Potresne priče djece u Gazi: Želim da umrem i da mi kosa poraste u raju

Rat u Gazi ostavio je trajne posljedice na mentalno zdravlje djece, koja su suočena s gubitkom domova, porodica i osjećaja sigurnosti. Mnogi među njima doživjeli su teške traume koje su se manifestovale kroz stresne poremećaje. Izvještaji humanitarnih organizacija pokazuju da je gotovo svakom djetetu u Gazi potrebna psihološku pomoć, dok se brojni mališani bore sa gubitkom voljenih i stalnim strahom od nasilja, navodi u današnjem osvrtu CNN.

Imitirajući pokret četkanja kose četkom, Sama Tubail gleda se u ogledalu i počinje da plače.

„Toliko sam tužna jer nemam ni jedan pramen kose da četkam svojom četkom“, rekla je Sama za CNN, držeći se za glavu. „Držim ogledalo jer želim da četkam kosu: stvarno želim ponovo da se češljam“.

Za osmogodišnju Samu, ovaj pokret podsjećanje je na život prije 7. oktobra 2023. godine – kada je imala dugu kosu i igrala se napolju sa prijateljima u sjevernoj Gazi, u Džabaliji. Ali od tada, Sama i njena porodica su među oko 1,9 miliona Palestinaca koji su bili prisilno raseljeni iz svojih domova, bježeći prvo u južni region Rafah u Pojasu Gaze prema nalozima izraelske vojske. Kako je nasilje eskaliralo, Sama se preselila u kamp za raseljene osobe u centralnoj Gazi, u Kan Junis.

Izrael je počeo rat u Gazi nakon što su militanti predvođeni Hamasom napali jug Izraela 7. oktobra 2023. godine, usmrtivši 1.200 ljudi – uglavnom civila, prema izraelskim vlastima, i kidnapovali više od 250. Izraelska vojna ofanziva, koja je bila obustavljena gotovo dva mjeseca zbog krhkog primirja, usmrtila je više od 48.000 Palestinaca, većinom žena i djece, prema podacima Ministarstva zdravlja Gaze.

UNICEF, agencija Ujedinjenih nacija za djecu, procijenila je u izvještaju iz juna prošle godine da skoro sva djeca Gaze – njih 1,2 miliona – treba psihološku podršku, posebno ona koja su bila izložena ponovljenim traumatičnim događajima.

Nedjelju nakon što je primirje između Izraela i Hamasa bilo najavljeno u januaru, humanitarni šef UN-a, Tom Flečer, rekao je Savjetu bezbjednosti UN-a da je „jedna generacija traumatizovana“.

„Djeca su ubijena, umirala su od gladi i smrzavanja“, rekao je Flečer, dodajući da su „neka umrla prije nego što su udahnula – nestala sa svojim majkama pri porođaju“.

Izrael je u utorak rano ujutro lansirao novi talas vazdušnih napada, prekinuvši primirje i ubivši stotine Palestinaca, rekli su zdravstveni zvaničnici u Gazi. Jedan ljekar je za CNN rekao da su scene u bolnici u Gazi „neuporedive sa bilo čim što sam doživio prije“, dodajući da su većinu slučajeva činila djeca.

Intervjui sa porodicama i stručnjacima koji se pominju u ovom članku obavljeni su prije obnove nasilja.

„Zašto mi kosa ne raste?“

Prošle godine, ljekari su dijagnostifikovali da je Sama izgubila kosu zbog „nervnog šoka“, konkretno nakon što je kuća njenog komšije u Rafahu pogođena izraelskim vazdušnim napadom u avgustu. Traumatska promjena njenog svakodnevnog života od 7. oktobra takođe je vjerovatno doprinijela njenoj alopeciji, stanju koje izaziva gubitak kose, rekli su ljekari.

Izvještaj iz kraja prošle godine koji je pripremila organizacija War Child Alliance i Centar za obuku zajednice za krizni menadžment sa sjedištem u Gazi, ukazuje na ozbiljan psihološki uticaj izraelskog napada na djecu tokom prošle godine. Izvještaj, zasnovan na anketi sprovedenoj među više od 500 staratelja ranjive djece, pokazuje da je 96% djece u tim okolnostima osjećalo da je smrt neizbježna, a gotovo polovina – 49% – izrazila je „želju da umre“ zbog izraelskog napada.

Samina mentalna patnja se pojačala nakon što su je druga djeca zadirkivala zbog gubitka kose, što je dovelo do toga da se povuče u sebe. Napolju nosi roze maramu da pokrije skalp.

„Mama, umorna sam – želim da umrem. Zašto mi kosa ne raste?“, pitala je Sama svoju majku, Om-Mohamed, kada je CNN posjetio porodicu u septembru 2024. godine, prije nego što je pitala da li će zauvijek ostati ćelava.

„Želim da umrem i da mi kosa naraste u raju; ako Bog da“.

Sa krhkim primirjem na snazi, desetine hiljada raseljenih Palestinaca počele su da se vraćaju kućama u sjevernu Gazu. Samina kuća je uništena u izraelskom bombardovanju, a ona i njena porodica su ostali u Kan Junisu, nesposobni da priušte troškove putovanja za povratak kući.

„Naša kuća je bila bombardovana, a unutra je bilo toliko uspomena – moje slike, moja priznanja. Imala sam haljine i mnogo stvari, ali kuća je uništena i nijesam mogla da je vidim otkako se to desilo“, rekla je Sama kada je CNN ponovo posjetio porodicu u februaru.

„Troškovi prevoza su preskupi, pa čak i da odemo, nema vode, a ne znamo gdje bismo ostali“, nastavila je.

Mentalno zdravlje u Gazi

Pružanje usluga mentalnog zdravlja u Gazi uvijek je bilo izazovno. Međutim, dr Jaser Abu Jamei, direktor Programa za mentalno zdravlje zajednice u Gazi (GCMHP), objasnio je da je tokom izraelske 15-mjesečne ofanzive i njegov tim pretrpio traumu, što je otežalo liječenje drugih.

„Većina mog osoblja radi iz raseljenih mjesta, a manje od 10 njih je još u svojim domovima“, rekao je Abu Jamei, direktor najvećeg programa za mentalno zdravlje u Gazi, u intervjuu za CNN prije nego što je primirje bilo postignuto u januaru.

„I dalje nastavljaju i pokušavaju da donesu neku nadu i podršku porodicama (dok) rade u skloništima“.

Jedna od tehnika koju, kako je rekao, GCMHP primjenjuje je terapija crtanjem, koja omogućava djeci da izraze svoja osjećanja kroz neverbalnu komunikaciju. Sjetio se jednog slučaja u kojem je omogućavanje djetetu da crta omogućilo razgovor sa psihologom GCMHP o njegovoj boli.

„(Dijete je reklo) moji prijatelji su na nebu, ali jednog su našli bez glave“, rekao je Abu Jamei.

„Kako je mogao otići na nebo dok mu glava nije bila tamo? (Dijete) je nastavilo da plače“.

Dok je krhko primirje bilo na snazi, Abu Jamei je rekao da je GCMHP primijenio plan za mentalno zdravlje koji bi mogao trajati do šest mjeseci. Zaposleni GCMHP su „bili pošteđeni“ zbog pauze u borbama, dodao je, ali su i dalje osjećali „težinu posla koji ih čeka.“

„Došao je dron i ubio ih“

Sedmogodišnji Anas Abu Eiš i njegova sestra Doa, koja ima osam godina, žive sa svojom bakom Om-Alabed u kampu za raseljene osobe u oblasti Al-Mavasi u Kan Junisu. Ova braća i sestre su pretrpjela gubitak svojih roditelja u izraelskom napadu.

„Igrao sam se loptom, sišao niz stepenice i našao tatu i mamu, bačene na ulicu, došao je dron i eksplodirao (na) njih“, rekao je Anas za CNN u novembru 2024. godine.

Kada su ga pitali da li mu nedostaju roditelji, Anas je bio ćutljiv, gledajući naprijed, dok su suze tiho počele da mu teku niz lice.

Om-Alabed je rekla da su djecu duboko pogodile ove tragedije i da Anas ima trenutke agresije kad god vidi drugu djecu koju njihove majke grle.

„Često podsjećam ljude da budu saosjećajni, jer je on izgubio ne samo roditelje, već i sigurnost, zaštitu, toplinu i nježnost koju su oni pružali“, rekla je.

Kada je CNN počeo da intervjuiše Doa, ona je počela da se opušta pritiskajući svoje nokte; nekoliko sekundi kasnije počela je da plače.

Gledajući snimke Anasa i Doa, uz dozvolu njihove bake, izraelska psihološkinja i profesorka sa Univerziteta u Pensilvaniji, Edna Foa, rekla je za CNN da je i dalje optimistična da bi brat i sestra mogli da se oporave.

„Oni komuniciraju. Vidjela sam djecu koja te samo gledaju i ništa ne govore. Ne plaču, samo gledaju prostor (oko njih), o takvoj djeci više brinem“, rekla je Foa.

Iako im je kuća blizu u Rafahu, Anas i Doa su ostali u Al-Mavasi čak i nakon što je primirje bilo postignuto, jer nijesu mogli da se vrate, budući da je njihova zona bila označena kao „crvena zona“ – područje koje se smatra vjerovatnim ciljem ako se sukobi ponovo nastave.

Om-Alabed je rekla da su, nakon što je primirje bilo proglašeno, ipak otišli nazad i našli svoju kuću u ruševinama. Osjećali su da je previše opasno da ostanu tamo.

„Nijesmo mogli da izdržimo“, rekla je. „Tu smo, čekamo i sanjamo da naša crvena zona postane zelena zona, kako bismo se vratili i postavili naše šatore na ruševinama“.

„Sve su zgrade srušene jedna u drugu“, nastavila je Om-Alabed. „Da bi prešao odavde do tamo, moraš da se popneš na ruševine kao da se penješ na planinu, samo da bi stigao do naše oblasti“.

„U ustima sam imala pijesak, vrištala sam“

U istom kampu za raseljene osobe, šestogodišnja Manal Jouda mirno se prisjeća noći kada je njena kuća uništena, ubivši joj roditelje i zatvarajući je pod ruševinama. Opišala je užas čekanja da bude spašena.

„Imala sam pijesak u ustima, vrištala sam, kopali su lopatom, naš komšija je govorio ‘ovo je Manal, ovo je Manal’. Bila sam budna, oči su mi bile otvorene pod ruševinama, usta su mi bila otvorena, a pijesak je ulazio u njih“, rekla je.

„Ovo je dijete koje bih pratila da vidim da li postoji način da se smanji bol koju će njen mozak kasnije nositi“, rekla je Foa o Manal.

Čak i sa primirjem, djeci je potrebna stabilnost kako bi im se pomoglo da se oporave, rekla je Foa. Ali ona vjeruje da, uz odgovarajući tretman, palestinska djeca mogu da se djelimično oporave.

„Nikada neće biti isti kao prije rata, ali će se oporaviti u tom smislu što će moći da funkcionišu“, rekla je.

„Mogu biti zadovoljni većinu vremena, neće biti uznemireni, neće biti disfunkcionalni i nastaviće sa svojim životom“.

Ali za djecu poput Same, stabilnost ostaje nedostižna.

„Moji prijatelji imaju kosu, a ja nemam“

Jake kiše i snažni vjetrovi su pogodili kampove za raseljene osobe, uništavajući improvizovane šatore i ostavljajući malu djevojčicu i druge palestinske porodice bez dovoljno skloništa.

Čak i sa primirjem, njena kosa nije ponovo izrasla i ona se pita hoće li ikada.

„Svaki put kada kosa počne da raste, gledam je sa nadom, ali onda ponovo opadne“, rekla je.

Njena majka je objasnila da se Sama stidi što nema kosu, čak i pred svojom braćom i sestrama, i osjeća da ne može da započne svoj život dok ne ponovo izraste.

„Sama mi je uvijek govorila ‘želim da idem na sjever da pronađem svoju odeću i svoje uspomene’“, rekla je Om-Mohammed.

„Ali sada je promijenila mišljenje i kaže ‘gdje bismo išli? Nemamo više dom; svi moji prijatelji imaju kosu, a ja nemam’.“