Spajanje nespojivog

Piše: Vlatko Simunović

I bi Emir Kusturica na KotorArtu, Don Brankovim danima muzike. Bi kao zapanjujući izazov društvu, pravdi i moralu. Kao groteskno jednačenje dva sistema vrijednosti. Višestruko nagrađivani režiser Emir Kusturica i Nemanja Kusturica, poklonik Mioševićeve ideologije krvi i tla. Obojica u jednoj ličnosti. Podržavalac humanog preseljenja naroda i pučki bas gitarista.

“Ko ne voli Radovana, ne dočekao Đurđevdana” tako je svojevremeno vikao Kusturica u jeku svirke njegovog benda “The No smoking Orchestra”. Emir Kusturuca u blizini Don Branka Sbutege?! A tako daleko od Njega. Dva svijeta. Svijet smo ti i ja, sva naša ukupnost koja nas konstituira i sva naša konstitucija koja nas čini različitima. I ako nas već nešto čini raznovrsnima, to je želja u tebi da budeš i želja u meni da budem. I sve što nas čini harmoničnim u bilo kojem suodnosu jest jedan skromni zahtjev: “Pusti me da budem”, koji nužno uključuje jednu drugu rečenicu cjelovitog pristanka: “Puštam te da budeš” tako je govorio Don Branko, u testamentarnoj knjizi “Kurosavin nemir svijeta”.

Ideja da je različitost bogatstvo civilizacije bila je smisao postojanja velikog čovjeka Don Branka Sbutege. Ideja da umjetnost može promijeniti svijet temelj je Don Brankovih dana muzike. Kusturica i druge kusturice su ona druga strana svijeta. Ipak, na sceni KotorArta Emir Kusturica & The No smoking Orchestra dočekani su i ispraćeni ovacijama. Uvijek se i na svakom mjestu nabere nešto dokonoga svijeta koji uz profesionalne uvažava i dokoličarske aktivnosti svjetski priznatog režisera, ali na kultnom mjestu grada Kotora u petak veče pojavili su se i mnogi od onih koji su nedavno bili prisutni na otvaranju Don Brankovih dana muzike i aplauzima ispratili bokešku “Pasiju po Stelli” i Ramba Amadeusa.

Opet sudar svjetova. Taj Antonio Pušić, alijas Rambo Amadeus vam je, inače, onaj momak iz Herceg Novog koji se nastanio u Beogradu, a 1992. godine u prajm tajmu na RTS-u izgovorio čuvene rečenice: “Imam dva minuta da se obratim naciji. Dok mi sviramo, padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo da zabavljamo biračko telo. J*** vam mater”.

Spašavajući dušu, Rambo je rizikovao živu glavu na ramenima. Kusturica je spašavao nešto drugo kada je odlučio da se ne vrati u Sarajevo koje razaraju Radovanove haubice i mirno završi svoj film “Arizona drim”.

Zato nedavno gostovanje Emira Kusturica na KotorArtu jeste groteskni pokušaj jednačenja nečega što ne može biti izjednačeno.

Farsa. I pokušaj satiranja duha, obrazaca ponašanja i svjetonazora Don Branka Sbutege, čovjeka u čiju se slavu organizuju sve te veličanstvene ljetnje fešte od muzike u drevnom gradu nad kojim se surovo uzdiže brijeg nazvan San Đovani i na njemu svetilište Gospa od zdravlja.

Da može, s onu stranu duboke i široke rijeke koja razdvaja smrt i život, uputiti kakvu poruku, Don Branko bi nas možda uputio na riječi iz Novoga zavjeta: Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi.

Da. Baš te, prijeko potrebne riječi za sve koji, kao obavezujuće, nijesu razumjeli poruku koju im je poslao u testamentarnoj knjizi “Kurosavin nemir svijet”. Uključujući i ritam gitaristu The No smoking Orchestra.

Ali, eto, bi Kusturica na Don Brankovim danima muzike. Njegov Radovan je, srećom, ostao u Hagu. A negdje, iznad Svetog Stasija, gorko se osmjehuje Don Branko Sbutega.