Tramp nije pouzdan saveznik – ali NATO dolari znaju biti ubjedljiviji od Putinove propagande

Nema garancije da će nestrpljenje američkog predsjednika prema Rusiji potrajati, ali Kremlj bi mogao zažaliti što je iskušavao njegovu strpljivost, piše u današnjoj analizi za Guardian spoljnopolitički komentator Rafael Ber.

Prije nego što je postao političar, Donald Tramp je bio tajkun u nekretninama. Logično, vjerovao je da može riješiti rat u Ukrajini nekakvom vrstom dogovora nalik poslovnom – u zamjenu za prekid vatre, Vladimir Putin bi zadržao teritoriju koju je već oteo.

Ali prije nego što je zakoračio u politiku, Putin je bio agent KGB-a, čovjek koji je tugovao zbog raspada Sovjetskog Saveza. Njegova predstava o „pravednom rješenju” počinje potpunim potčinjavanjem Ukrajine imperijalnoj ruskoj matici.

Nema dokaza da je Tramp ikada bio zgrožen tim imperijalnim ambicijama, niti zločinima koji su se činili u njihovoj službi. Ipak, sada kaže da je „vrlo nezadovoljan“ ruskim predsjednikom, zato što je pojačao napade uprkos pokušajima Bijele kuće da zaustavi rat. Nije ubijanje to što uznemirava Trampa, već nezahvalnost. Nudio je Putinu dobar komad Ukrajine (iako nije imao pravo da ga nudi), a zauzvrat je želio samo priliku da se predstavi kao mirotvorac. Odbijanje te trgovine čini Bijelu kuću nemoćnom, a to je siguran način da se uvrijedi čovjek prepun taštine.

Ispad tog gnjeva je odluka da se Ukrajini isporuče ključni protivraketni sistemi i prijetnja „ozbiljnim“ carinama prema Moskvi ako do prekida vatre ne dođe u roku od 50 dana.

To je dovoljno vremena da se Tramp ponovo vrati staroj navici povlađivanja Kremlju. Osim toga, njegovi rokovi su notorno rastegljivi. Preuranjeno je da se najnoviji ispad ogorčenja prema Putinu tumači kao znak nekakvog strateškog prosvjetljenja, a još manje kao iskren čin solidarnosti s Ukrajinom. Taj isti predsjednik koji ovih dana priča o pravu Kijeva na samoodbranu, prije samo pet mjeseci je omalovažavao Volodimira Zelenskog, nazivajući ga prevarantom koji je izmanipulisao Džoa Bajdena da troši američke resurse na izgubljen rat. Milost koja se jednom uskrati pa zatim podari, može opet biti povučena. Tako funkcioniše Tramp.

Sadašnja pozicija možda neće potrajati, ali nije beznačajna. Suštinska promjena je u tome što su Zelenski i evropski saveznici uspjeli da ubijede Trampa da su oni ti koji plaćaju rat – da ukrajinska nezavisnost nije neki trošak za Ameriku.

Prvi korak te kampanje ubjeđivanja bio je osnivanje zajedničkog investicionog fonda za eksploataciju ruda, nafte i gasa u poslijeratnoj Ukrajini. Američki nominalni udio od 50% predstavljen je kao „otplata“ za vojnu pomoć.

Potom je došla obaveza članica NATO-a da u narednoj deceniji povećaju godišnje budžete za odbranu na 5% BDP-a. Prošlomjesečni samit Alijanse bio je gotovo u potpunosti isceniran kao omaž Trampu. Nije to bilo lijepo gledati. Generalni sekretar NATO-a Mark Rute nije otišao toliko daleko da predsjednika SAD nazove „tata“, ali čitava predstava izgleda je ostavila utisak. Na konferenciji za medije poslije samita, Tramp je govorio o evropskoj odlučnosti s neuobičajenom toplinom.

To raspoloženje ponovilo se i ove sedmice, u obraćanju iz Bijele kuće. S Ruteom pored sebe, Tramp je izjavio da je „jaka Evropa vrlo dobra stvar“. Vratio se na „veoma uspješan“ NATO samit, na obećanje o 5% i na novi dogovor prema kojem će evropski saveznici kupiti Patriot sisteme, toliko potrebne Ukrajini. Poenta nije bila u pravednosti borbe, već u tome da račun plaća neko drugi. (Promjena u stavu odražava procjenu da je Evropa bolji klijent od Kremlja.) NATO dolari nadglasali su Putinove laži. Za sada.

To Ukrajini donosi olakšanje, ali ne i trajnu sigurnost. Sistemi Patriot pomažu da se zaštite gradovi izloženi žestokom ruskom bombardovanju, ali neće bitnije promijeniti odnos snaga na frontu. Kremlj i dalje osvaja teritoriju uz strašan broj poginulih. Ukrajinska vojska nastavlja junačku odbranu i ponekad izvodi impresivne kontraofanzive, ali ni hrabrost ni vještina ne mogu vječno nadmašivati brojčanu nadmoć.

Putinova računica je više matematička nego strateška. Planira da ubacuje vojnike u „mašinu za mljevenje mesa“, kako Rusi nazivaju front, sve dok s ukrajinske strane ne ostane dovoljno ni ljudi ni oružja za otpor. Zato je ekonomski front – naročito sankcije koje pogađaju ruske prihode od nafte i gasa – od presudne važnosti. I zato bi Trampova spremnost da ih pojača, ako je iskrena, mogla imati veliki značaj.

Putin vjerovatno misli da je riječ o blefu ili sadašnjem hiru. Ali moguće je da je i precijenio sopstvenu moć. Ima manje kontrole nad situacijom nego što njegovi najvatreniji obožavaoci i najgori kritičari pretpostavljaju. Propaganda Kremlja uporno njeguje mit o velikom vođi koji oblikuje tok istorije. Taj mit se vani često prelama kao slika svemoćnog lutkara koji razvaljuje zapadne demokratije.

Istina je i dalje mračna, ali prizemnija. Putin je šef šefova u mafijaškoj kleptokratiji u kojoj su bezbjednosne službe najjači klan. Ultranacionalistička ideologija i kult ličnosti utkane su u svaki javni govor, kao test lojalnosti. Teško je reći ko u sve to stvarno vjeruje, kad su kazne za krivu riječ drastične. Privreda je organizovana kao ratna mašina, od fabrika koje izbacuju municiju do bonusa za dobrovoljce i odšteta za porodice poginulih koje drže na okupu siromašne krajeve gdje je vojska jedini posao.

Putin neprekidno ponavlja da se Rusija bori za goli opstanak, kao protiv nacista 1941. Ako bi sada prekinuo rat u zamjenu za dio istočne Ukrajine, to ne bi bila pobjeda koju je obećao. Mobilisao je patriotizam da uguši sumnje u mudrost rata, a zauzvrat obećao slavu. Ako se sve završi na neodređenom kompromisu, suočiće se s majkama čiji su sinovi poginuli uzalud. Moraće da traži poslove za razočarane veterane. Sve su to problemi koje mu je lakše odložiti, nego da izađe iz pokolja zarad neke Trampove nagodbe – nagodbe koja, da ne bude zabune, i dalje skandalozno nagrađuje ničim izazvanu agresiju.

Putinovo odbijanje takve ponude nije odluka strateškog genija – kao što to nije bila ni invazija punog obima u februaru 2022. Plan A je bio da Ukrajinu pregazi za par dana. Ozbiljno je potcijenio protivnika. Plan B je spora klanica i nada da će protivnička volja i municija presušiti. Možda će se ispostaviti da je igranje s Trampom bilo još jedna velika greška. Ukrajina i njeni pouzdaniji saveznici moraju se nadati da je tako – i iskoristiti trenutnu prednost dok traje.