U moru međusobno zavađenih partija s lijeve i desne strane, vladajuća Nova demokratija i dalje vodi u anketama, iako je mnogi otvoreno ne podnose.
Grci imaju mnogo razloga da budu ogorčeni na svoju političku elitu. Međutim, sve više njih smatra da nemaju kome da se okrenu.
Skandali iz prethodnih godina i dalje odjekuju: smrtonosni sudar vozova i neuvjerljivo reagovanje vlasti; špijunski softver pronađen na telefonima brojnih novinara i političara, bez pravog objašnjenja; sumnje u zloupotrebu sredstava iz EU fondova; optužbe vezane za finansiranje vladajuće stranke Nove demokratije.
I pored sve veće ogorčenosti, što se vidjelo i u februaru, kada su stotine hiljada ljudi protestovale širom zemlje, opozicija ne uspijeva da tu energiju pretoči u podršku. Nova demokratija premijera Kirijakosa Micotakisa, uprkos svemu, i dalje drži prednost u anketama. Prema zbirnom pregledu anketa lista POLITICO, njihova podrška se drži oko 30 odsto, dok 11 manjih stranaka ne uspijeva da se izdigne iznad političke margine.
„Ove godine protesti su, po svojoj prirodi, bili usmjereni protiv vlasti, ali na kraju nijesu zaista bili anti-vladini, jer u opoziciji nema nikoga u koga narod ima povjerenja“, kaže Despina Kucumpa, arheološkinja, sindikalna aktivistkinja i jedna od organizatorki protesta.
Demonstracije su prvenstveno bile organizovane povodom godišnjice nesreće kod Tempe iz 2023. godine. Sa 57 poginulih, to je bila najsmrtonosnija željeznička nesreća u istoriji Grčke i pokrenula je talas optužbi za nesposobnost vlasti i korupciju na najvišem nivou. Kao i ostali skandali koji potresaju političku elitu, i ova tragedija je poljuljala povjerenje građana u pravosudne institucije.
Iako Kucumpa pripada krajnje lijevoj stranci Antarsija, protesti nijesu bili u ime te partije. Kako i sama priznaje, da jesu, ne bi uspjela da pokrene toliki broj ljudi, čak više nego što se okupilo tokom dužničke krize prije više od deset godina.
„Ljudi su spontano odgovorili na poziv porodica žrtava, i to u roku od samo dva dana“, kaže ona. „Na poziv političkih partija ne bi reagovali na isti način“.
Šta se, zapravo, dešava? Iako bi aktuelna politička klima mogla da iznjedri ozbiljnu konkurenciju na svim stranama, nijedan pravi izazivač vlasti se ne nazire.
Neki upoređuju situaciju sa 2012. godinom, kada su se tadašnje dvije glavne stranke raspale i politička scena se iz temelja promijenila. Ipak, takva dramatična promjena sada ne djeluje vjerovatno.
Zataškavanja i nesigurnost
Posljedice željezničke nesreće izazvale su talas bijesa koji je nadmašio čak i prvobitni šok i tugu. Februarski protesti širom zemlje pokazali su da nezadovoljstvo raste zbog mnogih stvari, korupcije, nefunkcionalnog pravosuđa, visokih troškova života.
Jedna anketa za drugom potvrđuje duboko nepovjerenje građana prema političkim partijama, sudstvu i medijima. Kada je riječ o istrazi nesreće, gotovo tri četvrtine građana vjeruje da vlasti pokušavaju da „zataškaju odgovornost“. Samo činjenica da su u jednoj savremenoj evropskoj zemlji, 2023. godine, dva voza mogla da se na istim šinama kreću 12 minuta prije nego što su se sudarila i odnijela 57 života, dodatno pojačava osjećaj nesigurnosti, tvrde građani.
„Nalazimo se u političkom trenutku previranja, čitav sistem je u fazi tranzicije“, kaže Kostas Elefteriju, docent na Demokritovom univerzitetu u Trakiji i koordinator političkih analiza pri ENA Institutu za alternativne politike iz Atine. „Vladajuća partija jeste uzdrmana, ali je opozicija, lijeva i desna, potpuno rasparčana. Građani političke predstavnike vide kao dio problema, i sve dok je tako, ogroman dio društva neće znati kome da da glas“.
Ono što danas tišti državu podsjeća na spisak problema bez kraja. U ljeto 2022. izbio je veliki špijunski skandal, kada je špijunski softver Predator otkriven na telefonima opozicionih lidera, ministara, vojnih zvaničnika, novinara i biznismena. Prošle godine, pravosudne vlasti su oslobodile sve državne funkcionere i službe svake odgovornosti, dok su novinari koji su istraživali slučaj, sami završili pod istragom.
Evropski tužioci sprovode istragu o ogromnoj prevari sa poljoprivrednim fondovima i prijavili su „napade“ i „diskriminaciju“ prema svom osoblju. Prošlog mjeseca, grčke opozicione stranke zatražile su istragu o vezama vlade sa jednom politički povezanom PR firmom, koju dovode u vezu sa prikrivenim finansiranjem i onlajn propagandom u korist vladajuće partije.
Ipak, uprkos svemu, Nova demokratija i dalje ubjedljivo vodi u partijskim rangiranjima. Ako bi se izbori održali danas, stranka desnog centra bi, prema anketama, osvojila oko 29 odsto glasova, iako je za formiranje većine potrebno oko 38 odsto. Podrška, međutim, varira: prije samo mjesec, Nova demokratija je bila bliže 24 procenta.
Mnogo je neizvjesnije na drugom mjestu. Glavna opoziciona snaga, socijalistički PASOK, pretekao je ljevičarsku Sirizu, stranku koju je bivši premijer Aleksis Cipras doveo na vlast 2015, nakon što su se tradicionalne partije raspale u dužničkoj krizi.
I Siriza i PASOK suočavaju se s konkurencijom ultranacionalističke Grčke solucije i populističkog Kursa slobode, koji očigledno konsoliduje podršku. Ta partija, koja je jedva prešla cenzus 2023. godine, sada se pozicionira kao glavni glas borbe za istinu u vezi s nesrećom u Tempi.
Njena liderka Zoja Konstantopulu, nekadašnja članica Sirize, usredsređena je isključivo na to pitanje i pravna je zastupnica nekih porodica žrtava. Prema riječima Anđelosa Serijatosa iz istraživačke kuće Prorata, Konstantopulu privlači razočarane i netipične birače.
Fragmentacija i desno i lijevo
Na prošlogodišnjim izborima za Evropski parlament, svaki peti Grk glasao je za neku od krajnje desničarskih partija, a ankete pokazuju da i dalje imaju značajnu podršku. Ipak, taj politički prostor ostaje razbijen. Partije su nove, nestabilne, često vođene osobama sa teškim karakterima i slabim liderstvom.
„Podrška partijama desno od Nove demokratije i dalje je rasuta“, kaže Petros Joanidis, politički analitičar kompanije Aboutpeople, ističući da se te partije „oslanjaju na oštru retoriku i ne nude konkretna rješenja za upravljanje“.
Međutim, prema Serijatosu iz Prorate, postoji više faktora koji idu u prilog krajnjoj desnici, među njima osjećaj da veliki dio društva teško izlazi na kraj s izazovima, kao i globalna klima naklonjena populistima, naročito nakon pobjede Donalda Trampa na američkim izborima.
Na lijevoj sceni, više političara pozvalo je na stvaranje široke koalicije koja bi mogla ravnopravno da se suprotstavi Novoj demokratiji, po uzoru na Novi narodni front u Francuskoj. Ipak, šanse za dogovor između ljevice i centra ostaju male.
„Ono što povezuje ljevicu i centar jeste otpor prema Novoj demokratiji, ali samo to nije dovoljno da bi se ponudila ozbiljna alternativa za upravljanje“, kaže Joanidis.
Za sada, ljevica ostaje podijeljena. Samo bivši članovi Sirize već su formirali šest novih stranaka.
Neki razmišljaju o mogućem povratku bivšeg lidera Aleksisa Ciprasa, koji je prije deset godina doveo Sirizu na vlast, a potom podnio ostavku 2023. godine. Ipak, mnogi smatraju da sa sobom nosi previše političkog „tereta“.
Iako se Cipras posljednjih mjeseci češće pojavljuje u javnosti, ljudi iz njegovog kabineta insistiraju da se neće vraćati, bar ne prije narednih izbora.
Rivali Micotakisu
Uprkos prednosti u anketama, djeluje da i sama vlada zna da stoji na klimavim nogama. U pokušaju da promijeni narativ, nedavno je najavila niz mjera finansijske podrške, što joj je donijelo privremeni rast popularnosti.
Ali otpor unutar stranke sve više jača. Po medijima redovno kruže liste imena mogućih nasljednika ukoliko bi Micotakis bio smijenjen. Njegov glavni rival je ministar odbrane Nikos Dendijas, iako sam Micotakis navodno više preferira potpredsjednika vlade Kostisa Hadzidakisa. Među potencijalnim pretendentima spominju se i ministar finansija Kirijakos Pijerakakis i ministar zdravlja Adonis Georgijadis, nekadašnji član ultranacionalističke stranke Laos.
Micotakis je, međutim, više puta naglasio da će se kandidovati i za treći mandat.
Premijer je ranije isključio svog prethodnika Antonisa Samarasa iz Nove demokratije, jer je često kritikovao stranačko rukovodstvo zbog „prevelikog pomjeranja ka centru“. Ipak, unutrašnji pritisak sada tjera Micotakisa da se sve više okreće desnici, a šuška se i da Samaras razmatra osnivanje nove partije.
Nakon što je bivši krajnje desni aktivista Makis Voridis imenovan za ministra migracija u nedavnoj rekonstrukciji vlade, uslijedile su i oštrije migracione mjere. Takođe, predsjednik države postao je predsjednik parlamenta Konstantinos Tasulas, prekidajući višedecenijsku praksu da se na tu funkciju postavlja neko iz opozicije, kako bi se osigurala šira podrška.
„Micotakis više ne uspijeva da održi balans koji je imao do 2023, između desničarskog konzervativizma i centrističkog liberalizma“, kaže Kostas Elefteriju. „Svi problemi koji su se mogli gurati pod tepih sada izlaze na površinu, kvalitet života, posebno inflacija, pitanja vezana za socijalnu zaštitu i javnu infrastrukturu, povjerenje u institucije, a naročito u pravosuđe. Sve više se stiče utisak da država ne postoji, da je odsutna i da ne može da obezbijedi osnovne usluge građanima.“
Po svemu sudeći, do izbora ima još oko dvije godine, i sve je još moguće, možda i ne bi trebalo mnogo da se neko pojavi, artikuliše nezadovoljstvo i osvoji širu podršku.
„Pitanje je da li političke snage van konzervativnog spektra mogu... uvjeriti ljude da se stvari zaista mogu voditi drugačije i pravednije“, kaže Anđelos Serijatos. „I da konačno prestanu da okrivljuju građane zbog loših izbora koje su pravili“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR