Bez reforme EU nema ni njenog proširenja – nova poruka iz Berlina

Iako se na prvi pogled čini kao birokratski detalj, kratak pasus u koalicionom sporazumu nove njemačke vlade otkriva suštinsku promjenu u odnosu prema budućem proširenju Evropske unije. Iza diplomatski umjerenih formulacija krije se poruka koja bi mogla usmjeriti evropsku politiku u narednim godinama: bez unutrašnje reforme Unije, novih članica neće biti, navodi se u analiozi koju je objavio Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Piše: Michael Martens

U koalicionom sporazumu buduće njemačke vlade nalazi se jedan kratak odlomak od svega četiri rečenice, koji je do sada prošao gotovo neopaženo, iako bi mogao da ima značajan uticaj na spoljnu politiku.

„Proširenje EU i njena sposobnost da apsorbuje nove članice moraju ići ruku pod ruku. Zato je neophodno da, najkasnije s narednim proširenjem, sprovedemo unutrašnju konsolidaciju i institucionalnu reformu Unije“, stoji u prvoj polovini te izjave.

U suštini, ista logika se primjenjuje i na donošenje odluka koje i dalje zahtijevaju jednoglasnost u Savjetu EU.

Bez Moskve se ništa ne može

Suštinski, Berlin ovim odbacuje dotadašnju retoriku o proširenju EU – teško da se to može nazvati politikom. Ovdje se, zapravo, priznaje ono što je odavno jasno: nedostatak funkcionalnog sistema odlučivanja unutar EU ozbiljno otežava prijem novih članica. Jer, svaka nova država članica dobija pravo veta u oblastima gdje je za odluke potrebna jednoglasnost.

Primjer za to je Mađarska, koja i sada često blokira odluke. Ili recimo Moldavija: sada se na njenom čelu nalazi proevropska predsjednica Maja Sandu, ali prošlogodišnji izbori pokazali su koliko je njena pozicija krhka. Pobjedu joj je donijela isključivo dijaspora iz Zapadne Evrope.

Makron već godinama upozorava

Da je o EU odlučivala većina birača u samoj Moldaviji, referendum koji bi pokrenula Sandu vjerovatno bi propao, a ona bi izgubila izbore od proruskog kandidata. Nije izvjesno ni hoće li njena partija zadržati većinu nakon ovogodišnjih parlamentarnih izbora.

Francuski predsjednik Emanuel Makron već godinama upozorava da se ne daju olaka obećanja o članstvu državama na periferiji Unije. U više navrata isticao je da EU, čak i sa postojećih 27 članica, često ne funkcioniše najbolje. Pa kako bi to tek izgledalo sa 35 članica, a starim pravilima odlučivanja?

Zato se odlomak iz njemačkog koalicionog sporazuma može posmatrati i kao izraz spoljnopolitičkog realizma. Jer promjena postojećeg sistema odlučivanja – prelazak s jednoglasnosti na većinsko glasanje – nije samo teško ostvariva, već gotovo nemoguća.

Ni Beč nije mnogo jasniji

Godinama se govori da je reforma EU neophodna, ali potrebna jednoglasnost za ukidanje jednoglasnosti još nije na vidiku. Ako se, kao što sada koalicioni sporazum sugeriše, reforma postavlja kao uslov za prijem novih članica – jasno je da proširenja uskoro neće biti.

Svi to znaju, ali prethodne njemačke vlade nijesu imale političke volje da to otvoreno saopšte. A nedostatak jasnoće ne postoji samo u Berlinu – ni u Beču stvari nijesu mnogo bolje. Austrijska ministarka za Evropu Klaudija Plakolm (ÖVP) nedavno je izjavila da želi da EU primi nove članice najkasnije do 2030.

Govoreći o mogućnosti privremenog ukidanja pravila jednoglasnosti, Plakolm je predložila da se to pravilo vrati tek po završetku pregovora o pristupanju. Međutim, nije jasno kako bi se jednoglasnost mogla „privremeno“ ukinuti, niti šta bi se time konkretno dobilo ako se kasnije opet uvede.

Ovako to često ide: u nedjeljnim govorima se zalaže za proširenje EU, ali se o stvarnim izazovima ćuti.

U tom smislu, poruka iz njemačkog koalicionog sporazuma predstavlja pomak. Ipak, u drugim dijelovima tog dokumenta SPD i CDU/CSU sami sebi pomalo kvare jasnoću.

„Važno je da EU primi šest zemalja Zapadnog Balkana, kao i Ukrajinu i Moldaviju. Nastavićemo da podržavamo napore Unije i njenih članica“, piše u tom dokumentu.

Ako zaista reforma EU mora prethoditi proširenju, onda je jasno da su ta očekivanja – nerealna.

Godinama se, međutim, razmatra alternativni model koji bi kandidatima ponudio realnu i atraktivnu perspektivu bez formalnog članstva i prava veta. Riječ je o pristupu jedinstvenom tržištu EU – ali uz ispunjavanje gotovo svih kriterijuma kao i za punopravno članstvo. Dakle, zahtjevi ostaju visoki, ali bi mogli biti lakše dostižni jer je cilj konkretan i ostvariv. Takav model bi proširio pravni prostor EU, a da ne optereti njene političke strukture.

-----

Autor je dopisnik za zemlje jugoistočne Evrope, sa sjedištem u Beču.