Piše: Zlatko Dizdarević
Minulog utorka bio je Kurban Bajram, veliki islamski praznik. Puno je toga tim povodom u Bosni i Hercegovini, tamo gdje su muslimani većina i tamo gdje nisu, ovim povodom kazano. Tiho ili naglas. I obilježeno javno i oficijelno, ili tek intimno, među najbližima i najdražima. Oni što su – posebno nakon minulog rata – odjednom i gromoglasno »otkrili« svoju vjeru ovim su je povodom na sav glas i napadno potvrđivali i dokazivali unaokolo, očekujući da budu viđeni tamo gdje se to od njih kao najviđenijih vjernika i očekuje. Ako je ikako moguće, u prvim »safovima« (redovima) džamija gdje se klanjao »bajram-namaz«.
Ovim povodima vjerski prvaci izgovorili su mnoge prigodne »hutbe«, govore obilježene porukama o vjeri, dobroti, poštenju, solidarnosti, patriotizmu, domovini... a protiv mržnje, otuđenosti, laži, sebičnosti itd. Promatraču sa strane što se samog povoda praznovanja tiče, ali ujedno i svekolikog pripadnika i prostora i podneblja i karaktera ovdašnjeg društva, nije ostala neprimjećena jedna bitna činjenica. U velikoj većini prigodnih govora vjerskih zvaničnika, od reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, do mnogih imama u malim džamijama unaokolo, uočljivo su odzvanjale poruke koje su se više nego ikada u novije vrijeme odnosile i na »svjetovni«, kao i na duhovni život. Čak mnogo više i na dnevnu politiku i razne nakaradnosti u njoj, nego što se ranije podsjećalo zakukuljenim dociranjima i prigodnim svečarskim lamentiranja o Bogu i čovjeku.
Slušajući nove poruke, kvalifikacije i osude mnogo čega što se zbiva oko nas, bilo bi logično pomisliti da ni najtvrđi obrazi iz prvih safova pred ovom poprilično novom pojavom ne mogu a da se bar ne upitaju: prepoznaju li ljudi unaokolo i njih, »lidere«, kao adrese na koje su upućene te teške riječi. Poput onih, recimo, da »muslimani nemaju previše razloga za slavlje, radost i veselje...da su očigledno mnogi prejeftino prodali svoj integritet za ovaj svijet i njegove blagodati...da u današnje vrijeme ništa nije jeftino osim obraza... a i on se mora prodati zarad stomaka...« Pri kraju spiska optužbi je i »ideološko-politička kleptomanija« uz pripadajuća razjašnjenja.
Mudrosti tolerancije
Mada obavezan da spram svoje pozicije, očekivane mudrosti tolerancije ostane na razini neupitnog dostojanstva i takta, poglavar Islamske zajednice u BiH reis Kavazović, recimo, na centralnoj svečanosti u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, našao je za važno da »zemlju preuzmu u svoje ruke oni koji imaju znanje, osjećaj za ljude i domovinu...« Kao i da kaže kako »živimo vrijeme u kome se laž pokušava naturiti kao istina i vrijednost, dok se za zlo, zločin i zločinca traži opravdanje i razumijevanje.«
Prepoznatljivo su odjeknule, poprilično neuobičajeno kada su ovakvi »pravolinijski« povodi bez talasanja u pitanju, riječi poodavno već poznatog Šejha Edina Urjana Kukavice, ubilježenog u ovdašnju istoriju i kao svojevremeno glavnog i odgovornog urednika »Face TV«, književnika pa i »ličnosti godine u BiH«. On je mnogim poštivaocima njegovih poruka, koji ga pomno prate i onima koji se prave ludi i kobajagi nezainteresirani, a potajno načuljili oba uha, jasno poručio: »Razlog zbog kojeg bi slavlje trebalo izostati je što su muslimani u najgoroj situaciji u svojoj suvremenoj historiji: podijeljeni su po svakom zamislivom i nevjerovatnom osnovu, i ne da se ne vole, premda bi trebali biti kao braća, nego se mrze kao najgori dušmani. Ono što je jednima sveto, drugi smatraju svetogrđem, ono što je jednima skupo, drugi prodaju u bescijenje, ono u što jedni vjeruju, drugi smatraju krivovjerjem«.
Jeftin obraz
Glasno će Šejh i kako je »u zemlji s nešto više od tri miliona stanovnika, više od pola miliona nezaposlenih, gotovo četiri stotine hiljada penzionera, niko ne zna koliko je onih koji se eufemistički nazivaju korisnicima javnih kuhinja, onih kojima je zdravstvena pomoć najpotrebnija a nemaju je ili je moraju platiti... Sve je skupo i ništa nije jeftino osim obraza. A ako ga više uopće igdje ima, mora se prodati za stomak. Socijalne razlike su tolike da se prije i bez ikakvog uvijanja može govoriti o klasnim i kastinskim, nego o socijalnim. A naši prvaci? Ponovo obećavaju kule i gradove, radna mjesta i plate, a bit će bolje samo kad i ako oni dođu na vlast... Dok oni razmišljaju samo o tome kako će osvojiti vlast, narodi im ne znaju kako će se grijati i šta jesti iduće zime...«
O svjetovnoj vlasti Kukavica veli: »Tu bi vlast trebalo davati samo i isključivo onim ljudima koji je neće, jer će oni, kao takvi, voditi računa da vlast ne ukaljaju provođenjem i donošenjem odluka koje će nanijeti štetu drugima. S druge strane, obavljajući poslove i zadatke čuvat će se da na njihovoj odjeći ne ostane mrlja od pogrešno donesenih odluka i njihovog nekompetentnog izvršavanja. Kaže da je Bosna i Hercegovina čudna i začudna zemlja koja kao da nije s ovoga svijeta nego iz literature. Stoljećima iz nje nedobri i nedobronamjerni iznose i ne mogu iznijeti ono što joj dobri i dobronamjerni u izobilju daruju«.
Pošten čovjek, vjernik ili ne, ima razloga zamisliti se i povodom njegovih riječi »o sklonosti ljudi prema moralnom zlu, nehumanosti, okrutnosti i sebičnosti. To je, kaže, moguće kontrolirati, ispravljati odgojem za solidarnost uz poštivanje osobne slobode, odnosno u atmosferi etike drugog i drugačijeg«,
Druga realnost
Konačno, o samoj Poruci Bajrama običnim ljudima veli: »Naša je vjera ono što radimo, šta mislimo i kako se ponašamo kad smo sami«, zaključio je šejh Kukavica.
Ovakvih i sličnih misli i riječi, reklo bi se sasvim precizno adresiranih »onima koji nas vode po stranputicama u ime države i politike«, bilo je minulih dana mnogo. I uvijek pred nebrojenima što nisu, javnosti radi a ne sebe radi, smjeli da ne budu u prvim redovima džamija gdje su ove poruke izgovarane. U onom drugom, vanjskom svijetu, čak i tih dana, kotrljala se neka sasvim druga realnost čiji su tvorci i čuvari mnogi iz pomenutih prvih »safova«. Skrušenih pogleda, dubokih uzdaha i lažnih misli.
U paralelnom, realnom vanjskom svijetu na sam dan Bajrama novine u BiH su, uz sve ostalo, objavile i niz tekstova prepunih podataka koji govore o tzv. brizi i predanosti lidera za »narod i otadžbinu«. Na svim nivoima. U krajnjoj liniji i o ovakvim porukama koje su, prije svih drugih, očigledno namjenjene njima u iznenada novoj »kulturi komunikacija« između vjerskih vrhova i »narodnih lidera«. Bez imalo sustezanja, recimo, istaknuti parlamentarci sa svih nivoa, od županijskih do tzv. državnog, hladno obavještavaju kako su u raznim institucijama u kojima se živi na budžetu ključevi stavljeni u bravu još u šestom mjesecu, a sve u ime izbora koji su početkom desetog mjeseca! Ni proljetos prekinut sjednice neće se nastaviti. Kažu, sve je u funkciji izbora, pa tako ispada – i svekolika institucijska paraliza. Kada se tome dodaju uobičajeni mjeseci konstituiranja vlasti nakon izbora, računica je prosta: Država neće funkcionirati manje-više godinu dana (i to ako sa izborima i koalicijama bude sve kako treba). U ime naroda.
Hladni komentari
Za njih je to normalno. Bar prema izjavama koje se hladno daju tim povodom. Neupitno je, jasno, da će narodni odabranici sve te mjesece primati plaće i dodatke od oko 3000 eura. Normalno im je i da radi »izbornih razloga« poslanici ne mogu okrenuti Sarajevu ili Banjaluci i radnim zadacima u parlamentima, jer su im interesi sada »na terenu«. Agitacije radi. To im uglavnom nije padalo na pamet kroz godine između izbora.
Ta normalnost hladnih komentara ovim povodom sasvim je u skladu sa onom konstatacijom vjerskih lidera o »ideološko-političkoj kleptomaniji« i drugim tvrdnjama, da ih se sad ne ponavlja. Šta će biti od svega izgovorenog povodom ovog Bajrama o zemlji u ime Neba, vidjet će se uskoro. Nije sigurno da se ovo »buđenje« od strane onih što su obično šutili evo decenijama nakon rata, važući vlastite riječi kroz reakcije »vladajućih kleptomana«, neće preliti u zbilju druge vrste. Vidljivo je da barem dio stanovništva, kojemu je došlo do grla sve ono što su već učinili njihovi izabranici kroz dugi niz godina, sada osjećaju kako nešto treba učiniti da se pogura smjena ljudi kojima ništa nije veliko sem njih samih na vlasti. A obraz im je u toj trgovini bio najjeftiniji.
Jesu li oni što su pošteno »vazili« za Bajram po džamijama doista spremni da guraju dalje na ovoj novoj liniji, brzo će se pokazati. Ako nisu, najbanalinije pitanje će biti: Kome vi to, Boga vam, pričate? Pa eto vam ih sjede tu pred vama, u prvim redovima i ne mrdaju. Šta sad? U međuvremenu, neka ostane tiho zadovoljstvo što se nešto ipak pomjerilo. Za procjenu istinskih dometa te promjene, ako je tačno da postoji, može se malo i pričekati. Uostalom, i jadno i tužno »kleptomansko« urušavanje promatralo se šutke blizu tri decenije, pa ni ovih četrdesetak dana do izbora nije drama ako se pokaže da je ovaj Bajram doista bio bar nešto drugačiji. U ime čovjeka, prije svega. Ipak, što bi se kazalo među muslimanima širom svijeta: Ako Bog da. Inshaallah !
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR