Glavni strateg Vašingtona, kojem je životni san bio da Amerika zavlada cijelim svijetom, u članku koji je napisao u aprilu 2016. “napušta” svoj projekat i traži uspostavu “miroljubivih odnosa” s Rusijom i Kinom.
Barem tako piše u članku koji je Zbignjev Bžežinski u aprilu napisao za The American Interest, koji je u velikoj mjeri zanemaren od medija.
Mike Whitney tada za Counterpunch piše da tekst Bžežinskog “ukazuje kako moćni krugovi koji donose odluke na globalnom nivou više ne vjeruju da Vašington može zadržati hegemoniju nad Bliskim istokom i Azijom”.
Reakcionarni strateg i moćni član vrha vladajuće “svjetske elite”, Zbignjev Bžežinski, čovjek koji je regrutovao Osamu bin Ladena u Afganistanu, bio je glavni zagovornik ove ideje.
Bžežonski je decenijama zagovarao američku imperijalnu ekspanziju, a plan kako to učiniti je iznio 1997. u svojoj knjizi “Velika šahovska ploča”.
Raspadom Sovjetskog Saveza mu se ostvario veliki san, ali on nije dugo potrajao, a stvarnost se za američkog stratega pretvorila u noćnu moru.
Bžežinski je početkom januara za Huffington Post napisao kolumnu u kojoj sugeriše kako je za očuvanje globalne vlasti najbolje uspostaviti “Trojni pakt” između Sjedinjenih Država, Rusije i Kine.
Sam naziv “Trojni pakt” u svjetlu poznate istorijske analogije zvuči vrlo impresivno, iako ga u izvornom tekstu Bžežinski naziva “trilateralnim savezom“.
Naime, prevod prve rečenice glasi: “Idealan geopolitički odgovor na krizu globalne vlasti je trilateralna veza između SAD-a, Kine i Rusije.”
Ranije je on priznao kako “Sjedinjene Države moraju preuzeti inicijativu radi usklađivanja arhitekture globalne vlasti, jer završava era američke globalne dominacije”.
“Bolje je iskoristiti preostali dio američke moći na drugi način i to učiniti mirno”, rekao je Bžežinski, govoreći o preraspodjeli globalne moći u nastajanju, ukazujući na nasilno političko buđenje na Bliskom istoku.
“Sjedinjene Američke Države još uvijek politički i ekonomski subjekt i vojno najjača zemlja na svijetu”, ali dodaje “kako s obzirom na kompleksne geopolitičke promjene u regionalnoj ravnoteži SAD više nisu globalna imperijalna sila”, istakao je Bžežinski u vrijeme kada su svi predviđali da će u Bijelu kuću kao predsjednica ući Hillary Clinton.
Međutim, u svom članku on ne spominje riječ “savez”, a još manje “zajednicu”, što bi pretpostavljalo savez ravnopravnih država i u nešto izmijenjenom obliku, ali samo terminološki, vraća se staroj strategiji.
U prevodu teksta na druge jezike se koristio upravo ovom terminologijom, čime se čitatelje terminom “savez”, htjelo zavarati kako je ostarjeli strateg američke globalne hegemonije odustao od svojih ideja i prihvatio realnost trenutne globalne arhitekture.
Naravno da se radi o prevari, kao od Zbignjeva Bžežinskog, tko i od onih koji su htjeli da uvjere javnost da je odustao od njegove izvorne ideje iznesene u knjizi “Velika šahovska ploča“.
U koju svrhu? Iz teksta članka je jasno da u “trilateralnom savezu” Bžežinski ne vidi sustav “formalnih odnosa” s tačno utvrđenim obavezama jednakim za sve tri strane, nego nekakav neformalizovani odnos sa selektivnim pristupom konkretnim pitanjima, ali i tajnom saradnjom, što je nužno zbog američke prisutnosti na prostoru Euroazije, što je oduvijek bila opsesija američkog stratega.
Posebno je važno što se u članku daju prilično nejasna tumačenja oko uslova Rusiji za učešće u toj njegovoj “trojnoj saradnji”, nego se govori o “potrebi za boljim odnosima Rusije i Kine sa Sjedinjenim Državama”.
Bžežinski Rusiji “nudi” da se jednako udalji od Kine i SAD-a, kako bi odnosi u ovom hipotetskom savezu bili poput jednakostraničnog trougla.
Međutim, u intervjuu od 23. decembra, takođe za Huffington Post, Bžežinski je tvrdio “kako Rusija zapravo i nije igrač svjetske kategorije” i “nije američki konkurent, sve do trenutka kada bude imala nešto za ponuditi s Kinom”.
Očito je da za njega problem nije toliko povezan sa samom Rusijom, koliko s Rusijom i Kinom, što bi se odrazilo na odnose sa SAD-om. Bžežinski u svom članku to i ne skriva.
“Sjedinjene Američke Države treba da budu svjesne ozbiljnih opasnosti ulaska u strateško savezništvo Kine i Rusije, u koje ih djelimično može gurnuti unutrašnja politička i ideološka inercija, a dijelom i loše koncipirana vanjska politika SAD-a. Za Sjedinjene Države ništa ne može biti opasnije od bliskog saveza ove dvije sile”, piše američki strateg.
Bžežinski ističe da su pretjerano bliske vojne veze Kine s Rusijom pune opasnosti zbog njihovog zajedničkog suprotstavljanja Sjedinjenim Državama. U intervjuu za Huffington Post on tvrdi da američki globalni utiecaj ovisi o saradnji s Kinom, te da je u američkom interesu blisko sarađivati s Kinezima, “jer će onda i Rusi silom slijediti kineski primjer“.
On uvodi neke nove elemente u svoju evroazijsku geopolitiku. Naime, ako Kinezi ustanu protiv Amerike, oni će izgubiti. Ali ako SAD od sebe odgurne Kinu, onda će Amerika biti gubitnik.
Bžežinski navodi činioce koji bi, po njegovom mišljenju, trebalo da prisile Rusiju da se odmakne od Kine i da Kremlj napusti politiku “okretanja prema istoku” najavljenu 2014.
U tom smislu, Bžežinski piše:
“Kina ostvaruje strateški prodor u središnjoj Aziji kako bi dobila direktan trgovinski pristup Evropi, što je već dovelo do značajnog slabljenja ekonomske dominacije Rusije u istočnom dijelu bivšeg Sovjetskog Saveza. Ambiciozna kineska inicijativa “Jedan pojas – jedan put” je jedan od načina da se Moskvu stavi u nezgodan položaj, koja sada pokušava usporiti planiranu uspostavu trgovačkih puteva od Kine do Evrope. Ruski istočni Sibir i Daleki istok u procesu oporavka geopolitičke rastuće azijske sile mogu biti dugoročni strateški cilj Kine. Kina i Rusija imaju istorijske nesuglasice, koje ih prisiljavaju da budu sumnjičavi jedni prema drugima i njihovim namjerama. Stoga rusko-kinesko zbližavanje ne može imati čvrste temelje i razilaženje Rusije i Kine je neizbježno.”
Naravno, riječi Bžežinskog su ono što bi u Vašingtonu htjeli da bude, ali je realnost potpuno drugačija.
Pokušajmo odrediti kako on vidi uslove za svakog od članova njegovog globalnog trokuta i “trilateralnog saveza”.
Uslovi za Rusiju
Za Rusiju Bžežinski vjeruje “da će biti više usmjerena na Evropu”. Pod tim očito misli približavanje evropskih i NATO zemalja “Istočnom partnerstvu” Evropske unije, kojeg čine Ukrajina, Bjelorusija, Moldavija i Gruzija, gdje Rusija nema nikakvog uticaja.
U međuvremenu su sve post-sovjetske republike od formalne samostalnosti uspostavile punu državnost. Prema Bžežinskom, one sada “odbijaju učešće u bilo kakvim strukturama koje nalikuju na propali Sovjetski Savez”.
“Težnja za razvojem nacionalne državnosti je podijelila čak i slavenske republike koje pripadaju Ruskoj pravoslavnoj crkvi, kao što su Ukrajina i Bjelorusija. Obje su postale suverene države, sa svojim vlastitim zastavama, oružanim snagama i razvijaju bliže veze s Evropom. Očito je da Rusija na putu u “trilateralni savez” treba odustati od pokušaja da ih ponovo uključi u post-sovjetski prostor Evroazijske ekonomske unije”, piše Bžežinski.
U određenom smislu je u pravu. Ukrajina i Bjelorusija, koje posebno spominje, a zanemaruje Gruziju i Moldaviju, imaju vlastite zastave, himne i oružane snage. O zastavama, domoljublju i zakašnjelom buđenju nacionalnog romantizma u tim zemljama bi se moglo raspravljati, dok su oružane snage, barem one ukrajinske, svu svoju “učinkovitost” pokazale kada su poražene od lokalnih milicija Donbasa.
Vojska Bjelorusije bi se bez ruske pomoći urušila kao kula od karata, kao i njihova ekonomija. Moldavija i Gruzija, njihova državnost i oružane snage nisu vrijedne spomena, čak ni za Brzezinskog. No, sve to američkog stratega ne smeta da čitateljima Huffington Posta servira ovakvu glupost.
Prema Bžežinskom, u “trilateralnom savezu” bi Kina i SAD trebali graditi bolje i složenije odnose, čime će neminovno suzdržati dalekosežne ambicije Rusije.
“Rusija će moći da ostvari svoje težnje samo ako se oslobodi od iluzije postizanja izvrsnosti širom kontinenta i želje da postane vodeći igrač u cijeloj Evropi”, piše Bžežinski, što je otprilike u skladu s idejama iznesenim u njegovoj poznatoj knjizi “Velika šahovska ploča”, nakon koje su u Rusiji shvatili da im nije dodijeljena uloga ravnopravne svjetske sile, nego benzinske pumpe Zapada, s ograničenim područjem uticaja na Arktiku i iza Urala. Kako je ovaj plan propao i zbog koga, ne treba posebno podsjećati.
Uslovi za Kinu
“Kina ima vremena za razmišljanje o tome može li sebi priuštiti da izbjegne odgovornost za ono što se događa u susjednim zemljama, ali, prije svega, mora ojačati vanjsku politiku duž svojih granica”, tvrdi Bžežinski.
Kini kratkoročno nudi saradnju s Rusijom i Sjedinjenim Američkim Državama o sigurnosnim pitanjima na Bliskom istoku, što je regija za koju Peking nikada nije pokazivao posebno zanimanje, osim u kontekstu sirijske krize i nekoliko hiljada kineskih državljana koji ratuju u redovima Al-Nusra Fronta i “Islamske države”. Što, dakle, Bžežinski nudi Kini? Isto kao da Eskimima nudi hladnjake ili beduinskim plemenima u Sahari pijesak.
Međutim, po njegovom mišljenju, Kina ne smije dirati u američke protektorate – Japan i Južnu Koreju.
Kao bezbjednosni problem u regiji ukazuje na Sjevernu Koreju, što je problem koji će tražiti posebnu sigurnosnu saradnju između SAD-a i Kine, kao i između SAD-a i Rusije.
“Kina u interesu sigurnosti mora uspjeti transformirati Sjevernu Koreju”, kaže on, ali ne pojašnjava u što bi se to Sjeverna Koreja trebala “transformirati”.
“Dugoročno, narednih nekoliko decenija, sadašnje teritorijalno ustrojstvo na sjeveroistoku Azije u geopolitičkom smislu može postati nestabilno, s vremena na vrijeme čak i eksplozivno. U konačnom može ubrzati početak dugog kritičnog razdoblja u ogromnom evroazijskom kontinentu “, piše Bžežinski.
Potom se od agresivnih namjera u članku ograđuje uobičajenim frazama: “Očito je da će Sjedinjene Države biti samo daleki promatrač, iako bi to moglo biti pametno za proširenje bilateralnih odnosa s Japanom i Južnom Korejom.”
Dakle, dugoročno, za nekoliko decenija, poziva Kinu na aneksiju ruskog istočnog Sibira i Dalekog istoka, a SAD će jamčiti da će u tom procesu biti “daleki promatrač”, te da će Vašingtona ostati zainteresiran samo za kontrolu Japana i Južne Koreje. O Tajvanu Brzezinski nije napisao ni retka.
Uslovi za Sjedinjene Države
Ovdje Bžežinski predlaže da se SAD u Euroaziji prema Kini ne smije ponašati kao neprijatelj, te da ne treba “davati jasnu potporu Indiji, kao glavnom američkom savezniku u Aziji”.
Naravno, Amerikanci će i dalje “ostati prisutni na pacifičkim ostrvima”. Biće spremni da brane Japan i Južnu Koreju, ali u tom smislu Bžežinski opet ne spominje Tajvan.
Međutim, dvosmislenost riječi “pacifička ostrva” bi se mogla protumačiti i kao američka sigurnosna kaucija Tajvanu i mogućnost “susreta” s Kinom i na tom “ostrvu”.
Na drugom kraju Euroazije, prema Bžežinskom, SAD treba da “potvrde spremnost za obranu zapadne i središnje Evrope”. Očito je da želi reći kako SAD neće ulaziti u rat s Rusijom zbog takozvane “Istočne Europe”, koja se dalje u članku spominje u odnosu na Baltik.
U slučaju ruske invazije na Latviju i Estoniju, Bžežinski Moskvi obećava kako SAD neće ući u rat, ali će uvesti pomorsku blokadu i zatvoriti pristup luci St. Petersburgu na Baltičkom moru i Novorosijsku na Crnom moru.
“Snažna reakcija SAD-a će ozbiljno ograničiti ruske mogućnosti da se uključi u međunarodnu trgovinu i daće nam potrebno vrijeme da ustrojimo ozbiljniji zapadnoevropski američki vojni kontingent u središnjoj Europi”, piše Bžežinski.
On smatra da ako Rusija uđe u vojni sukob u istočnoj Europi, odnosno s baltičkim zemljama, da neće dobiti potporu Kine, te da će Moskva morati da bira između ekonomske izolacije i povlačenja svojih trupa.
Kao odgovor, prema Bžežinskom, Sjedinjene Države ne planiraju ozbiljnu političku ili vojnu prijetnju, nego će se ograničiti na izolaciju, kao što je bilo s Krimom. “Izolacija” se očito odnosi na sveobuhvatne sankcije.
Dakle, u svom konceptu Bžežinski predlaže “trilateralnu saradnju” kojom će pokušati da obuzda Rusiju, koja narušava uticaj Sjedinjenih Država i njihovih saveznika u post-sovjetskom prostoru ili teritoriju “istorijske Rusije”, ako govorimo o ukrajinskoj krizi.
Bžežinski u svom članku priznaje da su Sjedinjene Države trenutno više zauzete obranom zbog “političkog buđenja Evroazije”. On priznaje da Amerika vodi dvosmislenu politiku prema Kini, koja nema ukupni strateški plan.
Očito je da on “trilateralnu suradnju”, ali u ovom obliku, predlaže kao strateški plan koji nedostaje.
Vjerovatno se Bžežinski člankom punim nejasnoća i otvorenih pitanja putem Huffington Posta obratio američkoj publici, a Trampa upozorio na njegove nerazborite korake u odnosima s Kinom.
Bžežinski je, uz Kisindžera, među najvažnijim američkim stratezima Hladnog rata. Kisindžer i Bžežinski su, na štetu Sovjetskog Saveza, uspjeli da uspostave i održe “bilateralne odnose” između Sjedinjenih Država i Kine.
Naravno, Vašington od ovog posla imao velike koristi, ne samo zbog propasti Sovjetskog Saveza, nego i zbog trgovinske i ekonomske saradnje s Kinom.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR