Ostavka koju je juče podnio francuski premijer Sebastien Lekornu gurnula je zemlju u najdublju političku krizu u posljednjih nekoliko decenija i označila ne samo lični poraz francuskog predsjednika Emanuela Makrona, već i ozbiljan udarac za Evropu. Druga najveća ekonomija u EU i jedan od njenih ključnih političkih stubova, sada djeluje kao nešto čime ne može ni da se upravlja. Tržišta su uzdrmana, raspoloženje javnosti je sumorno, a politički centar, nekadašnji temelj francuskog sistema vlasti, urušen gotovo do neprepoznatljivosti.
Makronov način vladanja kroz uzak krug najodanijih saradnika i zahtjev za lojalnošću od sve razjedinjenijeg parlamenta iscrpio je sve svoje mogućnosti. Konzervativci, na čiju je podršku računao od gubitka većine 2022. godine, sada se povlače, a lijevi centar, kojeg je kratko pokušavao da pridobije, ne vidi razlog da ga ponovo spašava. Rezultat je potpuna blokada u kojoj nema stabilne koalicije, nema kredibilne vlade, nema ni jasnog puta do usvajanja budžeta. Francuske institucije stoje u mjestu, a njihova sposobnost da djeluju vidno slabi.
Posljedice u unutrašnjoj politici već su ozbiljne, no one koje ovakav razvoj događaja ima van Francuske još više zabrinjavaju stanovnike krhkih demokratija čiji se politički pravac danas gubi između višeslojnih uticaja turbulentne geopolitičke slike. Francuska zaokupljena sopstvenim previranjima više ne može da preuzme lidersku ulogu u Evropi i to u trenutku kada se kontinent suočava s ratom na svojim granicama, rastućim populizmom i sve dubljim fiskalnim podjelama. Politički vakuum u Parizu ohrabruje anti-EU i antidemokratske snage širom Evrope, dajući im argument da liberalna demokratija više ne može da obezbijedi ni stabilnost, ni sposobnost upravljanja.
Odjek se već osjeća i na Balkanu. Za zemlje poput Crne Gore, koje su na raskrsnici između EU i proruskih uticaja, francuski haos predstavlja poklon onima koji, poput mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je to juče, govoreći o monetarnom sistemu eurozone rekao, smatraju da se Evropa raspada. Pariz je tradicionalno bio jedan od najglasnijih zagovornika reformi i proširenja na Zapadni Balkan, a sada njegova slabost uskraćuje Briselu jedan od najuticajnijih glasova. Populisti širom jugoistočne Evrope već koriste francusku krizu kao dokaz da evropske institucije ne treba da budu uzor, već upozorenje.
Evropa je navikla na francuske dileme, jer je od De Gola do Makrona Pariz često znao da dramatizuje trenutak prije nego što ga preokrene u viziju. Francuska je bila središte kontinentalne politike, zemlja koja je umjela da balansira idealizam i interes, i koja je evropskom projektu davala političku gravitaciju. Taj osjećaj ponavljanja ili onog što bi značio prepoznatljivi francuski déjà vu odnosilo bi se na uvjerenja da Pariz, ma koliko posrtao, uvijek zna gdje mu je mjesto u Evropi, što je decenijama davalo strukturu evropskoj sceni.
Danas, međutim, dok Francuska djeluje kao zemlja koja ne prepoznaje sopstveni politički pejzaž, ton je drugačiji, pa dok se regioni od Balkana do Baltičkog mora i dalje okreću ka Briselu tražeći potvrdu evropskog puta, Pariz gubi orijentaciju, a njegov odnos prema proširenju, nekad strateški jasan, sada je pun sumnje i konfuzije, pa bi ovo što vidimo označilo jedno jamais vu (nikad viđeno) ili osjećaj da je nekada poznata politika danas zamijenjena nečim potpuno nepoznatim i jednako nepredvidivim.
Za zemlje kandidate za EU, koje su decenijama doživljavale Francusku kao glas razuma u evropskoj debati, ovaj gubitak orijentacije ima simboličku težinu. Francuska je potrebna Evropi, možda više nego ikad, ali da bi ponovo vodila, mora da se sjeti da, kako je to nekada najbolje znala, evropsko jedinstvo nije čin nostalgije, već projekat volje. Dokle god Pariz uranja u politički jamais vu i sama Evropa će djelovati kao kontinent koji se ne sjeća ko je, ni zašto je tu.
Rusija, naravno, profitira od ovakvog scenarija. Nestabilnost u Francuskoj podriva jedinstvo EU u pogledu sankcija, energetske politike i bezbjednosnih obaveza. Moskva živi od podjela i sumnji, a Pariz ih svojom nestabilnošću nudi na tacni. Makron će možda pokušati da vrati kontrolu imenovanjem još jednog privremenog premijera ili raspisivanjem prijevremenih izbora, ali bilo koji od tih poteza rizikuje da dodatno ojača Nacionalno okupljanje, čiji bi nacionalistički i protekcionistički instinkti uveli i zemlju i kontinent u novi nivo haosa.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR