Perspektiva u fatamorgani

Piše: Momčilo Radulović

Dugo smo, možda, čekali. Čak punih petnaest godina od Solunskog samita 2003. godine, kada nam je Evropska unija obećala snažnu evropsku perspektivu, koja je podrazumijevala da ćemo doći u poziciju da postanemo članice, ukoliko prestanemo da se bijemo, dogovorimo se o granicama i uspješno provedemo unutrašnje reforme.

U međuvremenu, i EU i mi smo preturili puno toga preko glave. Na Balkanu, desili su se mnogi tektonski poremećaji, uključujući nastanak tri nove države. Neko je reforme sprovodio brže, neko sporije, ali balkanski brod se definitvno uputio ka luci Evropske unije, što je planirano odredište za većinu populacije i predominantan dio vladajućih balkanskih političkih elita.

Sa druge strane, EU i zemlje članice su iskusile tešku ekonomsku krizu, prodor populističkih politika, migrantski talas i niz institucionalnih potresa koji su iznutra i spolja teško ugrozili same temelje evropskog jedinstva i njegove vrijednosti.

Ukratko, od sopstvene šume problema nijesu baš imali ni snage, a ni želje da se bave drvetom naše integracije. I zato smo svi mi koji se bavimo promocijom evropskih vrijednosti i njihovim ukorjenjivanjem u balkanska društva, dugo i dovoljno iskazivali razumijevanje za ,,umor od proširenja“ i domaćim javnostima plasirali različita opravdanja za često, makar iz naše perspektive, usporeni EU integrativni proces.

Možda je to bio i razlog za značajno viša očekivanja od objavljenog redefinisanja pomenute Solunske evropske perspektive.

Nažalost, prezentovana Vjerodostojna perspektiva proširenja i unaprijeđenog angažovanja Evropske unije na Zapadni Balkan je, čini se, propustila da na adekvatan način započne rješavanje niza izazova kojima je opterećen integrativni put naših zemalja, ali i pozicioniranje interesa Evropske unije kada je ovaj region u pitanju.

Od početka, ovaj dokumenat je upitan i po formi i po sadržaju, ali i po samoj suštini određenih konstrukcija koje su u njemu prezentovane.

Tako se treba zapitati: da li je opšti stav autora da se iznose samo kolektivne ocjene za sve zemlje regiona, da se sve strpaju u isti koš i da se ne pravi nikakva distinkcija među evidentnim različitostima svake od zemalja bio inicijalno korektan pristup i sa akademske (analitičke) i sa političke strane, ali i da li je bio objektivna refleksija onog što se dešava u pregovorima?

Kada su već iznijete kolektivne ocjene za region, moralo se ići i na pojedinačne ocjene za svaku od zemalja, što bi onda predstavljalo dobar osnov za definisanje još preciznije liste zadataka za svaku od zemalja ponaosob. Nadalje, u prezentovanom Akcionom planu teško je naići na inovativna rješenja i u najvećoj mjeri se može čitati samo kumulativni spisak aktivnosti koje se već sprovode ili čije je sprovođenje već planirano u sklopu redovnih aktivnosti u okviru EU integracija.

Na moment, sam rječnik Perspektive je veoma neuobičajen za EU dokumenta i često možemo naići na nejasnoće ili kontradiktornosti koje već sada (a već i jesu), a pogotovo u budućnosti, mogu izazvati nerazumijevanja u komunikaciji između pojedinih zemalja ZB, ali i na relaciji naših zemalja i Brisela.

Primjer za takve konstrukcije možemo naći u ocjenama poput ,,ekstremno ambiciozne perspektive“ (pa da li onda ona uopšte i postoji?) ili u ,,definitivnim i obavezujućim rješenjima“ bilateralnih sporova (govori li se time da Srbija i Kosovo za sedam godina moraju naći definitivno rješenje za vjekovni problem?).

Na sve to treba dodati nedostatak relativnih vremenskih okvira u ovom dokumentu, tako da je izbacivanje okvirnih godina za pojedine značajne korake ka proširenju samo dodatno razvuklo pomenutu perspektivu u kojoj bi trebalo sagledati kraj puta ka Evropskoj uniji.

Time se, za mnoge poznavaoce ovog procesa, ova linija priključenja razliva poput fatamorgane na dalekom horizontu, pod vrelim suncem nejasnih konstrukcija ovog Vjerodostojnog dokumenta. Zbog toga, teško se oteti utisku da ovaj dokumenat pati od značajnog nedostatka vizije, snage i jasnoće poruka, tako da ga svi mogu čitati i interpretirati na svoj način.

Posljedično, to neće donijeti stalnost, stabilnost i unisonost rješenja ni za pojedinač- ne zemlje, ni za region u cjelini, a samim tim, ni za odnose između nas i Brisela. Iako su pres konferencije premijera Crne Gore i Srbije prošle u optimističnim tonovima, čini se da ispod zvaničnog poklopca krčka nezadovoljstvo kod svih zemalja regiona, ali i onih zemalja EU koje podržavaju našu bržu integraciju.

Tako je, na kraju, Solunska evropska perspektiva, sada malo našminkana, postala Vjerodostojna perspektiva EU proširenja za Zapadni Balkan. No, koliko je uistinu ova Perspektiva dostojna naše vjere u nju?

Kako god, neodlučnost i slaba volja Brisela i zemalja članica EU ne smije biti opravdanje za naš nerad. Svi moramo nastaviti pritisak na naše političke elite da što snažnije nastave sa reformama i implementacijom EU standarda i vrijednosti.

Jedino tako vjerodostojno možemo podići glas kada smatramo da su naši evropski partneri napravili manje ili veće prestupe u igri EU pristupanja. I vjerodostojno odlučivati što dalje sa EU perspektivom, kada je, i ako je, jednom vjerodostojno budemo ugledali. (Autor je predsjednik Evropskog pokreta u Crnoj Gori)