Piše: Davor Gjenero
Putovanje Aleksandra Vučića na Kosovo bilo je osmišljeno tako da Europskoj uniji „oteža život“ i zaoštri krizu na jugoistoku Balkana. Očito je, naime, da je Vučić prelomio i odrekao se ambicija da svoju državu uvede u članstvo Europske unije, pa je procijenio da nakon toga dobiva novi manevarski prostor za uspostavljanje njegovoj Srbiji „povoljnijih“ odnosa moći u regiji.
Državnički posjeti globalno relevantnih aktera analitičari obično tumače kao zacrtavanje točaka dosega utjecaja neke države. Upravo je ta ideja vodila Vučića na Kosovo. Nakon što je najprije iznenada Austrija, trenutno vjerojatno najvjernija sluškinja ruske politike unutar EU, na Albach forumu pripremila nišu za razgovor o „promjenama granica“ Kosova i Srbije, stvarajući pritom paradigmu koja bi poslije omogućila Rusiji da legalizira svoju okupaciju Krima i rastočila koncept nepromjenjivosti granica kao načelo međunarodnih odnosa, posjetom Kosovu Vučić je krenuo dalje.
Kosovski predsjednik Hashim Thaci očito je nepripremljeno i nepromišljeno pristao na otvaranje ovog tipa razgovora, ne sagledavši posljedice koje bi se time stvorile. Vjerojatno mu se činilo da bi u zamjenu za „korekciju granice“ mogao postići opće međunarodno priznanje svoje države i time prevladati blokadu u kojoj se našao. Vučićeva računica je bila dvostruka – pokušaj da pod okrilje Srbije vrati strateški dio Kosova, koje je inače posve izgubljeno za Srbiju, a da pritom stekne nove poene u savezništvu s Rusijom, jer svojoj zaštitnici stvara presedan za rješavanje njena ključnoga vanjskopolitičkog problema.
Thaci se, naravno, nakon sagledavanja posljedica koncepta „korekcije granica“ povukao, Vučić je zato prekinuo bruxellesku rundu pregovora, a kartom točaka koje je posjetio na Kosovu obilježio je mjesta na koja računa kao na prostor suvereniteta Republike Srbije.
Europska unija je propustila shvatiti Vučićev put na Kosovo kao pokušaj „crtanja karte“ geopolitičkih odnosa na Balkanu i međunarodna je zajednica asistirala, nasuprot volji prištinskih vlasti, u provođenju te „kartografije u hodu“.
Rečenice koje zaslužuju prezir
Analitičari u Srbiji u pravu su kad tvrde da je tim putem i tamošnjim nastupima Vučić stvorio pozicijsku prednost pred Kosovom, a na neki način je međunarodna zajednica, asistirajući u stvaranju uvjeta za govor u Kosovskoj Mitrovici, sudjelovala u ponižavanju državnosti Kosova.
Iz nijednog elementa u Vučićevu mitrovičkom nastupu nije se vidjelo da ovaj priznaje kako se nalazi na prostoru koji je dio suvereniteta druge države, nego je bilo jasno da misli kako je tamo, do kud je stala njegova noga, ujedno dopro i suverenitet Republike Srbije.
Taj Vučićev govor posve je nepotrebno izazvao burne reakcije hrvatskih medija. Glupa rečenica o tome da su Srbi u Miloševićevo vrijeme ginuli za Knin, za Sarajevo i Prištinu, a da se danas u Kninu vijori „šahovnica“, koje tamo navodno nikad nije bilo, jednostavno zaslužuje samo prezir.
To što su po Vučićevoj definiciji „Srbi ginuli za Sarajevo“ bila je nečuvena. Bili su to u povijesti ratovanja najduža opsada glavnog grada Bosne i Hercegovine i zločinačko maltretiranje civilnog stanovništva u gradu, a o tome kako su Srbi ginuli za Prištinu najbolje govori činjenica da je u ratu na Kosovu poginulo 12 tisuća ljudi, od kojih tek dvije tisuće Srba, a deset tisuća kosovskih Albanaca.
Knin su, pak, zauzeli uz pomoć bivše JNA, koja je iz tog grada vodila operacije pokušavajući izbiti na more, a kad se Hrvatska vojska organizirala i osposobila, te kad je dobila međunarodno odobrenje za oslobodilačku akciju Oluja, ta je „metropola pobune“ de facto oslobođena bez borbe, pa je i sam Milošević ismijavao vodstvo hrvatskih Srba koji nisu niti pokušali pružiti otpor Hrvatskoj vojsci.
Politika 'hladnog mira'
U Hrvatskoj je do prije nekoliko mjeseci u vrhu vlasti postojalo blago neslaganje o politici prema Srbiji. Premijer Andrej Plenković sustavno vodi politiku „hladnog mira“, izbjegava govoriti o Srbiji, a uvijek je, uz hladni prezir, odbacivao tajno-diplomatske inicijative, koje su dolazile iz Vučićeva kruga, o pokušaju zajedničkog djelovanja Zagreba i Beograda, prije svega, u odnosu na BiH, ali i druge države u regiji. Ivo Josipović doista je relaksirao odnose s Beogradom, kad je u svom mandatu otoplio odnose s tadašnjim predsjednikom Srbije Borisom Tadićem, ali je progutao udicu što mu ju je Tadić podmetnuo i pristao na paradigmu prema kojoj su u regiji najvažniji odnosi Zagreba i Beograda, kako treba stvoriti osovinu Srbije i Hrvatske, a da se onda drugi u regiji moraju podrediti tim osovinskim odnosima. Otuda i Josipovićeve avanture s Miloradom Dodikom i politička šteta koja je stvorena odnosima Zagreba s Dodikovom Banja Lukom.
Plenković je mislio isto što i prije njega Vesna Pusić kao ministrica vanjskih poslova, naime da Vučićeva Srbija nije dovoljno europeizirana, da nije prihvatila temeljne vrijednosti europske politike dobrosusjedstva, a da bi se s njom moglo graditi bilo kakvo savezništvo koje bi obuhvaćalo i zajedničko djelovanje u odnosu na druge države.
Plenkovićeva administracija ne vjeruje u Vučićeve kapacitete europeizacije Srbije, a jasno je definirala prioritete koje želi ostvariti, ako Srbija bude doista napredovala u pristupnom procesu s EU.
Iskoristio posjetu Kosovu, kao što je i posjetu Hrvatskoj
Za razliku od Vlade, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila je uvjerena da Vučić ozbiljno misli s pristupanjem Srbije Europskoj uniji, pa da će, zbog logike pristupnog procesa, svoju zemlju morati početi oslobađati od Miloševićeve prtljage antieuropeizma, nacionalizma, sirotinjskog regionalnog imperijalizma…
Zato je još u proljeće ove godine, u trenutku jedne od kriza bilateralnih odnosa, pristala na razgovore s Vučićem, zato je Vučića ugostila u službenom posjetu Zagrebu u veljači ove godine, a taj je posjet Vučić nastojao iskoristiti na sličan način na koji je iskoristio i posjet Kosovu.
Pokušao je političke organizacije Srba u Hrvatskoj, prije svega Srpsko narodno vijeće, podrediti državnom interesu svoje politike, a čak mu je i uspjelo kod dobrog dijela lidera srpske zajednice u Hrvatskoj potisnuti iz sjećanja činjenicu da je Srbe u Hrvatskoj politika Srbije uvijek iskorištavala u svoje svrhe, a onda ih ostavljala nezaštićene.
Na te glupe rečenice o Kninu za koji su Srbi, navodno, ginuli, a sad se ondje vijori „šahovnica“ i na tvrdnju kako je Milošević bio veliki lider sa samo jednom manom – što nije uspio u svom naumu, mediji i javnost u Hrvatskoj promašeno su bijesno reagirali. Vlada je reagirala uglavnom prezrivom tišinom, a Predsjednica jednom rečenicom, kako Vučić nije u poziciji da definira političke teme u Hrvatskoj i kako se hrvatska zastava u Kninu vijorila i prije Vučića, pa će i poslije njega.
Nepotreban 'dijalog' s Vučićevim trabantima
Zagreb je naposljetku naučio lekciju – jedini cilj Vučića i njegovih sljedbenika stvaranje je napetosti u regiji i uvlačenje susjednih država u sitne primitivne svađe. Svi ti pjevači narodnih pjesama, poput Miloševićeva posilnog, danas „šefa diplomacije“, ili „ministra vojnog“, inače ljubimca ženine tetke (koja ga je, navodno, stambeno zbrinula), koji se redovito uključuju u svađe, držeći Vučiću tercu, ne zaslužuju drugo nego prezir.
Europska unija ipak se malo zabrinula nakon Vučićeve nakaradne mitrovičke predstave. Zagovor Miloševića bio im je malo previše, jer proglasiti Miloševića velikim liderom znači zagovarati rat, etničko čišćenje, genocid… Vučić je u Kosovskoj Mitrovici priznao da se Srbija nije suočila s prošlošću, dakle, da nije napravila niti prvi korak (defašizacije) na putu prema Europskoj uniji. Dok je Vučić na prijestolu u Beogradu, regiju Zapadnog Balkana moguće je stabilizirati samo izdvojeno od Srbije, bilateralnim pristupom Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, te Kosovu.
Službeni Zagreb konačno je svladao tu lekciju i izbjegava nepotreban „dijalog“ s Vučićevim trabantima. Sad mu ostaje važniji dio lekcije – odgovornost za konsolidaciju Makedonije, Crne Gore, Kosova i BiH. A tako dugo dok traje savezništvo Milorada Dodika i Dragana Čovića, teško je tvrditi da je Hrvatska počela ispunjavati tu svoju obvezu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR