Izopačeni informacioni ekosistem postao je izvor profita za tehnološke gigante – zavodi neoprezne i izluđuje algoritme, ocjenjuje u današnjoj Guardianovoj analizi komentatorka Nesrin Malik, koja se osvrnula na uticaj upotrebe sadržaja generisanih uz pomoć vještačke inteligencije u širenju dezinformacija.
Dva paralelna slikovna kanala dominiraju našom svakodnevnom vizuelnom ishranom. U jednom su stvarne fotografije i snimci svijeta kakav jeste – politika, sport, vijesti i zabava. U drugom se nalaze tzv. AI brljotine: sadržaj niske vrijednosti, uz minimalan ljudski doprinos.
Neki od tih prikaza su banalni i besmisleni – karikirane slike slavnih ličnosti, izmišljeni pejzaži, životinje sa ljudskim osobinama. Drugi dio sadrži gotovo pornografske prikaze žena koje jednostavno... postoje, poput virtuelnih djevojaka s kojima ne možete zaista stupiti u kontakt. Raspon i količina takvog sadržaja su zapanjujući – prožimaju sve, od društvenih mreža do poruka na WhatsAppu. Rezultat nije samo zamagljivanje stvarnosti, već njeno iskrivljavanje.
Nova vrsta AI brljotine je desničarska politička fantazija. Na YouTubeu postoje čitavi video-scenariji u kojima ljudi Donalda Trampa pobjeđuju „liberalne sile“. Zvanični nalog Bijele kuće na mreži X nedavno je ispratio trend stvaranja slika u stilu studija Ghibli, objavivši AI generisanu sliku Dominikanke kako plače dok je hapsi američka Imigraciona služba (ICE).
AI politički mimovi su postali globalna pojava. Kineski AI video-snimci koji ismijavaju gojazne američke radnike na proizvodnim trakama – nakon objave o uvođenju carina – izazvali su i reakciju portparolke Bijele kuće. Rekla je da su ti snimci djelo onih koji „ne vide potencijal američkog radnika“. Da bih potvrdila da ni ta njena izjava nije još jedan brzinski složen AI proizvod, morala sam provjeriti tri puta.
Potreba da se AI politizuje nije nova – to je samo nastavak tradicionalne propagande. Novo je to što je danas sveprisutna i dostupna svima, i što se odvija bez stvarnih ljudi i fizičkih ograničenja stvarnog svijeta, omogućavajući beskonačan niz izmišljenih scenarija.
Širenje AI sadržaja preko velikih i zatvorenih komunikacionih kanala poput WhatsAppa posebno je problematično – nema komentara, odgovora, ničega što bi osporilo istinitost poruke. Ono što dobijete automatski nosi autoritet osobe koja vam je to poslala.
Konstantno sam u raspravi s jednom starijom rođakom koji inače dobro barata internetom, ali vjeruje lavini AI sadržaja o ratu u Sudanu koje dobija preko WhatsAppa. Ti snimci joj izgledaju stvarno, a šalju ih ljudi kojima vjeruje. Teško je i pojmiti da tehnologija može da proizvede sadržaj takve uvjerljivosti. A kada se još i poklopi s njenim političkim uvjerenjima, sadržaj se „lijepi“, čak i kad se sumnja pojavi.
Među tolikim digitalnim otpadom – džinovskim loptama od mačaka i sličnim – AI se koristi da stvori, idealizuje i „opere“ političke scenarije, prikazujući ih u trijumfalnoj ili nostalgičnoj vizuelnoj formi.
Profesor Roland Majer, stručnjak za medije i vizuelnu kulturu, ukazuje na nedavni talas AI generisanih slika bijelih, plavokosih porodica koje neonacistički nalozi prikazuju kao idealnu budućnost. On to ne pripisuje samo aktuelnom političkom kontekstu, već i činjenici da je „generativna AI po svojoj prirodi konzervativna, čak nostalgična“. Takvi sistemi se treniraju na prethodno postojećim podacima, koji su, kako pokazuje istraživanje, većinom pristrasni protiv etničke raznolikosti, progresivnih rodnih uloga i seksualnih orijentacija – pa se te norme dodatno naglašavaju u krajnjem rezultatu.
Slično se vidi i u tzv. „trad wife“ sadržajima, koji prikazuju ne samo „savršene“ žene posvećene domaćinstvu, već i čitav retro svijet u koji muškarci mogu da „pobjegnu“. Teme na mreži X preplavljene su nekom vrstom obučene, aseksualne pornografije – AI slike žena koje se opisuju kao poželjne, plodne i pokorne blistaju na ekranima. Bijela nadmoć, autokratija i fetišizacija „prirodnih hijerarhija“ po pitanju rase i pola, predstavljaju se kao nostalgija za nekim izmišljenim prošlim vremenima. Već sada se govori da je AI nova estetika fašizma.
Ali nije to uvijek tako jasno i povezano. Najčešće, AI brljotine su samo haotična proizvodnja sadržaja bez pravila. Preuveličani i senzacionalistički sadržaji na internetu povećavaju angažovanost, što stvara priliku da se zaradi na broju dijeljenja, komentarima i slično.
Novinar Maks Rid otkrio je da je Facebookova AI brljotina – najbrljavija od svih – „za Facebook“ zapravo nije „smeće“, već „upravo ono što kompanija želi: sadržaj koji izaziva veliku angažovanost“. Za velike igrače društvenih mreža, sadržaj je sadržaj – što je jeftiniji i što manje ljudskog rada uključuje, to bolje. Rezultat je internet prepun robota, koji „čačkaju“ emocije i strasti korisnika kako bi ih zadržali što duže.
Bez obzira na to šta su namjere onih koji takav sadržaj stvaraju, ovaj nalet AI materijala dovodi do zasićenja i zatupljivanja našeg vizuelnog čula. Kad stalno gledamo AI slike – bilo da su besmislene, umirujuće ili ideološki obojene – sve počinje da djeluje drugačije.
U stvarnom svijetu, američki političari poziraju pored kaveza s migrantima. Studenti na univerzitetima bivaju zatečeni na ulici i odvedeni bez traga. Ljudi u Gazi gore živi. Te slike i snimci ulaze u beskonačan tok materijala koji krši i fizičke i moralne zakone. Ishod je duboka dezorijentacija. Više ne vjeruješ sopstvenim očima – ali ako ne vjeruješ njima, kome da vjeruješ? Sve djeluje i previše stvarno i potpuno nestvarno u isto vrijeme.
Kombinuj to sa neizbježnom trivijalizacijom i provokativnom kratkoćom koja karakteriše ekonomiju pažnje, i dobijaš veliki cirkus pretjerivanja. Čak i kad je sadržaj ozbiljan, prikazuje se kao zabava ili kao neka vrsta vizuelne muzike za lift. Užasnut napadima Donalda Trampa i Džej-Dija Vensa na Volodimira Zelenskog? Evo AI slike Vensa kao džinovske bebe. Osjećaš se preplavljeno i pod stresom? Evo nečega za oči – brvnara s kaminom i snijegom napolju. Facebook je, iz nekog razloga, odlučio da mi stalno prikazuje simpatične, kompaktne garsonjere sa natpisima tipa „ovo je sve što mi treba“.
A brza mutacija algoritma onda korisnicima nudi sve više onoga što je „pokupio“ i procijenio da im je zanimljivo. Na kraju, čak ni oni koji biraju pažljivo ne mogu više da kontrolišu šta konzumiraju. Sve više uranjamo u subjektivne svjetove, umjesto da budemo povezani s objektivnom stvarnošću. To stvara vrlo čudan raskorak. Umjesto da nas svjetska kriza pokrene na djelovanje, način na koji se informacije predstavljaju otupljuje naš osjećaj hitnosti. Ovđe se pojavljuje novi način da se srlja u katastrofu – ne zbog neznanja, već zbog paralize koju izaziva činjenica da se sve filtrira kroz ovaj izvrnuti sistem. Sve postaje samo još jedan segment maksimalističkog vizuelnog spektakla i mimova.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR