Tramp nije „moćni lider“ kada je riječ o Rusiji ili Izraelu; ako druge demokratije ne istupe, čeka nas anarhija

Putin i Netanijahu stvaraju haos u vakuumu koji je ostavio slab predsjednik SAD. Ali još postoje načini da im se stane na put, ocjenjuje spoljnopolitički komentator Guardiana Sajmon Tizdal.

Previše je lako kriviti Donalda Trampa za sve što pođe naopako u svijetu. Sposobnost bilo kog američkog predsjednika da suštinski promijeni ili kontroliše ponašanje drugih velikih sila često se precjenjuje. Ipak, predstavljajući se kao neka vrsta nekronisanog globalnog monarha i vrhovnog arbitra rata i mira, Tramp održava fantazije o američkoj hegemoniji, svemoći i božanskom pravu. Opijen takvim iluzijama koje napuhuju ego, obećao je prije dolaska na funkciju da će brzo okončati rat u Ukrajini i sukob u Gazi. Možda je, u svojoj sujeti i oholosti, zaista vjerovao da to može.

Osam mjeseci kasnije, događa se upravo suprotno. Oba sukoba se šire i eskaliraju. Balon je pukao, njegova blef politika je raskrinkana, car je go – i nema sumnje da Tramp, koji naizmjenično popušta, opravdava i ohrabruje dvojicu glavnih krivaca ovih tragedija, snosi veliki dio odgovornosti. Prošlonedjeljni višestruki ruski dron upadi na teritoriju Poljske, članice NATO-a – koje poljski zvaničnici s pravom nazivaju namjernim – prijete da ukrajinski rat pretvore u evropski požar. Isto tako, nepromišljeni i nezakoniti izraelski vazdušni udar u Kataru, koji je doslovno i simbolički digao u vazduh mirovni proces za Gazu, dodatno je podgrijao regionalne tenzije.

Zajednički imenitelj oba događaja je slabost SAD, odnosno slabost Trampa. Da li je iko od prethodnih američkih predsjednika uložio toliko truda da izgleda kao snažan lider, a da je toliko puta podbacio kada je to zaista bilo važno? Mnogo toga što radi – od izdavanja nezakonitih uredbi, preko smjenjivanja visokih zvaničnika, maltretiranja susjeda i bespomoćnih migranata, slanja vojske na ulice američkih gradova, podrške vođi puča u Brazilu, do sukobljavanja sa sudijama i nezavisnim medijima – sve je u funkciji održavanja imidža Trampa „snažnog lidera“.

Stvarnost je, međutim, sasvim drugačija. Kada se suoči s tvrdim, neumoljivim protivnicima, a ne lakim metama, on ustukne. Povuče se. Predsjednik Rusije Vladimir Putin i premijer Izraela, Benjamin Netanijahu, to su odavno prozreli. Obojica ga vuku za nos. Laskaju mu. Prodaju mu laži o tome da žele mir. Nude mu lake pobjede. Onda se vrate kući, kao Putin poslije prošlomjesečnog ponižavajućeg samita na Aljasci, i nastave da rade šta žele – što obično znači još veću upotrebu sile. Kada ljutiti Tramp zove da se žali, kao poslije Netanijahuovog napada na Katar, i jadikuje kako „nije zadovoljan“, samo potvrđuje svoju slabost – i biva ignorisan.

Umjesto da doprinese okončanju ratova, Tramp je postao glavna prepreka miru. Njegove nepromišljene intervencije, samoreklamiranje i pristrasnost samo pogoršavaju stvari i produžavaju sukobe. Nedostatak liderskih vještina, u kombinaciji s manjkom integriteta i zdravog razuma, šokantan je za Evropljane, navikle na uglavnom racionalne i relativno sposobne američke predsjednike. Trampovo neprijateljstvo prema EU i NATO-u, njegovi trgovinski ratovi i antidemokratske makinacije dodatno su potkopali zapadnu koheziju i samopouzdanje – i ojačali autoritarne režime.

Posmatrajući iz svog kremaljskog skloništa, Putin djeluje u skladu s tim. Upad dronova u Poljsku – ne prvi, ali ubjedljivo najveći – bio je proračunat test NATO reakcija i jedinstva. Zadovoljstvo mu je pričinilo to što su otkrivene defanzivne slabosti i neujednačen politički odgovor. Tramp je do sada rekao vrlo malo – i uradio ništa. Njegova tišina govori sama za sebe. On neće priznati da mu je podanički odnos prema Putinu strašno obio o glavu. Niti će, iako ima čitav arsenal vojnih, diplomatskih i ekonomskih sredstava, sada pokazati snagu i hrabrost da zauzme stav. Tako Putin ponovo prolazi nekažnjeno. A sljedeći put može biti gore. Šta ako, recimo, Rusija direktno zaprijeti Finskoj? Ili Njemačkoj? Šta će Tramp tada uraditi?

Dosadašnji pokazatelji bude sumnju da – neće učiniti mnogo. Bivši predsjednik Džo Bajden opravdano je kritikovan zbog previše opreznog pristupa prema Ukrajini. Tramp je jedva u igri. Velika Britanija i evropske NATO države moraju prestati da čekaju na Vašington, da skinu rukavice i konačno povuku crtu prema Moskvi. Uspostavljanje zaštićene zone zabrane letova nad neokupiranim dijelovima Ukrajine, povećanje vojne pomoći, potpuni prekid uvoza ruske energije, konfiskacija zamrznutih kremaljskih fondova, izolacija banaka iz Rusije i Kine koje krše sankcije, kao i snižavanje ili prekid diplomatskih odnosa s Putinovim režimom – to su mjere koje se ovdje stalno zagovaraju. A ako bude potrebno, evropske armije moraju biti spremne i da uzvrate vatru. Čekati Trampa jednako je uzaludno kao čekati Godoa – samo bez šala.

Arapski lideri koji se sastaju ovog vikenda suočeni su sa sličnim pritiscima da se okrenu od SAD, nakon što je marginalizovani Tramp skrštenih ruku posmatrao dok je Netanijahu dodao Katar, američkog saveznika, na dugu listu zemalja koje je Izrael napao avionima i bombama isporučenim iz SAD od 7. oktobra 2023. godine. Šta sada vrijedi njegov grandiozni plan za preuređenje Bliskog istoka? Američka politika je taoc Netanijahuovog ekstremističkog nihilizma. Prekinite isporuku američkog oružja Izraelu. Zamrznite bilateralnu finansijsku pomoć. Uvedite sankcije. Podržite procesuiranje izraelskih lidera za ratne zločine. Priznajte nezavisnu palestinsku državu. Bilo koji normalni američki predsjednik učinio bi makar nešto od ovoga. Ali Tramp nije normalan. On je aberacija. Nema kapacitet za ovo.

Istorijski neuspjesi međunarodnog liderstva postaju sve češći u ovom fragmentisanom svijetu 21. vijeka. Jedan je bila odluka SAD i Britanije da 2003. napadnu Irak. Drugi je neuspjeh da se efikasno riješi klimatska kriza. Sada se na horizontu istovremeno pojavljuju još dvije katastrofe sličnih razmjera. Ako UN, koji ovog mjeseca održava godišnje zasjedanje, ako Evropa, ako zapad dopuste Rusiji i Izraelu da nastave svoje ubilačke, nezakonite, nemoralne i sve šire agresije, možda neće biti načina da se zaustavi ubrzano klizanje u globalnu anarhiju.

Ako se demokratske zemlje ne ujedine da obezbijede brzo zaustavljanje ovih ratova, koristeći sva neophodna sredstva, uključujući i vojnu silu, uslijediće još veće katastrofe. Ali ne računajte na SAD da preuzmu vođstvo. Ne računajte na slabog Trampa. On je dio problema. On je gotov.