Ova administracija stavlja autoritarne ambicije iznad svega – a sada narod Ukrajine plaća cijenu toga.
Ako želite da vidite pravo lice Donalda Trampa, ne morate gledati dalje od Ukrajine. Upravo u njegovom odnosu prema ovom pitanju ogoljene su ne samo sve njegove slabosti, već i opasnost koju predstavlja za sopstvenu zemlju i za cijeli svijet – a da ne govorimo o napaćenom narodu Ukrajine.
Nemojte se zavaravati blagom i pomalo teatralnom opomenom koju je Tramp uputio Vladimiru Putinu u četvrtak, nakon što je Moskva pokrenula smrtonosne napade dronovima na Kijev, usmrtivši 12 ljudi i ranivši desetine: „Vladimire, PRESTANI!“. Umjesto toga, obratite pažnju na činjenicu da je u gotovo 100 dana otkako je Tramp preuzeo dužnost, Amerika praktično promijenila stranu u sukobu između Putinove Rusije i demokratske Ukrajine, podržavajući osvajača protiv onih koji su napadnuti.
U petak je Trampov prijatelj iz svijeta nekretnina i specijalni izaslanik za Bliski istok Stiv Vitkof održao razgovore u Moskvi sa Putinom. Ali bilo kakva sličnost između SAD i poštenog posrednika je čista slučajnost. Naprotiv, prethodni susreti ove dvojice rezultirali su time da je Vitkof ponavljao stavove Kremlja, praktično podržavajući rusko prisvajanje ukrajinske teritorije. U tome je samo slijedio primjer svog šefa: takozvani mirovni sporazum koji Tramp sada pokušava na brzinu da postigne, u suštini znači da Putinu treba da se prepusti skoro sve što želi, dok se od Ukrajine traži da kapitulira.
Zato ne čudi Trampov bijes u srijedu, kada je optužio Volodimira Zelenskog za „zapaljive izjave“. A šta je ukrajinski predsjednik rekao da ga je toliko razbjesnilo? Smireno je objasnio da ne može ispuniti Trampov zahtjev i priznati rusku vlast nad Krimom, jer mu to ukrajinski ustav zabranjuje. Značajno je to što Tramp pokazuje toliki bijes prema predsjedniku koji smatra da se ustavi moraju poštovati.
Bez obzira na to da li Tramp uspije da prisili Kijev na popuštanje ili ne, nova realnost je već jasna. Američki predsjednik sjekirom udara na međunarodni poredak izgrađen nakon krvavog svjetskog rata – sistem koji, koliko god bio nesavršen, opstaje od 1945. godine. Jedno od njegovih osnovnih načela bilo je da velike države ne mogu tek tako da progutaju manje, da se ne može tolerisati ničim izazvana agresija i osvajanje. A sada imamo Trampa, odlučnog da nagradi upravo takav čin osvajačke agresije – ne samo da prelazi preko Putinovog otimanja ukrajinske teritorije, već toj otimačini daje legitimitet podrškom najmoćnije zemlje svijeta.
Pogledajte samo kako govori, kao da Putin ima potpuno pravo da zauzme teritoriju svog susjeda. Upitan ove nedjelje kakve je ustupke, ako ikakve, izvukao iz Moskve, Tramp je odgovorio da je Putinova spremnost da zaustavi rat, umjesto da proguta čitavu Ukrajinu, „prilično veliki ustupak“.
Ovo nije samo katastrofa za Ukrajinu, iako je i to očigledno. Ovo je i razaranje svjetskog poretka koji je opstajao decenijama – i to nije usamljen slučaj. Trampova opsesija carinama takođe ruši sistem međunarodne trgovine koji je učinio svijet, a posebno Sjedinjene Američke Države, prosperitetnijim. Posljedice su već vidljive – u padu svjetskih berzi, mračnim prognozama ekonomskog rasta i upozorenjima na recesiju koja će početi u Americi, a potom se proširiti na ostatak svijeta.
Trampova spremnost da se pomiri s Putinovim prisvajanjem Ukrajine pretvara međunarodno pravo – sa svim njegovim zabranama agresije – u mrtvo slovo na papiru, a to ukazuje na širi obrazac ponašanja. Jer Tramp je u ratu sa zakonom, kako kod kuće, tako i u inostranstvu. U stvari, za samo tri mjeseca postalo je otvoreno pitanje da li vladavina prava u Sjedinjenim Državama uopšte još postoji.
Najjasnije se ta opasnost vidi u Trampovoj spremnosti da prkosi odlukama američkih sudova. Sudije su donijele niz presuda – pokušavajući, na primjer, da zaustave ili ponište deportaciju migranata bez poštovanja zakonske procedure – samo da bi ih predsjednik ignorisao ili vrijeđao lično. U posljednjem izdanju Politics Weekly America podkasta razgovarao sam sa Liz Ojer, nekadašnjomom zvaničnicom Ministarstva pravde, koja je prošlog mjeseca otpuštena jer je odbila da vrati pravo na posjedovanje oružja glumcu i Trampovom prijatelju Melu Gibsonu. Gibson je to pravo izgubio kada je 2011. godine osuđen za porodično nasilje. Ojer, ozbiljna i nestranačka bivša državna službenica, ispričala mi je o svojim strahovima da će Trampova administracija nastaviti da ignoriše odluke sudova. „Bićemo suočeni s pravom krizom. Oni testiraju granice“, rekla je.
Dio Trampovog napada na zakon desio se kroz niz izvršnih naredbi, koje su direktno ciljale određene advokatske firme koje su ranije zastupale njegove protivnike. Dao im je izbor: ili će biti zabranjene u svim slučajevima koji uključuju saveznu vladu, ili će Trampu i njegovoj administraciji pružiti besplatne pravne usluge u vrijednosti od desetina miliona dolara. Toliko firmi je popustilo da Tramp sada ima pristup pravnoj podršci u vrijednosti od oko milijardu dolara. Tramp se time hvali, ali postoji tačna riječ za ono što je uradio: ucjena.
Ucjena je Trampovo omiljeno oružje, i pokazao ju je i u Ukrajini. Ne treba zaboraviti „dogovor“ koji je želio da postigne sa Zelenskim: određeni stepen američke zaštite u zamjenu za polovinu prihoda od ukrajinskih prirodnih resursa, luka i infrastrukture. To nije ponašanje saveznika, već gangstera.
Sve ono što je Tramp radio i što i dalje radi, radi sada i u Ukrajini. Prisjetimo se njegovog bombastičnog obećanja da će rat završiti za „24 sata“ po povratku u Bijelu kuću. Takva prenaglašena obećanja pratila su ga kroz cijelu karijeru u nekretninama – i bila su jednako nepouzdana. Isto važi i za njegovu predizbornu tvrdnju da će ukinuti inflaciju „prvog dana“, dok njegova politika carina samo dodatno podiže cijene.
Sada prijeti da će potpuno napustiti Ukrajinu, nestrpljiv da postigne neki dogovor prije stotog dana mandata, u utorak. To je takođe tipično: Trampovi veliki planovi često propadnu jer, kad ne dobije brzu nagradu, brzo gubi interesovanje. Vitkof, koji je ranije radio na postizanju trajnog primirja između Izraela i Hamasa u Gazi, sada je i tu temu napustio i prešao na druge stvari.
Iznad svega, Trampova spremnost da kapitulira pred Putinom po pitanju Ukrajine podsjeća nas ne samo na njegove autoritarne ambicije – sviđa mu se Putin jer želi da bude poput njega – već i na to koliko je Tramp, uprkos svom imidžu „umjetnika pregovora“, zapravo loš pregovarač. Pokrenuo je carinski rat protiv Kine misleći da može da slomi velikog ekonomskog rivala Amerike. Umjesto toga, najveći američki trgovci sada upozoravaju da bi im police uskoro mogle ostati prazne zbog haosa koji Trampove carine izazivaju u globalnim lancima snabdijevanja. Kretanje kontejnera preko Pacifika iz Kine već je opalo i do 60%, što znači da Amerikanci neće moći da dobiju robu na koju su navikli. Ti nestašice će izazvati bijes birača usmjeren protiv Trampa. Da bi to spriječio, očajnički mu treba dogovor s Kinom. A za pregovarački sto dolazi slab, suočen sa protivnikom kojeg je sam osnažio. Toliko o majstoru pregovora.
Kod Trampa nema nikakve misterije. Sve je jasno pred očima – navike vandala, autokrate, gangstera i glupana – a Ukrajina to pokazuje kao na dlanu. Nažalost, to nije nikakva utjeha za narod te napaćene zemlje. Oni ne žele da budu primjer, upozorenje na Trampovu nesposobnost i prijetnju koju predstavlja. Oni žele da budu slobodna, nezavisna država. Njihova velika nesreća je što je moćna zemlja koja bi trebalo da im bude najjači saveznik – sada u rukama neprijatelja.
Autor je Džonatan Fridland, kolumnista lista Guardian i voditelj podkasta "Politics Weekly America"
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR