Ako izraelski premijer uskoro prihvati dogovor o prekidu vatre, to će biti samo zato što mu tajming odgovara. I on, kao i njegova država, moraće da polože račune, piše u današnjoj analizi za Guardian spoljnopolitički komentator Džonatan Fridland.
Hoće li rat u Gazi trajati zauvijek? Pitanje nije sasvim retoričko. Ima dana kad me uhvati strah da se smrt i razaranje koji traju već 650 dana nikad neće završiti – da će se sve srozati u stalni, iscrpljujući rat niskog intenziteta, u okviru većeg izraelsko-palestinskog sukoba. Rat unutar rata, koji bi postao stalna pozadinska buka svjetskih zbivanja, kao što je to bio slučaj s tridesetogodišnjim sukobima u Sjevernoj Irskoj. U toj istoj noćnoj mori vidim Benjamina Netanijahua, koji je već proveo skoro 18 godina – s prekidima – u premijerskoj fotelji, kako ostaje na vlasti još 18 ili više, sve do stote godine.
Izraelci ne žele da se išta od toga dogodi. Istraživanja pokazuju da mu vjeruje samo manjina, dok ogromna većina – oko 74% – želi da se ovaj strašni rat završi. Kako je rekao lider jedne od ultraortodoksnih, ili haredi, partija koje su ove sedmice napustile Netanijahuovu vladajuću koaliciju – zbog neuspjeha vlade da donese zakon kojim bi se trajno izuzela haredi omladina od vojne službe: „Ne razumijem zašto se tamo borimo... Ne razumijem koja je svrha.“
Ako čak ni bivši partneri iz vlasti više ne vide svrhu rata, njegova cijena je jasna cijelom svijetu. Svakog dana stižu vijesti o još 10, 20 ili 30 ubijenih Palestinaca u Gazi – često dok čekaju u redovima za osnovne potrepštine poput hrane ili vode. UN procjenjuje da je u samo šest sedmica oko 800 ljudi ubijeno u blizini punktova za distribuciju pomoći, uglavnom oko Gaza Humanitarian Foundation (GHF), zajedničke američko-izraelske inicijative nastale nakon što je Izrael odlučio da UN-u ne može vjerovati da pomoć ne završi u rukama Hamasa. Dosadašnji rezultati GHF-a su haos i krvoproliće. Čak i najvjerniji branioci Izraela više ne tvrde da su žrtve tih napada bili borci Hamasa, niti da su predstavljali ikakvu vojnu prijetnju. To su jednostavno bespotrebne smrti nevinih civila, iz dana u dan.
Unutar Izraela, rat bez kraja znači i nastavak pogibija izraelskih vojnika – a podsjetimo, gotovo svaki (ne-haredi) Jevrejin, kao i Druzi i Čerkezi, sa 18 godina ide u vojsku – kao i još jedan dan tamnovanja za dvadeset živih izraelskih talaca, za koje se vjeruje da su i dalje u rukama Hamasa i njegovih saveznika u Gazi. Zato tri četvrtine Izraelaca želi hitan kraj rata.
Pa zašto se onda ne završava? Neki vjeruju da bi uskoro moglo doći do pomaka ka dogovoru o prekidu vatre i razmjeni talaca – jedan američki zvaničnik kaže da je dogovor „bliže nego ikad prije“. Ako je to tačno, vrijedi objasniti jedan od razloga – jer je duboko porazan.
Naime, sljedeće sedmice se završava aktuelno zasijedanje izraelskog parlamenta, a Kneset će biti na pauzi do oktobra. Tokom ta tri mjeseca, proceduralno je teže srušiti vladu. Dakle, Netanijahu će uskoro biti manje izložen pritiscima ultranacionalista Itamara Ben-Gvira i Becalela Smotriča, koji već dugo prijete da će napustiti koaliciju ako se postigne dogovor koji bi prekinuo rat. Zato se i šuška da bi neki potez mogao biti povučen uskoro.
U osnovi svega stoji pretpostavka da je Netanijahu do sada više volio da taoci ostanu u podrumima, a palestinski civili da i dalje umiru – nego da rizikuje gubitak vlasti. Drugim riječima, ako do dogovora dođe sada, to će biti dogovor koji je mogao biti postignut i ranije – ali je svjesno odlagan kako bi Netanijahu ostao premijer.
Povjerenje u tu vrstu samodovoljnih i amoralnih motiva dodatno pojačava velika istraga New York Timesa, koja se detaljno bavi dešavanjima tokom posljednjih 21 mjesec i uz konkretne dokaze potvrđuje ono što mnogi analitičari već dugo vjeruju: da je „Netanijahu produžio rat u Gazi kako bi ostao na vlasti“.
Tekst se fokusira na više ključnih trenutaka u kojima je prekid vatre bio nadohvat ruke, kada su čak i izraelski vojni zapovjednici zagovarali takav ishod – ali se Netanijahu povukao, plašeći se da bi mu Ben-Gvir i Smotrič srušili vladu. Bez vlasti, izgubio bi i politički štit koji ga trenutno čuva dok mu se sudi za korupciju. Kao i njegov politički srodnik Donald Tramp, Netanijahu ima paničan strah od zatvora.
U aprilu 2024. godine, Netanijahu je bio spreman da svom kabinetu predstavi prijedlog o šestonedeljnoj pauzi u ratu, koji bi omogućio oslobađanje više od 30 talaca i početak pregovora o trajnom primirju. Plan je bio spreman. Ali, prema dokumentima u koje je New York Times imao uvid, u posljednjem trenutku Smotrič – koji kao i Ben-Gvir želi da Izrael okupira Gazu i obnovi jevrejska naselja tamo – upozorio je da bi „potpisivanje predaje“ značilo kraj vlade. Plan je tiho odbačen, a rat je nastavljen.
Tada je broj mrtvih u Gazi bio oko 35.000. Danas se procjenjuje da je poginulo 58.000 ljudi. Naravno, moguće je da bi se dogovor iz aprila raspao, da bi ga Hamas odbio ili da bi brzo propao. Ali šansa je postojala – i moguće je da bi 23.000 života bilo spašeno.
To nije bila jedina propuštena prilika. U julu prošle godine, međunarodni posrednici su se okupili u Rimu uvjereni da je konačno došlo vrijeme za prekid vatre. Ali, prema pisanju New York Timesa, Netanijahu je iznenada uveo šest novih zahtjeva, čime je srušio svaki tračak nade za dogovor. Ranije tog dana, Ben-Gvir je upao u kancelariju premijera, upozoravajući ga da ne pravi „nepromišljen dogovor“. I opet je Netanijahu stavio sopstveni politički opstanak ispred života izraelskih talaca i palestinskih civila.
Pomislili biste da je ta istorija dovoljna da ga birači odbace. Dokazi protiv njega su poražavajući. Ali on će se na narednim izborima – koji bi mogli biti već za šest mjeseci – predstaviti kao čovjek koji je porazio najveće neprijatelje Izraela. Hezbolah više ne prijeti sa sjevera; Bašar al-Asad je nestao iz slike; Iran je ponižen, bezbjednosni sistemi mu razbijeni, a nuklearne ambicije zakočene. Hamas i dalje postoji, ali Izrael više nije okružen „vatrenim prstenom“ koji je Iran pokušao da izgradi. Netanijahu sve to pripisuje sebi, dok za masakr Hamasa 7. oktobra 2023. krivi sve druge. Kao izborna strategija, to mu čak može i upaliti.
Ove sedmice sam razgovarao s uvaženom izraelskom novinarkom Ilanom Dajan za Unholy podcast. Opisala je kako su Izraelci dugo bili zarobljeni u 7. oktobru, ali da sada „konačno sviće i 8. oktobar. Napokon možemo da postavljamo, i moramo da postavljamo, teška pitanja – o našem rukovodstvu, o tragediji u Gazi, o ovom beskrajnom ratu. Istorija će suditi vođstvu, ali će suditi i nama.“
Izraelci će zaista morati da se suoče s velikim obračunom zbog razaranja koje su počinili u Gazi. Ali prvi kojem treba suditi je Benjamin Netanijahu – čovjek koji je u rukama imao moć života i smrti, i izabrao je smrt drugih, da bi njegov politički život opstao. Treba da nosi sramotu zbog toga do posljednjeg daha.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR