Pomirenje po Jolu

Za Antenu M piše: Nevena Kovačević

Politička argumentacija kao sredstvo za odbranu prijedloga koji nema niti pravno, niti činjenično utemeljenje, legitiman je izbor. Naročito kad ste usljed očiglednog nepoznavanja istorijskih fakata i pravne terminologije, prinuđeni da se bavite traženjem širokog opusa političkih kontraargumenata, kojima biste se suprotstavili oponentima. Upravo tu matricu, prilično nevješto koriste poslanici PES-a, od pokretanja priče o izmjenama i dopunama važećeg Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš. Iz svake rečenice, vrišti neiskustvo i nedostatak potkovanosti znanjem za bavljenje ovom problematikom.

Ako je neko imao dilemu da li je PES samo poslužio kao igračka za amandmansku šaradu partija čiji su satelit, politički okvir je prečišćen, a suština razobličena. No, amandman SNP-a, skoro pa ispodcenzusne partije, kojim se insistira na nekakvom opštenarodnom saglasju oko dobrovoljnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, ipak nije najgenijalniji plod maštarija iz falsifikatorskih kuhinja.

Prevagu je odnio vojvodin Jole – isti onaj koji nam je, kad mu je direktorski status supruge bio ugrožen guslarski prijetio skidanjem glava. Supruga je sad na boljoj poziciji – jednostavna oslobodilačka računica. Stoga se i Jole, sa skidanja glava, prešaltao na pomirenje. A najlakši put do pomirenja je, jelte, potpuno brisanje istorijskog pamćenja. Retorički revizionizam valjda više ne pije vodu, pa ga valja zamijeniti propisnim. Zakonska reinterpretacija istorijskih fakata je najplodonosnije rješenje za velikosrpske ideologe, vođe i njihovu poslugu.

Mislila sam da od Mandićevog preimenovanja Ustava za Knjaževinu Crnu Goru u Nikoljdanski Ustav neću čuti ništa besmislenije, ali me je Jole demantovao. Kako bi se izbjegle sve nesuglasice, reče Jole, što se njega tiče, najbolje je amandmanski ukloniti ne pojedinačne formulacije, već kompletan član. Dakle, nema detronizovanja dinastije protivno Ustavu, niti akta aneksije, ni nasilne, ni nenasilne. Tako Jole vidi put do dogovora o predmetnim izmjenama,  ali i odskočnu dasku za čuveno pomirenje.

Možda će neko reći da su se poslanici PES-a dobro upecali, ali duboko vjerujem da ipak nijesu. Dokaz je preletač Gordan Stojović, čije izjave su dokaz da su itekako bili svjesni velikosrpskih nakana i opasnih implikacija ovakve, ničim opravdane inicijative. Još jedan ogledan primjer sluganstva usljed neznanja, u moru onih koje smo, mi politikolozi već pribilježili, jer su za studije slučaja dušu dali.

Vratimo se Jolu i značaju zakonskog brisanja naučnih i istorijskih istina. Ovakvim bestidnim prijedlogom, nelegalna i nelegitimna podgorička skupština proglašava se istorijskim poduhvatom, suprotno Rezoluciji Skupštine Crne Gore, kojom su njene odluke proglašene ništavnim. Težnja je, dakle, da se ozakoni okupaciono razdržavljenje Crne Gore i predstavi kao izraz opštenarodne volje, što je, velikosrpska podmetačina i laž. Težnja je da zaboravimo da je poslušnošću kvislinga i četničko-bjelaškog pokreta de facto i de jure ukinut državnopravni status Crne Gore.

Težnja je da zaboravimo kako je dinastija Petrović Njegoš zbačena i proćerana, suprotno Ustavu, uspostavljanjem okupatorske vlasti na čelu sa Aleksandrom Karađorđevićem i formiranjem kraljevine SHS, uz podršku velikih sila, koja se danas zloupotrebljava, iako se radi o dva dijametralno suprotna istorijska konteksta.

Nadalje, treba li da zaboravimo Šćepana Mijuškovića, stravičnu noć kad su spaljeni Zviceri, krvavi teror, progone i ratne zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom. Očito da to i jeste cilj – da se manjkavi obrazovni sistem, u dijelu crnogorske istorije učini još manjkavijim. Vjerovatno treba i da prihvatimo izmišljotinu proksi analitičara da je Božićni ustanak narativ DPS-a.

Jole se, ipak, našao u jednom ideološkom vakumu. Tipično za javne nastupe sljedbenika četničke ideologije, preobučenih u pomiritelje. Kako Jole može biti zagovornik takozvane petrovićevske Crne Gore, a protivnik stavova Sava Fatića, ako slavi podgoričku skupštinu. Dodatno, valja podsjetiti da je partijski orden nazvan po pučisti Marku Dakoviću. Taj orden je, ako smo slučajno zaboravili, Andrija Mandić dodijelio jednome od najvećih mrzitelja suverene Crne Gore, Matiji Bećkoviću, u Beogradu i nije propustio da istakne kako je Daković vođa ujedinjenja Srbije i Crne Gore, te uzorna istorijska figura. Uostalom, Jole i sam reče da ostaje pri uvjerenjima iz devedesetih, ali, kad ste loš glumac, lako se zaplesti, jer skupštinski govori nijesu guslarska pojanja.

Suštinski, težnja je da se nenaučni revizionizam ozakoni kao naučni, što će se i desiti ako im ovaj naum prođe.

A mlade nade PES-a, ako ništa drugo, mogli bi da pročitaju evropsku i istorijsku pravnu literaturu, ako im je crnogorska toliko nezanimljiva. Naći će distinkciju između nasilne aneksije, koja se sprovodi uz prijetnju i teror i nenasilne, đe nema otimačine državne teritorije, no se  pojam aneksije predmet sporazuma ili međunarodnog ugovora. Za ovu distinkciju ne treba im dodatno vrijeme, no mrsko čitanje ne donosi političku korist. Ne znam da li je premijer Spajić princu Nikoli predočio i ovaj Vučurovićev prijedlog, koji je očito stavljen na razmatranje. Ako jeste, onda su materijalna dobra zasigurno zasijenila sve moralne uzuse. Od prve do posljednje inicijative, ni čojstva ni junaštva na koje se toliko pozivamo. Jer ako se dostojanstvo vraća materijalnom svojinom, lažima,  i poniženjem sopstvenih predaka, dubine dna još nijesmo ni svjesni. Ima Jole koga da miri u centrali. Nas, bolje nek se batali, jer ako im ovo dozvolimo, džabe smo krčili put do nezavisnosti.