20 °

max 27 ° / min 16 °

Utorak

24.05.

27° / 16°

Srijeda

25.05.

28° / 18°

Četvrtak

26.05.

28° / 18°

Petak

27.05.

29° / 18°

Subota

28.05.

29° / 19°

Nedjelja

29.05.

26° / 14°

Ponedjeljak

30.05.

17° / 13°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Kako je devetogodišnji Maksim iz Černihiva prešao 1.000 km sa strancima da bi našao svoju majku

Priče iz Ukrajine/Історії з України

Tag Gallery
Comments 1

Kako je devetogodišnji Maksim iz Černihiva prešao 1.000 km sa strancima da bi našao svoju majku

Ukrajinci koji su radili ili odmarali u inostranstvu u vrijeme agresije Rusije na Ukrajinu ostali su odsječeni od svojih porodica. Posebno je bolno bilo onima čija su djeca živjela u gradovima koje su granatirali okupatori."Ukrajinska pravda. Život" nudi jednu takvu priču. Koja ima srećan kraj.

Autor: Antena M

  • Viber

Devetogodišnji Maksimko prešao je sa strancima 1.000 km da bi stigao od Černihiva do Krakova. Kakvo je bilo putovanje i kako je odlučila da dozvoli sinu da krene na taj put, saznali smo od Viktorije -  Maksimove majke (koja nije htjela da otkrije svoje prezime – autor).

„Svakim danom je bilo sve manje načina da se ode“

Viktorija sama odgaja sina. Nije mogla da nađe posao kod kuće, pa je prije godinu otišla da radi u Poljskoj. Sin je živio u Černihivu sa svojom bakom Ninom.

Kad god je bilo moguće, Vika je letjela u Ukrajinu ili je vodila dječaka sa sobom da budu zajedno. Poslednji put u novembru. Tada je Maksim živio u Krakovu dva mjeseca.

„Krajem januara dovela sam ga u Ukrajinu. Mislila sam da će završiti 4. razred, a onda ću ga poslati u školu ovdje u Krakov. A 24. februara u 8 sati ujutro napisao mi je da je rat počeo. Nisam vjerovala odmah, mislila sam da dijete izmišlja."  - priča Viktorija.

Ona objašnjava  da radi na nekoliko poslova i kaže da nije bilo vremena za čitanje vijesti. Prvi put je saznala za ratnu prijetnju 20. februara.

Tokom ljekarskog pregleda, doktorica je čula da je Vika iz Ukrajine i povikala: „Da, imate rat!“. No, tada su u većini regiona Ukrajine ljudi živili normalnim životom: ujutro pili kafu, vodili djecu u vrtiće i škole, išli na posao. Tako da je Viktorija ignorisala njene riječi. A onda su ruske granate uništile uobičajeni život Ukrajinaca.

"Kada su počeli da granatiraju Černihiv, izgubila sam mir i san. Razumijem da je ljudima tamo, u epicentru događaja, teško. Ali još je teže znati da je moje dijete, moj smisao života tamo, a ja sam 1000 km dalje i ne mogu da ga uzmem“, napominje žena.

Svake noći Maksim je spavao u velikom hladnom skloništu blizu kuće. To je trajalo 25 dana.

Navikao se na to. Kada se popodne oglašavao alarm, dječak je uzimao ranac i otrčavao u sklonište sa bakom i psom Džimijem. Bilo je mnogo odraslih i djece. Neko je došao odmah nakon uzbune. Neki su se tamo preselili kada je ruska vojska uništila njihove domove.

Od prvih dana Viktorija je shvatila da mora evakuisati dijete. Ali direktnih vozova za zapadnu Ukrajinu iz Černihiva nije bilo.

Gradske vlasti upozorile su da su izlazi iz grada minirani, a fašisti pucaju na civilne automobile. I baka je odlučno odbila da ode, pa je Viktorija morala izdaleka da gleda i traži način kako da odvede sina.

Baka je skupljala Maksimove stvari, osvjetljavajući ih šibicama

U Poljskoj, Viktorija je pomagala mnogim Ukrajincima koji su bježali od rata. Bila je upoznata sa ukrajinskim dobrovoljcima i 20. marta pozvala je jednog od njih u Kijevu.

 „Pitala sam da li je moguće da moj sin dođe iz Černihiva sa nekim. Neočekivano, volonter je ponudio dvije opcije: sa starijom ženom ili majkom i dvoje djece tinejdžera. Izabrala sam drugu opciju. Ta majka zove se Lesja“.

Trebalo je brzo djelovati. Već je bilo veče, a sin je trebalo da bude na dogovorenom mjestu u 6:30 ujutru. Nije bilo kontakta sa bakom Ninom. Pa je Vika pisala komšijama da joj kažu mjesto i vrijeme odlaska njenog sina. Kaže da do posljednjeg trenutka nije vjerovala da će sve uspjeti.

Ali u 21:00 telefon je zazvonio. To je bila Lesja, koja je željela da provjeri i razjasni detalje.

Dječakova baka sakupljala je stvari tako što ih je osvjetljavala šibicama: nije bilo svjetla, fenjera i svijeća. I ujutru je odvela dječaka na mjesto sastanka.

Usput su Rusi pucali na autobuse sa decom i ženama

21. marta školski autobusi čekali su ljude na dogovorenom mjestu. Prevoz su organizovali volonteri. Tog dana sklonili su više od 600 žena i dece. Kada je kolona autobusa prešla drumski most, počelo je granatiranje.

"Lesja je rekla da su bombardovali jako. Ljudi su pali na pod. Ali Bog i vještina vozača spasili su putnike. Svi su živi", priča Vika.

Put do Kijeva, koji je u miru trajao 1,5-2 sata, protegao se na čak osam sati. Kada je Vika saznala da je njen sin na željezničkoj stanici u Kijevu, briznula je u plač.

Lesja je sjedila u kupeu sa djecom i Maksimom. Kupili su karte za 200 UAH (oko 7 eura – autor). U zajedničke vagone – takozvani „plackart“ Ukrajincima je bio dozvoljen besplatan ulaz, ali su tamo morali spavati su na podu.

Maksim tokom čitavog puta skoro ništa nije pričao. Sjedio je kao miš i gledao kroz prozor. Djeca su vidjela rakete i granate kako lete iznad voza...

U 23 sata 22. marta Viktorija je dočekala sina na željezničkoj stanici u Krakovu, u Poljskoj.

"Ovo su bili najgori dani u mom životu. A najteža odluka bila je da pošaljem svog dječaka sa strancima na tako dugo i opasno putovanje. Sada shvatam da sam sve uradila kako treba. I veoma sam zahvalna Lesji što ga je spasila“, kaže Viktorija.

Lesja i njena djeca odletjeli su u Francusku. A Vika i Maksim nadoknađuju izgubljeno u Krakovu. Dječak se oporavlja od iskustva u Černihivu i na putu. Samo još kašlje. Odjekuju u njemu hladne noći u hladnom skloništu.

Почитати текст українською можна TYT.

Natalia Najdiuk, specijalno za „Ukrajinska pravda. Život“.

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Iva

Evo samo ona nije znala da ce Rusija da izvrsni invaziju na Ukrajinu.