"Ukrajinci koje sam upoznao u Kijevu i Lvivu su bolno realistični kad pričaju o kraju rata. Trebalo bi da se ugledamo na njih", piše istoričar i autor političke literature Timoti Garton Eš.
Sljedeći put kada neki ushićeni voditelj na televiziji bude pričao o šansi za „sporazum koji će okončati rat“, gdje Ukrajina „predaje zemlju za mir“, poželjeću da sjedne pored Adeline. Prošle sedmice u Lvivu, Adelina mi je na telefonu pokazala mapu svog izgubljenog doma u Novoj Kakhovki pod ruskom okupacijom, odmah preko rijeke Dnjestar od teritorije oko Hersona koju su Ukrajinci oslobodili. „Pogledaj“, rekla je kroz suze, „ovdje na ovoj satelitskoj slici vidiš ekološku katastrofu koja je uslijedila nakon što je Rusija 2023. srušila Kakhovsku branu. A ovdje sam planirala da otvorim malu umjetničku galeriju.“ „Zašto bih ja odustala od svog doma?“ – pitala je i nije bilo odgovora.
Teritorija koju je Rusija zauzela je veličine Portugala i Slovenije zajedno. Tačne brojke je teško dobiti, ali možda oko pet miliona ljudi tamo živi, dok je još barem dva miliona izbjeglica iz tih krajeva sada negdje drugdje. Unutar okupiranih oblasti, Ukrajinci trpe brutalnu represiju i sistemsku rusifikaciju. A oni poput Adeline, koji su izbjegli, ostaju samo sa uspomenama, starim fotografijama i ključevima od izgubljenih domova. Ne smijemo ovaj monstruozni zločin okupacije prikazivati milozvučnim izrazom „zemlja za mir“.
Niko u Ukrajini ne vjeruje da će bilo kakav „sporazum“ trajno završiti rat, čak i ako pregovori jednog dana donesu krhko primirje. Nije samo „zemlja“ ono što je Rusija brutalno osvojila – to su domovi, porodične priče, životi i egzistencije miliona običnih muškaraca, žena i djece. Ukrajina ne „predaje“ teritoriju, isto kao što ja ne bih „predao“ svoj auto ako ga lopov ukrade, a ja ga ne mogu vratiti.
Najvažnije, ovo neće biti mir. Pravi mir, gdje Adelina može da se vrati kući nakon oslobođenja cijele ukrajinske teritorije, gdje Rusija plaća reparacije i Vladimir Putin odgovara u Hagu, nije ni blizu stvarnosti u narednom periodu. Ali svaki sporazum koji zaista zaslužuje naziv „mir“ mora donijeti trajnu vojnu sigurnost, ekonomski oporavak, političku stabilnost i evropsku integraciju za otprilike četiri petine teritorije koju Ukrajina još kontroliše. To će potrajati godinama.
Niko ne želi mir više od Ukrajinaca. Naravno, Volodimir Zelenski mora da pokuša da zadrži Donalda Trampa na svojoj strani, kako američki „šef“ ne bi potpuno prodao Ukrajinu Putinu. Prema anketama koje je uradio Kijevski institut za sociologiju, samo 29% Ukrajinaca bi prihvatilo Trampov mirovni plan, dok bi 51% pristalo na alternativni plan evropskih lidera.
Svi Ukrajinci znaju da, dok svijet govori o miru, Rusija i dalje lansira masovne napade dronovima i raketama. U međuvremenu, Putinov izaslanik na razgovorima u Istanbulu, Vladimir Medinski, podsjetio je ukrajinsku delegaciju na Veliki sjeverni rat od 1700. do 1721. godine riječima: „Mi smo se sa Švedskom borili 21 godinu. Koliko ste vi spremni da se borite?“
Dakle, pravo pitanje je može li Ukrajina nastaviti da se brani i jača svoju dugoročnu otpornost, uz veću podršku Evrope koja nadoknađuje opadajuću pomoć SAD. Najhrabriji razgovori koje sam vodio u Kijevu bili su sa ljudima iz odbrambene industrije. Ukrajina danas vodi svijet u inovativnom razvoju i proizvodnji dronova – prošle godine napravljeno ih je preko dva miliona. Mogla bi i bolje, ako bi još država slijedilo primjer Danske i davalo ugovore direktno ukrajinskim proizvođačima oružja. Najveći problem im je manjak novih boraca. Jedan komandant na frontu mi je rekao da sada ima dovoljno oružja i municije, ali da mu bataljon ima samo 30% potrebnog ljudstva. Na istoku, rekao je, rovove brane samo dronovi.
Izgleda da Rusija sprema nove kopnene ofanzive, ali zapadni vojni stručnjaci vjeruju da Ukrajina može i dalje da brani većinu teritorije koju trenutno kontroliše. Postepeno, može ojačati odbranu od Rusa na moru (gdje već postiže uspjehe), na kopnu (uz pomoć bespilotnih letjelica koje prave neku vrstu „virtuelnog zida“ i dubokih udara iza ruskih linija), a najteže će joj biti u vazduhu.
Dolaskom novog njemačkog kancelara Fridriha Merca, kao i neočekivanim „čerčilizmom“ britanskog premijera Kira Starmera, evropska „koalicija voljnih“ je snažna. Najvažnije što sada mogu da planiraju nije „kopnena prisutnost“, nego višeslojna vazdušna odbrana, stvaranje nebeskog štita nad zapadnim dijelom zemlje.
Tri ključna vojna resursa koja su još potrebna od SAD su njihova obavještajna podrška (koju je teško zamijeniti), američki protivvazdušni sistemi Patriot (jedini sposobni da obaraju ruske balističke rakete) i velike količine municije kalibra 155 mm (iako Evropa već pojačava proizvodnju). Ako se Tramp ubijedi da ne blokira ovu pomoć, Ukrajina može preživjeti uz veću evropsku podršku. A ukoliko Evropa dodatno zaoštri ekonomske sankcije prema Rusiji, pritisak bi mogao postati jači na Moskvu nego na Kijev. Možda će i sam Putin na kraju pomisliti da je došlo vrijeme da se prekine žestoki dio rata, da se prihvati prekid vatre i „linija kontrole“, i da se domaćoj propagandi naredi da objavi veliku pobjedu. Naravno, ništa u ovoj priči nije sigurno, a režim u Kremlju možda neće moći da rizikuje mir, ali ovo je najmanje nerealan put za kraj najvećeg rata u Evropi od 1945.
Ukrajina bi odmah dobila nove velike izazove. Kako sačuvati jedinstvo nacije u vremenu mira, nakon što prestanu borbe? Kako reintegrisati više od tri miliona veterana? Kada održati izbore i kako osigurati da budu slobodni i pošteni? Politička scena u Ukrajini biće haotična i prepuna optužbi – jedni protiv drugih, a i prema zapadu. Putin, za kojeg je politika nastavak rata drugim sredstvima, imaće mnogo prilika da podstiče razdor i neprijateljstvo.
Istovremeno, pažnja Evrope bi mogla brzo da se okrene drugim stvarima, kao što se to desilo nakon Dejtonskog sporazuma o Bosni 1995. godine. Gotovo cijeli ukrajinski nevojni budžet danas zavisi od međunarodne pomoći. Biće potrebno još stotine milijardi eura prije nego što rekonstruisana ekonomija počne da funkcioniše samostalno. Od Portugala do Poljske, rastući populisti u Evropi će građanima govoriti da ne treba dalje da finansiraju Ukrajinu. Samo ako Merc podrži zaplijenu zamrznutih ruskih sredstava, tolika količina novca može biti obezbijeđena.
Početkom ovog mjeseca, četiri evropska lidera su otputovala u Kijev dan nakon što je u engleskom govoru obilježen Dan pobjede u Evropi, koji slavi konačni poraz nacističke Njemačke. Nažalost, neće biti jednostavnog, jednog „Dana pobjede u Ukrajini“ koji bi označio potpuni poraz Putinove Rusije. Trajni mir se neće desiti uskoro, a posebno ne kroz neki brz, neizbalansiran dogovor. Samo ako Ukrajina i Evropa imaju dovoljno pameti, snage i jedinstva za dugotrajnu borbu, na kraju ove decenije moglo bi se postići nešto što stvarno zaslužuje naziv mir.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR