Šibicari naših duša

Za Antenu M piše Srđa Pavlović

Fitilji za nasilje koje smo posljednjih nedjelja gledali na crnogorskim ulicama, kao i nasilje nad logikom i smislom kojem već dugo svjedočimo u skupštinskim klupama i izvan njih, su uždiveni dosta davno i to snopom raznobojnih šibica.

U ludom piromanskom kolu oko crnogorske državne “bukare”, pored ostalih, odavno nogama pletu i poskakuju popovi Crkve Srbije, lokalni medijski magovi, razočarane nevladine vedete, mala i velika piskarala, istoričari amateri i oni s akademskim zvanjima, sadašnji predsjednik države, sadašnji premijer, sadašnji predsjednik Skupštine i njegova dva prethodnika u toj fotelji, kao i brojni individualni skupštinski deputati i njihovi medijski argati.

Zato smo, izmedju ostalog, i došli u ćorsokak u kojem sada dahćemo kao ispod giljotine. U ovom ćorsokaku svakodnevno gledamo (“na malim ekranima TV prijemnika”) kako se predstavnici vlasti u Crnoj Gori nadmeću ko će od njih biti udobnije sedlo za autokratski režim Aleksandra Vučića. Oni ne shvataju da uz svaki zalogaj koji im pruži autokratska ruka moraju progutati i poniženje kao potvrdu odanosti i poslušnosti toj ruci. Ponašaju se kao da im nije stalo da svaki zalogaj potvrdjuje mnogo stvari, uključujući i pasju odanost.

Sadašnji predsjednik provodi radne sate kačeći za revere kaputa ordenje mrziteljima države čiji je predsjednik i ohrabruje sludjenu naciju da izdrži crnogorsko “dugo putovanje u Jevropu”.

Premijer se smijulji iz prikrajka, bagateliše “seljačke teme” i adolescentski ljutito udara nogom o skupštinski pod zahtijevajući da ga pušte da radi, kako bi ovaj narod imao od čega da jede.

Predsjednik Skupštine dubokoumno metenise o pomirenju, o tzv. gvozdenom puku, polaže vijence-pomene ratnim kolaborantima s okupatorom, vikendom mazi kraljevog praunuka-bonvivana, a u regularnim intervalima podsjeća onu prvu dvojicu državnih prvaka i zvaničnike iz sudske grane vlasti ko im je dao posao.

Onaj pop koji je sve njih zaposlio je narod u Crnoj Gori simbolično zgrabio za perčin pa drži vanvremenska opela ratnim zločincima, blagosilja njihove bronzane i ikonizovane likove dok hvali podizanje spomenika svom pokojnom prethodniku – mrzitelju Crne Gore i Crnogoraca.

Parlamentarna opozicija redovno piše i glasno deklemuje oštre protestne note, udara se u junačke poslaničke toke na prsima, prijeti prljavim vešom sadašnjih vlastodržaca i, na vrhuncu opozicione ljutnje, tradiciju stavlja iznad pravnog i zakonskog okvira države.

Kolonu domaće intelektualne nedonoščadi, političkih slijepaca i pravoslavnih mladoženja, koji po Crnoj Gori danas “šetaju” opanke vrhovnog ugiča srpskog sveta, Aleksandra Vučića, sa strašću vjerskih funadmentalista predvode politički komesari Crkve Srbije. Zato je povampireni zloduh Ravne Gore u Crnoj Gori danas osioniji od svojih idejnih i političkih predaka.

Sve naprijed pomenuto čini širi kontekst u kojem se trebaju posmatrati skorija opasna dešavanja u Crnoj Gori.

Imajući na umu rečeno, pitam se šta li je, pobogu, moglo otići po zlu?

Da ne bude zabune: pošlo je po zlu koje se, istini za volju, još nije potpuno izlilo crnogorskim ulicama i sokacima. Iskreno se nadam da će ova cloaca maxima biti brzo zatvorena kako bi se spriječili dalji izlivi otrova u mozak i srce Crne Gore. Nadam se, takodje, da bi izvjesnost EU članstva možda mogla funkcionisati kao korisna alatka u ovom državnom vodoinstalaterskom poslu.

Može se reći da prosrpski konstituenti vlasti, njihovi vanparlamentarni najamnici i huliganski squadristi koje oni kontrolišu na ulicama crnogorskih gradova postaju sve nervozniji. Oni već duže vremena manifestuju apsolutnu spremnost da upotrijebe politički i ideološki motivisano nasilje kako bi usporili sadašnji, nešto kvalitetniji, iskorak države ka članstvu u EU. Tokom posljednjih nedjelja su iznova potvrdili već znanu činjenicu o sopstvenom kapacitetu za nasilje. To su uradili u nadi da će demotivisati administraciju u Briselu i dekuražirati njen izuzetno entuzijastični pristup rješavanju pitanja budućeg crnogorskog članstva u EU.

Ono što je posebno alarmantno jeste da su nedavni ksenofobni urlici na ulicama Podgorice bili istovremeno rukavica u lice državi i svojversna četnička modna revija “carevog novog odijela”. Država je “okrenula i drugi obraz”, pa smo iz večeri u veče gledali poražavajuću državnu impotenciju (neželjenje?) da sankcioniše ovakvo djelovanje i blagovremeno pruži zaštitu svim stanovnicima u Crnoj Gori. Slušali smo očigledne laži zvaničnika i posmatrali organe poslovičnih ministarstava sile kako pristaju da budu smjerne pratilje zajapurene rulje što je ustala na zadnje noge i bila spremna na linčovanje “neželjenih drugih”.

Nadam se da je svima jasno da će opasnost od dirigivanog nasilja obilato potpomognutog od strane Aleksandra Vučića biti sve veća što Crna Gora bude bliža ulaznoj EU kapiji. Opasnost će biti i sve akutnija s obzirom da značajan segment zakonodavne i izvršne vlasti, kao i nekolicina bivših političara-oportunista zatvaraju oči, legitimišu i instruiraju partijske vjernike na nasilje sijući strah i od neo-otomanizacije Crne Gore.

No, i pored mučnog stanja u kojem se trenutno nalazi Crna Gora, smatram da njen zapadnobalkanski voz nije bez makar-kakvog voznog reda i da se danas jasnije nazire ono poslovično svijetlo na kraju tunela. Kroz ovu cvilirupu se malo bolje vide obrisi briselske željezničke stanice.

Benevolentnost briselske administracije, medjutim, ne može da nadomjesti i popuni prazninu koja zjapi zbog nesposobnosti i nevoljkosti domaćih progresivnih proevropskih snaga da sujetu zamijene saradnjom, a individualne partijske preference odlože u stranu zarad jasnijeg definisanja modela odbrane države od ozbiljnog, organizovanog, bogatog i beskrupuloznog neprijatelja.

Nemojmo se zavaravati da se savremena Crna Gora suočava s bilo čim drugim osim s egzistencijalnom prijetnjom, pa se moramo ozbiljno baviti sredjivanjem te poganštine, kako je pisao počivši Mihailo Lalić. Takodje moramo biti svjesni da je teško voditi racionalnu diskusiju sa onima koji bi vas radje strijeljali nego dozvolili da ih uvjerite da nijesu u pravu. Stoga je neophopdna drugačija i nova odbrambena taktika.

Bilo bi korisno da, takodje, prestanemo da živimo u uvjerenju i nadi da intelektualci moraju braniti razum i činjenice. Crna Gora hronično pati od manjka razumnih intelektualaca koji su spremni žrtvovati mlaku i smrdljivu sigurnost svoje private i nacionalne bare zarad odbrane istine i države, koja je “s životom skopčana”. Ova spoznaja znači da naše okupljanje može biti brojčano malo, ali to ne znači da će biti inferiorno u odnosu na svojeg političkog protivnika.

Na kraju se mora reći i ovo: državu neće i ne mogu odbraniti ni taletnovani pojedinci, ni pojedinačno najače političke partije. To je logika prošlosti koja je pretrpjela i ozbiljan izborni poraz. Državu bi možda mogao da odbrani zajednički napor njenih progresivnih snaga, i to samo ako nam je stalo do te odbrane i samo ako se odmah okupimo oko zajedničkog cilja.