Korupcija i pohlepa su nagrizle moral u javnom životu. Malo je moćnih ljudi koji su spremni da urade ono što je ispravno, piše u današnjoj analizi za Guardian Aleksander Herst, predavač na Sciences Po, Pariskom institutu za političke studije.
„Hrabrost je tragati za istinom i govoriti je“, rekao je Žan Žores, francuski filozof i lider Socijalističke partije, grupi srednjoškolaca 1903. godine. „To znači ne pristati na zakon trijumfalne laži koja prolazi, i ne ponavljati bezumno aplauze i fanatične pokliče – ni dušom, ni ustima, ni rukama“.
Kada se Prvi svjetski rat ukazao u svoj svojoj besmislenoj brutalnosti, Žores nije pristao na slijepi fanatizam. Pokušao je da organizuje opšti štrajk u Francuskoj i Njemačkoj, ne bi li zaustavio pohod ka ratu. Zbog tih napora, 1914. godine je ubijen – francuski nacionalista, star 29 godina, pucao mu je dva puta u leđa.
Hrabrosti među običnim ljudima ima sasvim dovoljno. Ljekari i humanitarci koji jure u ratne zone i izbjegličke kampove da pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija. Rimejsa Oztruk, doktorandkinja uhapšena u SAD zato što se usudila da javno kritikuje nemilosrdno bombardovanje Gaze. Izraelski prigovarači savjesti i sve veći broj onih koji odbijaju poslušnost. Demonstranti u Tbilisiju, Beogradu i Istanbulu, koji se iznova suprotstavljaju pokušajima represije svojih vlada.
Ali primjeri političke hrabrosti među onima na vlasti? Čini se da ih je daleko manje. Volodimir Zelenski pokazuje je svakodnevno. Pokazale su je i francuske sudije, koji su štitili vladavinu prava – što bi u normalnim vremenima bila samo dužnost, ali danas znači dobijati prijetnje smrću. Papa Franjo je gurao reforme Katoličke crkve kako bi je učinio saosjećajnijom i inkluzivnijom – i nije odstupao. Nije „mijenjao strategiju“ kad broj vjernika nije rastao, jer nije ni imao strategiju – jednostavno je radio ono što je smatrao ispravnim.
S druge strane, u posljednjim mjesecima svjedočimo tolikim primjerima političkog kukavičluka da o njima možemo govoriti samo kroz opšte kategorije. Sudije američkog Vrhovnog suda koje su se prošlog ljeta savijale unazad kako bi stvorile predsjedništvo sa monarhističkim ovlašćenjima, iznad zakona. Advokatske firme koje su poklonile stotine miliona dolara besplatne pravne pomoći administraciji koja istovremeno uništava pravni poredak.
Direktori i kompanije koje su širom otvorile slavine novca i utrkivale se da obustave programe inkluzije – ne bi li se dodvorile predsjedniku koji im obara vrijednosti akcija. Nivo korupcije, grabeži i trgovine povjerljivim informacijama koji je gotovo komično očigledan. Republikanci u Kongresu koji su prodali ustavne principe sopstvene zemlje da bi izbjegli unutarstranačke izbore – ili možda, kako je to rekla senatorka Liza Murkovski: „Svi smo u strahu… jer odmazda je stvarna“.
Šta je pravedno? Ko djeluje časno? Ko s hrabrošću? Kada smo prestali da smatramo normalnim da sebi postavljamo ta pitanja – i da ista postavljamo onima koji nas vode? Da tražimo da oni, prosto, vode?
Bez mnogo izbora pred sobom, Univerzitet Harvard je konačno odlučio da se suprotstavi skandaloznim zahtjevima administracije Donalda Trampa. To, naravno, ne umanjuje moralnu težinu te odluke – druge univerzitetske ustanove su se u istoj situaciji ponijele drugačije. Zahvaljujući Harvardskom stavu, stotine rektora i predsjednika univerziteta širom zemlje zaključile su da je bolje držati se zajedno nego padati jedan po jedan.
Ali možda bi upravo sada Harvard i njemu slične prestižne škole mogle iskoristiti trenutak da se zapitaju kakve to vrijednosti uopšte usađuju svojim studentima. Već godinama, gotovo polovina diplomaca Harvarda odmah po završetku studija zapošljava se u konsultantskim firmama ili investicionim bankama. To jeste razočaravajuće, ali ne i neočekivano, imajući u vidu da je, prema njihovim sopstvenim novinama – The Crimson – u proteklih četrdeset godina daleko veći broj brucoša izjavljivao da im je „finansijska sigurnost“ važnija od „razvijanja smislenog životnog pogleda“.
Kada se uspjeh počne mjeriti isključivo kroz količinu – novca, pratilaca, teritorije, glasova – društvo gubi svoj moralni kompas. Kako je pisao Pankaj Mišra u svojoj knjizi Doba bijesa iz 2017, dio današnje krize leži u tome što je potrošačko društvo oslobodilo pojedince koji više nisu povezani ni međusobno, ni sa širim društvenim tkivom.
Možda zvuči staromodno, čak i konzervativno, da se danas govori o gubitku morala u javnom životu. Ali ja to odbacujem. Bez sposobnosti da razmišljamo i govorimo jezikom stvarne etike i moralnosti, dolazimo do mjesta gdje više nema srama u licemjerstvu, ni stida u pohlepi; gdje je manje važno da li je nešto istina ili laž, a više koliko ljudi u to vjeruje. Nađemo se u svijetu gdje najbogatiji čovjek na planeti smanjuje humanitarnu pomoć na način koji će indirektno dovesti do smrti stotina hiljada djece i još miliona osuditi na bolest i patnju. Za takve postupke postoji prava riječ – zlo.
Veliki dio medija, naročito u Sjedinjenim Državama, mora snositi odgovornost za način na koji su oblikovali javni diskurs. Prečesto su politiku tretirali kao trku konja. Šta ova ili ona izjava znači za šanse nekog kandidata? Kako će se to odraziti na ankete? Ko vodi, a ko gubi? Ko se slaže, a ko protivi i šta jedni govore o drugima? Ono što mediji izbjegavaju, jer je znatno teže i rizičnije, jeste da pitaju: jesu li politike koje se nude moralno ispravne? Jesu li pravedne, časne, hrabre?
Usmjeravanje pažnje na istinu, kakvu je veličao i Žores, otvara vrata i za neka druga, dublja pitanja. Među njima i ono važno: ne samo “šta želimo” već i hrabrije – da li je to ono što bi trebalo željeti?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR