Čojstvo, poštenje i moj sram

Piše: Ivan Žada

Na rujanskoj utakmici na Maksimiru crnogorski navijači razvili su transparent: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče.“

Ti ljudi dolaze iz zemlje koja je sudjelovala u napadu na Dubrovnik. Iz zemlje iz koje su dolazili rezervisti na jug Hrvatske, razarali, palili. Iz zemlje na čijem je teritoriju bio logor Morinj. I svejedno ili baš zato u Zagreb su donijeli poruku isprike. Jučer, dio naših navijača, huligana, odgovara ustaškim pozdravom i porukom da “oprosta nema”. E upravo tu negdje počinje moj sram.

Stalno govorim da ne treba povijesne činjenice gurati pod tepih. Da nismo neke stvari gurali 1945. možda bi danas puno toga bilo drugačije. Crna Gora je nedvojbeno sudjelovala u agresiji na Hrvatsku. Crnogorski ljudi sudjelovali su u postrojbama koje su napadale Dubrovnik i okolna mjesta, palili i ubijali. U Morinju su hrvatski civili i branitelji bili zatočeni i zlostavljani. To je prljavi dio njihove novije povijesti. Ali isto tako je činjenica da crnogorska politika zadnjih dvadesetak godina radi ono što Srbija uporno izbjegava. Stalno i uporno priznaje ulogu u ratu, ispričava se i barem djelomično pokušava popraviti štetu.

Uz isprike i spomen-obilježje u logoru Morinj, Crna Gora je bivšim zatočenicima tog logora već isplatila znatnu odštetu na temelju sudskih presuda, i danas s Hrvatskom pregovara o dodatnom paketu naknada za one koji još nisu dobili ništa. To nije rješenje svega, ali jest preuzimanje odgovornosti koje se vidi i na papiru, ne samo kroz simbolične geste i obećanja. Njihovi predsjednici i premijeri više su puta javno rekli da je napad na Dubrovnik najveća sramota Crne Gore. U Hrvatsku su dolazili s jasnim riječima žaljenja. U Morinju stoji spomen-ploča koja govori o patnji hrvatskih zatočenika. Možemo raspravljati je li to dovoljno, je li kasno, je li iskreno, ali teško je osporiti da je to tako.

Usporedbe radi, Beograd i dalje vodi politiku u kojoj je sve relativizirano, razvučeno, uvjetovano tuđom krivnjom i upravo zato je crnogorski transparent na hrvatskom stadionu imao mnogo veću težinu. Zato jer su ga unijeli navijači, „obični ljudi“ željeli su se ispričati nama, svim hrvatskim ljudima zbog onoga što su u njihovo ime prije 34 godine činili njihovi sunarodnjaci. Ja sam to doživio na način da Crnogorci doista žale za onim što se događalo. E sada dolazi red na naše huligane.

Ti huligani na poruku „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče.“ odgovorili su ustaškim pozdravom, pjesmama i porukom da “oprosta nema”. To se ne može zamotati u “navijački folklor”, “naboj” ili “dečke je ponijelo”. To je svjesna i organizirana poruka. Time se ne poručuje samo Crnoj Gori da oprost ne dolazi u obzir.

Time se šalje poruka svima da su naše žrtve razlog za trajnu mržnju, a fašistički simboli dopušten su alat na tom putu. Ja sam Hrvat, sin preminulog časnika Hrvatske vojske, brat branitelja koji je obišao sva ratišta Hrvatske i BiH, a i sam sam dao svoj doprinos početkom devedesetih kao maloljetnik. Živim u zemlji koja je bila napadnuta. Razumijem bijes, razumijem traumu. Ali ne mogu prihvatiti da odgovor na ispriku bude “Za dom spremni”. Crnogorci za ovo imaju riječi koje mi, čini se, uporno odbijamo naučiti; čojstvo i poštenje.

Crnogorski vojvoda Marko Miljanov ih je definirao jednostavno; Junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo je braniti drugoga od sebe. Junaštvo je bilo braniti Dubrovnik 1991. godine. Čojstvo je danas ne zloupotrijebiti tu obranu za opravdavanje mržnje prema svima koji govore s druge strane granice.

Poštenje je priznati činjenice, pa makar išle na štetu vlastitog narodnog i ugodnog mita ili službene istine. Poštenje je reći da, Crna Gora je sudjelovala u agresiji, a još je poštenje reći da danas ta ista Crna Gora javno priznaje dio svoje odgovornosti, ispričava se, obilježava logor i plaća odštete.

Kada netko tko je pogriješio napravi taj korak, pitanje više nije samo što je on radio prije trideset godina. Pitanje je i što mi radimo danas. Griješiti je ljudski, pa i nacionalno. Nema naroda bez mračne stranice povijesti. Razlika nastaje onog trenutka kad se postavi pitanje što dalje? Postoji linija koja dijeli one koji mogu reći “pogriješili smo, žao nam je, tražimo oprost” od onih koji to nikad ne izgovore bez da dodaju “ali oni su prvi….”. Jednako tako postoji linija između onih koji su spremni oprostiti i onih koji žele vječnu mržnju, jer od toga žive politički, emocionalno i mrcvare sve oko sebe.

Oprost ne znači zaboraviti. Ne znači ni odustati od kaznenog progona, ni od povijesne istine. Oprost kako ja shvaćam znači sljedeće. Prihvaćam tvoje priznanje krivnje i ispriku, zahtijevam da preuzmeš posljedice, ali neću na toj krivnji graditi svoj identitet do kraja vremena. To je i kršćanski, ističem to jer upravo oni koji se osjećaju kršćanima među prvima šire mržnju i miješaju fašističke simbole i križ. No to je i elementarno etički. I nema veze s “pomirenjem pod svaku cijenu” kakvim se često maše da bi se sve izjednačilo. Ovdje nije riječ o izjednačavanju. Riječ je o tome da ne postanemo ono protiv čega smo se borili. Da ne postanemo čisto zlo.

Veći dio crnogorskog društva pokazao je spremnost pogledati i suočiti se s vlastitom ružnom epizodom nacionalne povijesti. Naravno nisu svi, nije cijelo društvo, ali postoje konkretne geste koje sam ranije naveo.

A što je s našom stranom? Mi se još uvijek, zadnjih mjeseci više nego ikada, natežemo oko toga je li “Za dom spremni” prihvatljiv u “posebnim okolnostima”. Još uvijek postoji politička scena koja zarađuje na šutnji o ustaškim simbolima i karakteru ustaške države, tvz. NDH. Još uvijek dio javnosti relativizira pozdrav iz režima koji je organizirao logore smrti. I onda se čudimo kad to ispliva na stadionu, kao da je palo s Marsa. Nije, palo je zbog šutnje, svjesne, proračunate, namjerne. Ja tu ne vidim hrabrost. Vidim kukavičluk. Lakše je vikati iz mase, ponekad s fantomkom na glavi, nego se suočiti s vlastitom poviješću.

Srbija će se, čini se, i dalje teško odlučivati na jasne isprike za svoje ratne politike 90-ih. Crna Gora se, sa svim proturječnostima, ipak pomaknula dalje. To nikako ne briše ono što se dogodilo, ali otvara prostor za drugačiji odnos i priliku za dobrosusjedsku budućnost. A što mi radimo s tim prostorom. Jedan dio navijača (huligana) koristi ga za ustaški poklič. Jedan dio politike to svjesno prešućuje i sakuplja političke bodove kod minorne manjine. Jedan dio javnosti se pravi da je riječ o “par klinaca”. A oni koji su preživjeli napad na Dubrovnik i koji su bili u Morinju ostat će taoci tuđe galame.

Mene je zbog svega toga sram. Ne zato što mislim da je Hrvatska jednako kriva za rat jer to nikako nije. Nego zato što vidim da dio našeg društva nema problema odbaciti tuđu ispriku uz pozdrav režima koji bi i nas samljeo da je potrajao. Srećom i borbom antifašističke koalicije nije.

Znam da treba imati snage izgovoriti ispriku. Znam i da treba imati snage dati oprost. I znam da je i jedno i drugo težak posao. Ali duboko sam svjestan alternative koja je crna i bez budućnosti. Alternativa je beskrajno ponavljanje istih svađa, ostavljanje generacijama koje dolaze mržnju i bijes, a niti jedno ni drugo nisu njihovi.

Na ovom komadu Europe upućeni smo jedni na druge. Susjedi ćemo biti dok je svijeta, bez obzira koliko će nas biti osam, devet ili deset milijardi. Ne moramo se voljeti. Dovoljno je da se ne lažemo i da poštujemo osnovne činjenice. Da se i mi ispričamo za dio onoga što je netko napravio u naše ime, jer ni mi bez odgovornosti nismo.

Kad sve oduzmemo i zbrojimo, ispadne da ispit iz čojstva i poštenja trenutačno polaže zemlja koja je nekad gađala Dubrovnik. A mi, koji smo ga branili, šutimo dok nam nacionalisti, šovinisti i neofašisti urlaju “Za dom spremni” u lice i s ulice, sa stadiona, sa pozornica, čak i u Saboru. Eto, to je razlog mog srama.

(Preuzeto sa Facebook-a)