Azovstal je postao utočište hiljadama žena i djece od neprekidnog granatiranja i bombardovanja Mariupolja. Zajedno sa pukom Azov, živjeli su u bombardovanju više od dva mjeseca jer su ih Rusi odsjekli od grada. Krajem aprila civili su se konačno nadali evakuaciji.
Konvoj sa misijom UN išao je da izvede ljude. Za preživjele civile bio je prevoz, a za ranjene vozila hitne pomoći.
Svaki član ove kolone rizikovao je život. Niko nije znao da li će se vratiti, s obzirom na zvjerstva okupatora.
Konvoj je napustio Zaporožje 29. aprila popodne, a vratio se 3. maja uveče.
Bolničarka Olesja je provela 5 dana na putu i još 4 neprospavane noći u automobilu pod „zaštitom“ ruskih snaga. Njeno vozilo hitne pomoći, kao i ostatak kolone, vratilo se prazno.
Lesja je za „Ukrajinsku pravdu. Život“ ispričala o putovanju u opasnu oblast da spasi ljude. Ali je dodala da na drugo takvo putovanje nikad neće pristati.
U nastavku pročitajte Lesijin govor:
Dan 1. "Hitna pomoć" kao dvokrevetni apartman
Oni koji su htjeli da krenu sa kolonom u Mariupolj bili su okupljeni prije nekoliko nedjelja, ali je dogovor propao. Moralno sam nastavila da se prilagođavam potrebi da odem. Shvatila sam da ljudi imaju porodice, djecu, pa niko neće da se složi.
Načelnik se javio dan i po prije puta i pitao: „Ideš li?“. Pristala sam, ali sam svo vrijeme prije polaska bila na iglama. San me je napustio. Kolegama nisam rekla za put dok nas hitna pomoć nije pozvala na sabirno mjesto.
Vratili smo se u trafostanicu: da ostavimo dragocjenosti, ponesemo odjeću i što više hrane. Kolege su dijelile poslastice, tražile da im javljam da sam živa.
U kolima smo bili nas dvoje – vozač Slava i ja. U koloni je bilo 20 vozila hitne pomoći, a samo jedno je „kompletno” sa reanimacijom. Znali smo samo da idemo u nepoznato.
Konvoj za evakuaciju činilo je stotinak različitih vozila - "brzih", velikih MAN, "Bogdan", SES, predstavnika Crvenog krsta i UN.
Krenuli smo u popodnevnim satima, i u početku je sve ličilo na normalan put u drugi dio regiona.
Prvi put je bilo strašno na punktu koji su postavili okupatori: kolona je zaustavljena u Vasiljevki.
Ruski „vojnici“ su prepisali sve brojeve: administrativne, brojeve vozila hitne pomoći, brojeve i serije pasoša. I u svakoj sljedećoj tački provjeravalo se sa listom.
U to vrijeme, Orihiv je granatiran. Barem je na drugoj strani udaralo. Stajali smo na kontrolnom punktu 4 sata dok su UN pregovarale da propuste kolonu.
Ustvari smo otišli u nepoznato: ne znaš šta je Rusima na umu. Bilo je lakše kada smo već krenuli: misli su nam odvlačile put, njive.
U Berdjansku kolona je zaustavljena za noć. Svi su spavali u automobilima, pod „nadzorom” pratnje.
Imali smo dvokrevetnu sobu. Htjela sam da uspavam vozača na nosilima i da legnem na prednje sjedište. Ali oba su se nalazila u kabini. Slava je bacio ćebe na pod i nekako se pokrio, a mene smjestio na nosila. Tako smo ležali do jutra, spavanje nije išlo: bili smo živčani, reagovali na svaki šum.
Dan 2. Kompletno groblje
Ujutru smo pravili kafu i sendviče. Imali smo kanister za gas i jedan gorionik za kampovanje. Na njemu smo zagrijali vodu u gvozdenoj šolji. A poslije doručka – na put.
Usput sam pokušala da pomognem Slavi, da ga nahranim. Kada je kolona usporila, nudila sam vodu i kanape. Bilo je teško voziti – brzina je bila mala zbog razbijenih puteva, tempa kolone i bezbrojnih kontrolnih punktova.
Kako smo se približavali Mariupolju, stiglo je dosta opreme: milicija „DNR“ i ruska policija. Put je blokirao oklopni transporter. Kolona je stala: odlučili smo da izađemo da se zagrijemo, jer nećemo dugo sjedjeti. Ali odmah su nas natjerali do auta i zabranili nam izlazak. Kolona je bila opkoljena, onda smo krenuli.
Sprovedeni smo potpuno kroz Mariupolj. Nema grada. Ušla sam – počela sam da plačem i urlam, a završila sam na izlasku. Jedno je to vidjeti na fotografijama ili u vjestima, drugo je vidjeti uživo, na udaljenosti od ruke. Pogledajte porušenu kuću, ulaz i grobove u blizini. Gore je od onog najgoreg.
Dočekali su nas mještani: stajali su žena i djete. Vjerovatno desetogodišnji dječak. Mahnuo nam je, nasmješio se, a ona je zaurlala pored mene gušeći se.
Približili smo se stajalištu: pet trolejbusa je razbijeno na komade. Vidjela sam tramvaj na sredini kolosijeka, činilo se - preživio. Prišli smo bliže – polovina tramvaja je uništena. Koliko je umrlo na taj način?
Vjerovatno je transport bio pun ljudi kada je bio pogođen. A na stajalištu su ljudi čekali. To je jedino ogromno i solidno groblje.
I onda pogledam: igralište je netaknuto! Jedna svijetla tačka za cio grad. Međutim, prazno je, jer tamo nema ko da se igra...
Bilo je veoma strašno voziti se između ugljenisanih kuća. A one koje izgledaju cijele iz jednog ugla obično se raspletu iz drugog. Rekla bih da polovina od svake fali, gornji spratovi ili centralni ulaz. I dešava se da su prozori na donjim spratovima netaknuti, a ljudi i dalje žive tamo. Vjerovatno se nadaju da neće doći kod njih.
Sljedeći je bio privatni sektor. Tamo je, po svemu sudeći, i dalje normalno – ljudi žive. Vozili smo se dalje - nema kuća ni desno ni ljevo.
Kod jednog bunara je nevjerovatan red, 50 ljudi. Uglavnom bake i djedovi. Svi sa kantama skupljaju vodu. Vide se oni kojima su stanovi ostali netaknuti, čak i u odjeći. Ali većina ljudi izgledaju kao beskućnici. Zato što su istrčali iz stana – neko u zimskoj jakni, neko u sportskom odjelu... Pa, neko je u nečemu jednostavan.
Mnogo opreme je ležalo na putu: tenkovi su polomljeni, privatni automobili sa polomljenim staklom spaljeni u jarku. Ili su samo nasred polja kola bila sravnjena kao konzerva. Još nijesu zarđala. U povratku je na istom mjestu ležao još jedan automobil koji je izgorio.
Nismo se zaustavili u Mariupolju. Razumjeli smo da nas vode negdje dalje, ali nismo znali kuda, a niko nije znao.
Još uvijek dan 2. „Obilazak“ okupiranih teritorija
Zatim smo prošli Aksonovku, koja je dugo bila pod okupacijom. Osjećanja - pad, očaj. Ljudi šetaju, sade bašte i krompir , drveće cvjeta. Ali sve uopšte ne izgleda kao da je živo. Ljudi su kao roboti.
U selima pod okupacijom ima mnogo privatnih automobila sa Z oznakama (na haubi i staklu). Najvjerovatnije mještani pokušavaju da obezbijede svoja vozila.
S vremena na vrijeme sam bacala pogled na senzor goriva. Pokazivao je pola rezervoara, a mi još nismo ni stigli do krajnje tačke. Bilo je strašno, jer razumijem da nemamo goriva nazad. 10 minuta kasnije, Slava je iznio isto mišljenje.
A još morala da idem u toalet. Prvog dana svi su se stidili, ali brzo je prošlo: svi su vidjeli jedni druge. Ako stanete na duže vrijeme, skačete između automobila. Nijesmo išli van puta jer je tamo minirano. Vodili su nas po lošim putevima i rupama, bilo je nepodnošljivo. Rekla sam Slavi „izvini, sad ću pući“. Zaustavio se, istupio i povikao koloni: „Ne idite!“. I drugi vozač je istrčao ispred kolone vičući: „Ne idi!“. Svi su se uplašili, kažu, šta je bilo? Ali baš mi je trebalo da se olakšam, pa sam zaustavila 50 automobila.
Zatim je kolona vođena kroz divljinu, kroz Volnovahu. Nisam imala kartu, ali je negdje bljesnuo putokaz „Donjeck 30”. Odvedeni smo bili daleko od Mariupolja.
Gledala sam u ogromnu šoferšajbnu ambulante i nisam željela da vjerujem sopstvenim očima. Svuda je nivo 90-ih: putevi su razbijeni, ljudi su kao zombiji.
Prošli smo pored sela, očigledno ne siromašnog. Kuće su elitne, dvospratne. Ali život se ne vidi. Djevojka je bila na ulici, vidjela kolonu i odmah otrčala u dvorište, zatvorila vrata. Na kapiji je napisano „Ljudi“.
Veče drugog dana. U toalet ispod cijevi puške
Naredne dvije noći sva vozila, vozači i pratnja boravili su u selu, gdje se nalazi jedan od filtracionih kampova.
Put do njega bio je dug - više od 6 sati.
Čim smo otvorili vrata i ustali da se zgrijemo, ponovo su došli vojnici sa mitraljezima i otjerali nas nazad. Počela sam da molim da odem u toalet (bukvalno cvileći). Došao je načelnik i naredio vojnicima da nas ne puštaju iz kola. Rekao je da je u redu - budite strpljivi, a ako je ekstremno, onda "možete da piškite u flašu".
Sat kasnije prišao mi je ruski vojnik i pitao:
"Hoćeš li u toalet?"
- Da.
- Pa, idemo.
- Ima još jedna žena.
"U redu, povedi je."
Otrčala sam kolegi i rekla: „Hajdemo zajedno“.
Odvedeni smo u toalet pod cijev mitraljeza.
„Toalet” je pripadao seoskom savjetu. Dizajn nije lukav: jama je iskopana, dva separea na ulici. Tamo je išlo da vrši nuždu najmanje pola sela. Tako manje-više spolja, a unutra... Kad izađeš odatle, gaziš po travi još pola sata da makar zaboraviš taj miris.
Te večeri stanovnici su nas pozdravili rečenicom: „Gle, stigli su Banderaši“ (pogrdan naziv za Ukrajince). Kasnije su počeli da nas normalno gledaju.
Na kontrolnim punktovima su bili uglavnom mladići do 20 godina, a u selu i logoru su bili žestoki vojnici koji su prošli vatru, vodu i bakarne cijevi. Oni su bili ti koji su maksimalno štitili članove ukrajinske delegacije od civilnog stanovništva. Ako su vidjeli kontakt, pokušali su da ga spriječe.
Kada su oficiri otišli, vojnici su bili lojalni. Sve što je trebalo da uradite je da kažete čuvaru gdje idete (u mom slučaju u toalet), a kada se vratite, trebalo bi da se javite opet.
Padao je mrak, pa su nam stražari rekli da prenoćimo u šatorskom kampu. Trebalo je odnijeti sve ljekove, 4 kutije plus kese, oprema - i to na svakom autu. Nije bilo poznato šta će uraditi sa kolima hitne pomoći, hoće li ih slomiti. I odmah su nas upozorili da tamo nijesu srećne slike. I nije jasno: ako odemo u taj logor, bićemo li pušteni odatle ili ne. Dakle, svi zajedno u 8 sati uveče smo se zatvorili u automobilima.
Dan 3. Očekivanje i „praznik“ u okupaciji
A ujutru je bio "praznik" - 1. maj. Tako da je dan trajao veoma dugo. Rusi su nas zamolili da ne „izlazimo naprijed” i da sjedimo u automobilima. Jer je praznik, a ljudi mogu da se napiju.
Od avantura - otišli smo u prodavnicu. Tu se uzimaju i rublje i grivne. Prodavačice su govorile bez mnogo entuzijazma. Onda je čovjek prišao i pitao da li imamo „Mukaltin“, jer ovdje nije bilo ljekova, a kašalj ga je mučio. Imali smo samo ljekove protiv bolova.
Kupili smo krastavce, paradajz, napravili dva korita salate sa hljebom. Onda je jedan od vozača tražio od neke bake tiganj. Vozači su imali kerozin – skuvali smo krompir. Nikad u životu nisam jela ukusnije.
Jednom mi je prišao vojnik i predstavio se kao Armat. Rekao je da ako želimo da jedemo, moramo da odemo do dežurnog stražara i da ga pozovemo. "Hvala, ali nema potrebe."
Prišla je druga žena. Rekla je da kod kuće ima telefon i internet i da mogu da se javim kome treba. Dala je listić: napišite kome šta da se napiše. Otrčala je kući, pozvala sve, vratila se sa izvještajem: Svetlana je to rekla, a Maša - to. Trčala je cio dan i pomagala onima koji su to tražili.
Nismo imali veze još od Vasilivke. Uspjela sam da nazovem majku dva puta odatle. Tražila sam telefone od lokalaca, zvala sam majku samo da pozdravim kratkom frazom: „Mama, živa sam“.
Druga noć u selu je bila teža: za 14 sati san nije došao. Neko je pokušao da otvori vrata naše ambulante oko 2 sata ujutru. Ležala sam nepomično pod ćebetom, a onda sam čula korake. Poslije niko nije dirao vrata ambulante.
Dan 3. od Azovstala do filtracionog kampa
Spasioci su otišli u Azovstal bez nas. Rečeno nam je da su vikali izvan vrata prema blokadama, pregovarali.
Ljudi su odvođeni ruskim autobusima u logor za filtraciju, gdje su popisivani i prebrojavani. Zatim su uveče odvezeni u ukrajinski autobus, a noću - u šatorski kamp.
Vidjeli smo samo kako su stigla tri autobusa. Oko 10 sati uveče bilo je još 7 velikih autobusa sa ljudima. Možda nije iz Azovstala, već iz okolnih sela. Gdje su nestali, ko je to bio – niko ne zna.
Te večeri radio je uhvatio ruski talas. U vijestima je objavljeno da je 80 ljudi napustilo Azovstal: 11 je pristalo u Rusiju i 69 u Ukrajinu. Tada je za dva sata već navodno otišlo 120 ljudi. Tada je otišlo 126 ljudi, ali se distribucija 11 i 69 nije promenila. Postavlja se logično pitanje: gdje je ostatak? Da li su isparili, ili ljudi ne znaju da broje?
Informacije smo dobijali kap po kap, i to samo preko „sarafan-radija“. Neko u prodavnici je rekao da se ljudi iz Azovstala plaše prevare. Bili su zastrašeni činjenicom da ih Rusi deportuju na njihovu teritoriju. Tako da je moguće da tog dana nisu vjerovali da mogu da pobjegnu u Ukrajinu.
Dan 4. Početak puta kući
Sljedećeg jutra smo planirali da napustimo selo u 5 sati, ali smo otišli u 7 sati. Morali smo da pokupimo ljude iz Mariupolja, ali nismo pušteni u grad. Počela sam da urlam. Oni koji su nekim čudom preživjeli među ruševinama Mariupolja i stigli do sabirne tačke bili su lišeni šanse da odu. Rastjerali su ih govoreći da je slobodan dan i da niko nikuda ne ide.
U međuvremenu su nas vodili kroz polja, šume i minirane djelove puta. Morala sam da vozim 120 kilometara 4 sata. Ne mogu da zamislim kako i gdje smo savladali tako dugu dionicu.
Otišli smo u Manguš, gdje je bilo stotinak ljudi. Dozvoljeno nam je da ih pokupimo. Dok su ulazili, počelo je granatiranje Mariupolja. Vrijeme između eksplozija se smanjivalo. Čule su se svakih 30 sekundi. Šta su Rusi bombardovali? Jesu li ciljali ili ne? Koliko je još ljudi tamo umrlo?
Zamislite, na putu - od 7 do 23 sata. A ovo je manje od pola puta.
I pored svih očekivanja, kola hitne pomoći su i dalje bila prazna, a ljudi su ostali da prežive u izgorjelom Mariupolju. Ne znam koliko je ljudi stradalo od gelera, metaka, ispod ruševina kuća. U Berdjansku, međutim, još uvijek nema ukrajinske veze. Nema podataka o gradu i Azovstalu. Bilo mi je teško na srcu.
Dan 5. Opet nam nisu dali da pokupimo ljude
Sljedećeg dana kolona je trebalo da pokupimo ljude u Zaporoškoj oblasti. Već smo bili bliže kući. Bilo mi je drago što mogu da pomognem ljudima ovdje.
U Tokmaku smo bili dva sata. Već smo bili srećni što ćemo pokupiti ljude. Ali kada je kolona krenula, na punktu je stajalo više od stotinu ljudi. Žene su plakale, a mi smo samo prolazili. Nismo smjeli ponovo da ih pokupimo.
U Vasilivki je bilo isto tako. Muž je prišao, rekao je da je žena bolesna, da treba u Zaporožje. Odgovorili smo da ne možemo ništa bez ruske vojske. Prišao im je. Za nekoliko minuta kolona se pomjerila. Uz put je stajala gomila ljudi, ovaj djed kraj automobila u kome je ležala njegova baka. Nikome Rusi nisu dali da se priključe našoj koloni.
Na jednom od kontrolnih punktova kod Vasilivke, ruski vojnik je pustio dva civila u autobus. Ali na sljedećem punktu autobus je zaustavljen i ti ljudi bili su protjerani. Ispostavilo se drugačije vođstvo. Morali su da se vrate okupaciji kada je spas bio tako blizu.
Poslije toga su počeli zaustavljati kola hitne: gledali su unutra, provjeravali. Dakle, nije bilo opcija da se neko odvede „pod zemlju”, tajno.
Dan 5. Na putu kući
Kada smo otišli, svi su bili raspoloženi da evakuišemo ljude i pomažemo. Plemeniti cilj je podigao raspoloženje. Ali na povratku smo se osjećali slomljeno, ljuto, očajno, bespomoćno. U ovoj situaciji vi ste niko. A ljudi koji tu stoje su takođe niko. Toliko je teško da jede iznutra. Želite da pomognete, ali ne možete.
Razgovarali smo sa vozačima MAN-a. Svaki od 15 autobusa ima oko 60 sjedišta, a ako se „stoji” može pokupiti 120 ljudi. Mogli bismo da izvadimo oko dvije hiljade. Ali odvedeno je 170. Oko 15 automobila se nekim čudom pripojilo nama kod Berdjanska.
Ne mogu da zamislim kako je bilo ljudima koji su vidjeli i shvatili da mogu da odu i pobjegnu od svega ovoga. Ali njihov san i nada prolaze. Nije ih bilo 1-2, čak ni 10. Bilo ih je na stotine.
Nepoznato je zašto smo otišli tamo na pet dana i rizikovali. Izgleda, čisto za predstavu. A da nije bilo ekipe, mogli bismo da poludimo.
Slava i ja smo se šalili da smo se tokom putovanja jako zbližili: skoro kao muž i žena. Moje ime i ime njegove žene su ista. On se smije, govoreći da je glavna stvar kod kuće sa suprugom ne pobrkati imena.
Kada smo se vraćali, svratili smo u jedno selo kod Tokmaka, koje je nedavno bilo pod okupacijom. Taman smo stali, čovjek istrča: "Ej! Imam mlijeka, kome da dam, kome da iznesem?" Tražili smo ključalu vodu da napravimo toplu kafu. Odmah je otrčao da stavi kotlić. Jedna baka je istrčala na štakama, zamolili smo je da odemo kod nje u toalet. Naravno, pustila nas je, htjela je da nam da i jaja. Odbili smo, pa je rekla da će sačekati goste poslije pobjede.
A druga žena izvadila je kafu, termosicu, čajnik, sve što je imala, pa podijelila momcima. Vozač autobusa je ponudio novac, a ona je rekla: „Stavi ga u guzicu, nisam li ja Ukrajinka?. Ovo je naše selo, ono živi! Ljudi mašu, upoznaju se, pomažu. Tu su kuće-mazanke, pobijeljene sa ljubavlju, čisti trotoari, cvijeće u cvjetnjačama."
Ušli smo u to selo i u jedan glas prokomentarisali: "I nebo je plavlje tu, i trava zelenija, i vazduh je drugačiji. I ljudi su drugačiji, potpuno drugačiji."
Viktorija Andrejeva, za „Ukrajinska pravda. Život“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR