Za Antenu M piše: Aleksandra Bosnić Đurić
Patrijarhovo iskušenje u danima Uskrsa 2025. godine nije bilo ni uobičajeno ni malo. Tačnije, moglo bi se svrstati u red onih velikih i prekretničkih, poslije kojih više, ovako ili onako, u životima nas kratkovjekih ljudskih bića ništa ne može da ostane isto. Svjesni su toga i građani Srbije, bez obzira na njihov vjerski, konfesionalni ili ateistički status. Jer je, tog trećeg dana ovogodišnjeg praznovanja jednog od dva najveća hrišćanska praznika, Patrijarh u pratnji svog duhovnog učitelja, mentora i mitropolita bačkog Irineja, prekoračio sva svoja svjetovna i crkvena ovlašćenja. U pokušaju vršenja državne i diplomatske misije velikodušno i zdušno ponudio je, kao na bogatoj uskršnjoj trpezi, predsjedniku nuklearne sile Vladimiru Putinu i jednom od njegovih najbliskijih saradnika, patrijarhu Kirilu, sav svoj narod, i vjerni i nevjerni, i konfesionalno raznolik, kao posadu brodića („čamca“) koji bi zauvijek i „po prirodi stvari“ trebalo da bude svezan za veliki i omnipotentni ruski geopoplitičko-ideološki brod.
Ko je, kada i kako ovlastio Patrijarha da pregovara o sudbini i političkim ukusima svih građana Srbije – ostaje nejasno. Ili, u najboljem slučaju, nedovoljno jasno. Međutim, sami pregovori i ponude nijesu i jedina prekoračenja ovlašćenja koja su se mogla čuti tog jedinstvenog dana. Naime, uz osmjeh i skromno crveno uskršnje jaje koje je iz Srbije doputovalo kao poklon Vladimiru Vladimiroviču, Patrijarh je otišao još dalje i dublje osudivši studentsko-građansku borbu protiv autokratske uzurpacije, korupcije i nasilja u Srbiji – proglasivši je „našim iskušenjem“ i obojenom, u prevodu – „cvetnajom“ revolucijom.
U politikološkom smislu, Patrijarhova ponuda nesumnjivo izražava pretenziju na jedno novo (ili staro?) ustrojstvo u kojem se manifestuje jedinstvo između države i crkve. Jedinstvo koje je već nekoliko stotina godina strano evropskoj političkoj kulturi, koja je (iz mnogo razloga) upravo utemeljena na razdvajanju države i crkve. U ovakvoj samo-interpretaciji političke realnosti, Patrijarh se u Moskvi pojavio kao vrhovni suveren i reprezent srpskog naroda, „velikodušno“ nudeći ono što se ne nudi i sugerišući novu, globalnu geopolitičku budućnost ne samo srpske već i susjednih država: „Naš stav je, što se tiče Kosova, Republike Srpske i Crne Gore, mislim i osećam da zavisi i od stava Ruske Federacije na globalnom nivou. Moja želja i želja većine u našoj crkvi je da u perspektivi, ako bude novog geopolitičkog razgraničenja, budemo blizu u tom ruskom okruženju“. Da ne bi bilo nedoumice, mitropolit Irinej je dodao: „U ruskom svetu“.
A samo par dana prije ovog događaja, u pravoslavnim hramovima u Srbiji čitana je Uskršnja poslanica patrijarha Porfirija. U njoj je i poruka da svaki čovjek, svjestan toga ili ne, nosi u sebi smrt i strah od smrti, ali i težnju da smrt prevaziđe i živi vječno: „To ispoljava na razne načine: kroz jelo i piće, prirodnu reprodukciju, sticanje bogatstva, osnivanje države, razvoj nauke i tehnike kojom istražujemo prirodu, kako bismo u njoj našli lek protiv smrti, pa sve do negacije drugog pored sebe, čak i kroz ratove i ubijanje drugih, boreći se za veću teritoriju i nezavisnost od drugih...“.
Bezazleniji su možda pomislili da, nakon Patrijarhovog helikopterskog desanta na Cetinje sa oružanom pratnjom specijalaca, dok su neki građani Crne Gore još uvijek iskašljavali suzavac, u ovogodišnjoj Poslanici postoji zrno zdravorazumskog stava i da će Patrijarh uticati na to da Crkva najzad prestane da se bavi ovozemaljskim teritorijama. Međutim, Patrijarhova ponuda je, očigleno, obojena ideološkom prisilom produkta autokratskog režima u Srbiji zvanim srpski svet, kao saobrazne minijature već uveliko geopolitički funkcionalnog ruskog sveta. I samo par dana nakon ovog događaja, u noći između 23. i 24. aprila, u ruskom napadu raketama i dronovima na ukrajinsku prijestonicu Kijev, poginulo je deset ljudi a više od šezdeset je ranjeno. Kao praktična demonstracija ruskog „mira“...
Patrijarh se, kao i njegovi inspiratori, ovih dana neizbježno susreće i sa odgovorom javnosti. Kako u Srbiji, tako i u međunarodnim okvirima. Neformalna grupa studenata iz Niša, u saopštenju je poslala iskrenu poruku Patrijarhu: „Podsećamo Patrijarha da studenti nisu neprijatelji svoje zemlje. Mi smo njena deca. I kad nas nazivate „revolucionarima iz uvoza“, kad nas ućutkujete, kada o našim zahtevima ćutite, vi ne izdajete samo nas. Izdajete istinu. Izdajete Jevanđelje. Izdajete moral koji bi trebalo da štitite. (...) Veze crkvenog vrha s državnom vlašću u Srbiji su duboke i opasne. Kada Crkva staje u odbranu režima umesto naroda, ona gubi svoj autoritet. I postaje instrument sile, a ne vere. Državni vrh je sistematski obezvredio sve što ima smisla, sve što nas vezuje za dostojanstvo, zajedništvo, moral. Obezvredili su znanje, ponižavanjem obrazovanja i nauke. Obezvredili rad, minimalnim platama i životom u neizvesnosti. Obezvredili su zakon, gaženjem institucija i selektivnom pravdom. A sada su, zarad svog opstanka na vlasti, obezvredili i Crkvu. Od svetilišta su napravili produženu ruku političke propagande. Umesto da bude utočište slabima i oslonac istini, Crkva ćuti pred nepravdom i govori samo kad treba da brani režim. (...) Neka svako sam bira strane, mi smo izabrali istinu“.
Poruka povodom ponude ne može, dakle, biti jasnija i glasi – ne u naše ime, Vaša Svetosti. Prilično je jednostavno – nijeste nadležni.
A o dostojnosti će, kada tome dođe vrijeme, suditi neko drugi.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR