluzije, u kojoj se „kao u ogledalu“ sopstveni plan upisuje onom drugom, odvija se s ciljem da se omogući nesmetani put za realizaciju namera onih koji su i pokrenuli ovaj mehanizam. U ovoj igri, naravno, nije reč o bilo kakvim činjenicama, već o stvaranju utiska da ne postoji rivalitet različitih realnih političkih identiteta već samo manifestacija jedne te iste „realnosti“, u kojoj pobeđuje onaj ko ima više političke moći, odnosno, onaj ko u tom trenutku „vrši vlast“.
Međutim, primena logike ogledala istovremeno maskira sopstvena ograničenja – razumevanjem i razotkrivanjem ovog postupka razbija se i sama iluzija, a namere političkih iluzionista postaju vidljive.
A tada, sama taktika ogledala postaje ogledalo – taktike.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR