Formiranje Crnogorskog kongresa je nužno

Piše: Milorad Popović

(Odlomak iz njige "Lovćenski feniks")

Za početak preispitivanja političkog djelovanja prozapadnih suverenista nužno je otvoriti unutrašnji dijalog, bez predrasuda i međusobnih optuživanja: staviti na sto sve opcije i dileme, kritički sagledati što je to dosad napravljeno dobro ili loše, na koji način i s kim nastaviti borbu za suverenu Crnu Goru i za nacionalni opstanak. U tom unutrašnjem dijalogu, prije svega je važno da ne bude tabu tema, i da sektaški, stranački ili privatni interesi, ne zamućuju ionako mutnu vodu. No, najteže se odreći stečenih ili usvojenih zabluda. U ovom času, nažalost, dominantna većina suverenista ne razumije uzroke sadašnjeg stanja, i ima iluziju da će se, samo po sebi: u povoljnijim međunarodnim okolnostima ilizbog grešaka parlamentarne većine, preokrenuti stvari u njihovu korist.

Ovo stanje svijesti suverenističke elite sugeriše, i kad bi im se neki slučajem posrećilo da ponovo preuzmu poluge moći upravljanja državom, da ne bi suštinski ništa mijenjali. To jest, i dalje bi se trudili ugađati na svaki način centrima i institucijama koje hrane velikosrpski nacionalizam, pokušavajući ga ponovo pacifikovati, i paralelno nastaviti s javnim diskursom afirmisanja multinacionalnih, građanskih, prozapadnih vrijednosti.

Duh oportunizma i ideološke dezorjentacije, u ovom času potpune velikosrpske dominacije, koja gotovo nesmetano vrši kulturno, nacionalno i političko preoblikovanje Crne Gore, stvaranja od nacionalnih Crnogoraca građane drugog reda, takoreći se normalizuje.Crnogorci se polako navikavaju na svakakva nepočinstva i poniženja, od svakodnevnih nekažnjivih javnih vrijeđanja na nacionalnoj osnovi: do toga da u državnoj upravi, pogotovo na odgovornim mjestima, ne može doći nacionalni Crnogorac, govornik crnogorskog jezika i poštovalac CPC.

Kulturne organizacije i umjetničke esnafske institucije koje afirmišu crnogorsku nacionalnu tradiciju i kulturu, u međuvremenu su ostale bez državne potpore, to jest, minimalnih sredstava za rad. U ovom času ne postoji nijedna struktura koja bi na neki način koordinirala sve važne društvene, kulturne i političke segmente, koje su 2006. godine pobijedile nas referendumu za nezavisnost.Vlasti, odnosno ideološki centri, koji su pripremili promjenu 2020. godine, notornim metodama ucjene i korupcije, produbili su i nepovjerenje između političkih stranaka koje većinski predstavljaju Crnogorce i onih političkih subjekata koje su osnovane da štite interese manjinskih zajednica. Takođe, ne postoji ni minimalna koordinacija suverenističkih stranaka i organizacija iz zemlje sa predstavnicima udruženja dijaspore, iz Evrope, Sjeverne i Južne Amerike, koji većinom podržavaju nezavisnu, građansku i multinacionalnu Crnu Goru.

Kad je jedan biološki organizam smrtonosno napadnut obično ima dvije reakcije: potpuno se preda ili se svim silama bori da preživi. Crnogorski kulturni i politički subjekti nastaviće se urušavati, ili će se trgnuti iz dosadašnje letargije, shvatiti što su dosad krivo radili, i s novim entuzijazmom krenuće u preispitivanje, prekompoziciju suverenističke opcije, nakon obuhvatne analizepostojećeg stanja. U tom smislu, neophodna je simbolička, propagandna i organizaciona redefinicija referendumskog suverenističkog bloka. Uz postojeće organizacije nužno je formirati Crnogorski kongres, nadstranačku, nadnacionalnu platformu, u koji bi se okupili politički, građanski i kulturni subjekti, iz zemlje i inostranstva.

Crnogorski suverenisti svih političkih i nacionalnih varijeteta, trebaju koristiti iskustva, Katalonaca, Škota, svojevremeno Albanaca s Kosova i Iraca, da bi Crna Gora ponovo postala vidljiva u međunarodnom kontekstu, i izvan oficijelnih struktura notornih diplomatsko-birokratskih institucija. Prvi zadatak u vajnskopolitičkom smislu je osvijetliti bizarnost, koja je nepoznata u modernoj istoriji, da je relativno većinski narod u nominalno suverenoj državi ugrožen, do prijetnji nestankom. Ovo stanje najbolje se može predočiti dokumentovanom prezentacijom ugrožavanja ljudskih prava Crnogoraca.

Stoga se borba za opstojnost crnogorske nacije treba voditi paralelno, na unutrašnjem i vanjskom planu, pa u okviru Kongresa, ili apartno, treba formirati fondaciju za pomoć kulturi i medijima, jer je taj domen od presudnog značaja za očuvanje nacionalne svijesti. Fondacija za kulturu i medije, sve dok se strateški ne preokrene politička situacija, trebala bi biti jedna od glavnih centara otpora. Jer, bez organizovanog otpora velikosrpskoj ideologiji, koja kontroliše barem osamdeset posto medijskog prostora i gotovo sto posto kulturnih resursa, proces asimilacije Crnogoraca i mijenjanja ukupnog političko-nacionalnog karaktera Crne Gore će se ubrzati.

Mediji sekundarno, agresivno, u realnom vremenu, utiču na svijest građana, ali kulturna asimilacija kao metastaza, ponekad i nevidljivo, oblikuje svijest, navike, sistem vrijednosti, estetske i etičke profilacije i nadgradnje. Jedan od ciljeva Fondacije treba biti pokretanje crnogorske Vikipedije, koja bi na relevantan način sveobuhvatno prikazala glavne istorijske, kulturne i političke tokove i ličnosti Crne Gore, i unekoliko parirala velikosrpskom prisvajanju crnogorske tradicije i kulture.

Osnivanje fondacije za kulturu važno je za pomoć određenim kulturnim subjektima i stvaraocima, ali i za kultivisanje naše političke i ekonomske elite, koja uglavnom podupire sport, i ponekad se ukaže na nekoj pozorišnoj premijeri ili otvaranju likovne izložbe.Jer, nezainteresovanost za kulturu, pogotovo za moderne kulturne forme, ima u Crnoj Gori relativno duboku tradiciju, ali i savremene specifičnosti. Prva generacija crnogorskih bogataša, trgovaca stokom i kamataša, među kojima su bili najpoznatiji, Njegošev brat Pero Tomov, veliki vojvoda Mirko, Marko Miljanov, Lazar Sočica, Đoka Mijušković, Mašo Vrbica, familija Matanović, bili su seljačkog porijekla – većina su i živjeli na selu – u stvari su bili ratnička aristokratija. Druga generacija, devedesetih godina 20-og vijeka, uzdigla se takođe u prvobitnoj akumilaciji kapitala stvorenoj u vanrednim okolnostima međunarodnih sankcija i rata u bliskom okruženju. Prva generacija ovdašnjih bogataša u Nikolino vrijeme, kao i oni koji su stekli imetak devedesetih godina, nije imala – za razliku od srpskih bogataša – ideju da bi od dijela toga bogatstva mogli stvoriti neke zadužbine.

Malobrojnoj nacionalnoj i državnoj zajednici, kojoj je ugrožen elementarni opstanak, da bi preživjela i stabilizovala se, osim političke svijesti o svojoj posebnosti, nužna je solidarnost, kolektivna i pojedinačna. Drastično socijalno raslojavanje 90-ih godina, koje je uglavnom bilo posljedica prvobitne akumilacije kapitala u doba međunarodne političke i ekonomske izolacije, dodatno je pospješila opštu kulturnu i moralnu devastaciju. Nova „antibirokratska“ elita koja je pod sloganom „nova razvojna filozofija“,smijenila umirući titoizam, pokazala je potpuno drugo lice u odnosu na svoje prethodnike, premda je izrasla iz istog šinjela. Kako se to obično događa u revolucionarnim prevratima, pogotovo u zemljama s manjkom građanske tradicije, konvertiti su postali veći kritičari socijalističke ideologije i ekonomije od autentičnih anikomunista. Dio bivših socijalističkih omladinaca, nakon samo osam godina,1997. godine, napravili su novi otklon, distanciranja od nacionalizma i ratne politike Slobodana Miloševića.

Otklon Đukanovićeve frakcije od Miloševića, 1997. godine, bio je lišen agresivne nacionalističke retorike: pa je i sporadično pozivanje na slavnu državnost i pretke bilo dozirano, uvijek začinjeno multikulturnim i multinacionalnim diskursom. Ovakav pristup je bio pragmatičan, i jedino moguć u društvu koje kontaminirano nacionalizmom i ksenofobijom – fantazijama o veličini i značaju svog povijesnog usuda – u predreferendumskom vremenu. Ipak, nedostatak nacionalne ideologije nakon 2006. godine, ključni je razlog sadašnjeg ponižavajućeg stanja crnogorske nacije i države.

Fraze o građanskoj državi, evropejstvu, modernizmu, polako su potrošili nepromjenjivost vlasti, stalni skandali – stvarni i izmišljeni – iz domena korupcije: ruinirali su vladajuću strukturu, u onoj mjeri u kojoj je velikosrpski nacionalizam jačao. Suverenistička vlast više nije u sebi nalazila nove idejne i političke pokretače, a tlapnje o građanskim vrijednostima – obojene tipično balkanskom malograđanštinom – svojevrsnim hibridom ljevičarstva i neoliberalizma, sve više su gubile vjerodostojnost i nekadašnju zavodljivost. (Ljevičarska ideologija – u ograničenom vremenskom periodu – ukoliko ima sposobno vođstvo, može biti jednako strasna, borbena i efikasna, koliko i radikalni nacionalizam. No, slom marksističko-ljenjinističkog komunizma devedesetih godina i aktuelno jačanje radikalnog nacionalizma na Zapadu sugeriše da je eros nacionalizma još neuništiv, i sposoban da se transformiše i prilagodi novim uslovima.)

Dakle, u kontekstu sadašnjeg posvemašnjeg društvenog urušavanja važno je osvijetliti jedan tipično crnogorski fenomen: simboličkog ljevičarstva i neoliberalizma. Jedinstvenog spoja tekovina siromašnih gerilaca komunista, postkomunističkih birokrata i njihove elite, koju dominantno čine obožavaoci Titova kulta i samoupravnog socijalizma i prve generacije bogataša, koji su podupirali državnu nezavisnost. Ovaj eklektični svjetonazor, koji je i empirijski kontradiktoran, emocionalno je plitak, intelektualno inferioran, bez postojanog duhovnog uporišta. (Savez postkomunističke plutokratije sa Crkvom – na primjer, u Srbiji, Rusiji, Ukrajini – mnogo je emocionalno dublji i ideološki kompaktniji: jer vezanost bogataške klase i „proleterijata rulje“ slojevitija je, a i dublja, dok religija nudi „carstvo nebesko vjerujućem narodu“, kao nadomjestak za poniženja i patnje onima koji nijesu imali sreću i bogatstvo na ovom svijetu.)

U idealu ovdašnjih Fukujaminih sljedbenika, eminentno kulturološki fenomeni imaju više marketinški, simbolični značaj, koji se praktikuju povodom raznih državnih jubileja, proslava, narodnih zabava. Zato kvazilijevi-neoliberalni koncept može funkcionisati samo dok je na vlasti, ali kad ova politička struktura postane opozicija režimu koji nedemokratskim sredstvima želi uništiti sve ono što je bilo dobro u prethodnom režimu – građansko, multinacionalno društvo – nije samo neprilagođena novim okolnostima, nego je i uplašena: bokserskim rječnikom stalno drži dupli dekung. Oni čekaju da konkretna opasnost prođe, da pažnju vlasti odvuku drugi problemi, ili da oslabi zbog unutrašnjih sukoba.U sadašnjoj opoziciji koja okuplja većinu nacionalnih Crnogoraca, jaka je struja koja u stvari vreba priliku da krene stopama stranaka nacionalnih manjina: da se nekako dokopa dijela vlasti. Vjeruju da bi na taj način – osim što bi se dio njih namjestio na odgovorne funkcije – uspjeli uticati i na politiku režima, a olakšati svojim saveznicima iz sektora biznisa da zadrže svoj status i uticaj.

Dugi period života proveden u vlasti, sa raznim privilegijama, neminovno uzrokuje određene uslovne reflekse, i u tom kontekstu treba razumjeti nesnalaženje suverenista u sadašnjim okolnostima. Jer, u tom iskustvu ideje imaju smisla samo kao argumenti u borbi za moć, a ne kao zamisli na kojima treba istrajavati, kamoli se žrtvovati za njih.

Zato se danas u suverenističkoj javnosti, mnogo češće govori o bjelašima i zelenašima, četnicima i partizanima, nego o političkim suđenjima i progonu Crnogoraca, danas i ovdje. Tako bivši funkcioneri, intelektualci, rijetki građanski aktivisti i borci protiv velikosrpskog nacionalizma, koji se bez dokaza hapse, ili su egzistencijalno, profesionalno i politički diskriminisani, nemaju od koga tražiti ni očekivati pomoć u ostvarivanju svojih ljudskih prava.