Američki ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Pol Krugman objavio je posljednju kolumnu za New York Times za koji je pisao 25 godina, osvrnuvši se na drastične promjene kojima je svjedočio.
Nakon što je počeo angažman u ovom američkom listu u januaru 2000. godine, Krugman je objavio da se povlači iz Timesa, iako će, kako je najavio, i dalje izražavati svoje stavove na drugim forumima, ali da ova kolumna označava kraj njegove duge i uticajne saradnje sa tim medijem.
Osvrćući se na promjene u političkom i ekonomskom životu Krugmanova refleksija se fokusira na upadljiv kontrast između optimizma iz prošlosti i sadašnje klime ljutnje i ogorčenosti.
„Ono što me pogađa kad se osvrnem jeste koliko su mnogi ljudi, i ovdje i u velikom dijelu Zapadnog svijeta, bili optimistični tada i u kojoj mjeri je taj optimizam zamijenjen ljutnjom i ogorčenjem“, piše američki Nobelovac.
On napominje da su čak i bogati, koji su nekada djelovali sigurno i zadovoljno, sada među najglasnijim kritičarima.
„Neki od najljućih, najogorčenijih ljudi u Americi u ovom trenutku – ljudi koji djeluju kao da će imati veliku moć u dolazećoj Trampovoj administraciji – su milijarderi koji se ne osjećaju dovoljno obožavanim“, ističe on.
Krugman podsjeća da su krajem 1999. i početkom 2000. Amerikanci uživali u periodu relativnog mira i prosperiteta.
„Ankete su pokazivale nivo zadovoljstva pravcem u kojem zemlja ide koji izgleda nerealno u današnjim okvirima“, navodi on podsjećajući da je u Evropi početak uvođenja eura 1999. godine doživljeno kao veliki korak ka većoj unifikaciji i integraciji i da je postojao osjećaj optimizma u vezi sa ujedinjenim kontinentom.
Ipak, Krugman priznaje da su i tada postojali osnovni problemi, kao što su rast teorija zavjere i prvi znakovi finansijskih kriza.
„Na primjer, već je bilo poprilično teorija zavjere koje podsjećaju na današnji QAnon, pa čak i slučajevi domaćeg terorizma u Americi tokom Klintonove administracije“, naglašava on.
Prema Krugmanu, optimizam prelaza u novi milenijum počeo je da se raspada događajima poput invazije na Irak 2003. godine, koja je uništila povjerenje u političke elite.
„Početkom 2002. i 2003. godine, mi koji smo tvrdili da je slučaj invaziju na Irak, suštinski, prevara, doživjeli smo veliko suprotstavljanje ljudi koji nijesu vjerovali da bi američki predsjednik mogao da učini tako nešto. Ko bi to danas rekao?“, pita on.
Krugman takođe ukazuje na finansijsku krizu iz 2008. godine kao još jedan udarac javnom povjerenju. Posljedice krize potkopale su svako povjerenje da vlade ili finansijski sistemi mogu efikasno upravljati ekonomijom.
On napominje da povjerenje nije erodiralo samo u vladu, već i u institucije kao što su banke i tehnološke kompanije.
„Zapanjujuće je pogledati unazad i vidjeti koliko se na banke pozitivnije gledalo prije finansijske krize“, dodaje Krugman napominjući da se tehnološki milijarderi, koji su uživali široku obožavanost, sada suočavaju sa razočaranjem i kritikama. „Ali sada se oni i neki od njihovih proizvoda suočavaju s razočarenjem i još gorim posljedicama; Australija je čak zabranila korišćenje društvenih mreža za djecu mlađu od 16 godina“, naglašava autor.
Kako primjećuje, milijarderi koji su nekada uživali u nesmetanoj obožavanosti sada su među najogorčenijim figurama u američkom društvu.
„Nakon finansijske krize 2008. godine, koja je u velikoj mjeri (i ispravno) pripisana finansijskom manevrisanju, mogli ste da očekujete da će bivši 'gospodari univerzuma' pokazati makar malo kajanja, možda čak i zahvalnosti što su bili spašeni. Umjesto toga, dobili smo 'Obama bijes', bijes prema 44. predsjedniku koji je čak pomenuo da bi Vol Strit mogao biti djelimično kriv za katastrofu“, ističe on.
Uprkos tami i frustraciji koje su obilježile mnogo nedavnog političkog diskursa, Krugman ostaje oprezno optimističan.
„Ono u šta vjerujem je da, dok ogorčenost može postaviti loše ljude na vlast, dugoročno ih ne može održati tamo“, piše on, sugerišući da će na kraju javnost shvatiti da političari koji se protive elitama, često i sami pripadaju tim elitama, i da će i njih početi da smatraju odgovornim.
Krugman završava svoju kolumnu porukom: „Možda nikada nećemo povratiti onu vrstu vjere u naše lidere – vjerovanja da ljudi na vlasti uglavnom govore istinu i znaju šta rade – koju smo nekada imali. I ne bi trebalo“.
Međutim, on izražava nadu da društvo, pružajući otpor „kakistokratiji“ – vladavini najgorih – može pronaći način da se tokom vremena ponovo izgradi i poboljša.
Na kraju, Krugman naglašava važnost suprotstavljanja silama koje prijete demokratskom napretku.
„Ali ako se suprotstavimo kakistokratiji, koja nastaje dok mi govorimo, možda ćemo na kraju pronaći put nazad ka boljem svijetu“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR