Nikita ima samo 15 godina, ali godine ga ne sprječavaju da radi za pobjedu. Prije rata, dječak je živio u gradu Sumi. Ali već više od mjesec dana u Hamburgu organizuje akcije podrške Ukrajini.
Za to vrijeme bilo je moguće prikupiti više od 5.000 eura za pomoć Oružanim snagama Ukrajine.
"Ukrajinska pravda. Život" priča o ovom tinejdžeru.
Nisam htio nikud da idem. Ali roditelji su odlučili drugačije
Nikitu je 24. februara probudila majka.
"Rekla je da je počeo rat i počela da se pakuje. Ali tog dana nismo nigdje otišli. Samo smo bili kod kuće, čitali vijesti. Izašao sam napolje i fotografisao nebo. Nebo je bilo vedro", prisjeća se dječak.
Narednih dana nad Sumijama su počeli da se pojavljuju avioni, a porodica se preselila u privatnu kuću sa bakom.
„Nismo imali sklonište, ali smo imali običan podrum. Svi smo išli tamo za vrijeme vazdušnih napada. Jednog dana smo bili u podrumu, a moj stric je otrčao gore da nešto uzme.
Odjednom smo osjetili snažan potres. Ispostavilo se da je raketa pala par desetina kilometara od nas. Ali zanimljivo je da stric koji je bio u kući ništa nije čuo. Ali čuli smo to pod zemljom“, kaže Nikita.
Dvije nedjelje nakon što je invazija počela, Nikitina majka Viktorija počela je da razmišlja o tome kako da djecu odvede na bezbjednije mjesto. Na kraju se sa starijom prijateljicom dogovorila oko privremenog preseljenja u Hamburg.
"Bio sam protiv toga, nisam htio ići nigdje. Bilo mi je važno da ostanem u Ukrajini, u svom rodnom gradu. Ali moji roditelji su odlučili drugačije", kaže Nikita.
Prvo je porodica otišla automobilom u Čerkasi.
„Putovali smo do Čerkasa vjerovatno četrnaest sati i odmah ušli u voz za evakuaciju. Ušli smo noću. Bio je to običan dizel voz sa drvenim klupama. Bilo je nevjerovatno puno ljudi. Ali imali smo sreće – mogli smo da sjednemo. Ljudi koji su ulazili poslije nas, morali su stajati“, prisjeća se dječak.
Put do Lavova je trajao još 10 sati. Tamo je porodica ostala u stanu prijatelja da se snađe pred novu etapu puta.
"U stanu je bilo dvanaest ljudi. Spavali smo na podu, ali barem smo spavali. A onda smo otišli u šetnju centrom Lavova i jako mi se dopalo", kaže Nikita.
Nekoliko dana kasnije, dječak, njegova majka i njegov šestogodišnji brat ušli su u autobus za Hamburg.
Porodica je u Njemačku stigla 16. marta. U početku su se bavili birokratskim procedurama i kućnim problemima. Bili su kod drugarice majke, a onda su našli porodicu koja je Ukrajincima dala donji sprat u svojoj kući. Nekada je bio bazen, ali su ga vlasnici preuredili u sobu.
"Imamo zasebno kupatilo i mini-kuhinju sa električnim šporetom. Svi spavamo u jednoj prostoriji, ali barem ništa ne leti iznad nas i ne padaju bombe", kaže Nikita.
„Nijemci se plaše da vide strahote rata"
U početku, dječak je jednostavno išao na ukrajinske skupove u centru Hamburga. Ali vremenom je počelo da se čini da to nije dovoljno. Nikita je pogledao događaje koji se dešavaju u drugim gradovima i počeo da predlaže ideje za slične nastupe. Međutim, nije naišao na podršku organizatora. Ali među ostalim učesnicima našao je istomišljenike.
Nikita i njegova grupa su 6. maja održali prvu samostalnu akciju „Vrijeme ide“.
„Napravio sam poster sa podacima o broju djece koju je ubila Rusija. Pronašao sam audio pratnju, gdje deca na engleskom kažu da je od početka oružane agresije Ruske Federacije na Ukrajinu toliko djece ubijeno i čuje se otkucavanje sata u pozadini. Jer sa svakim minutom broj žrtava raste. Zato i to je naziv „Vrijeme ide", kaže dječak.
Učesnici su stajali u krvavim majicama i ritmično pljeskali rukama. Za Nijemce koji su šetali centrom Hamburga, to je bio šokantan prizor.
U početku je glavni cilj akcija bio da podstaknu Nijemce da dođu na glavne mitinge, doniraju pare za ukrajinsku vojsku i generalno podrže Ukrajinu. Ali nekako se pojavila ideja da se stavi kasica prasica. Za prvu akciju, koja je trajala dva sata, bilo je prikupljeno 100 eura.
„Konsultovali smo se sa drugim učesnicima i odlučili da ovaj novac pošaljemo vojsci u Mariinku“, prisjeća se Nikita.
Nakon toga, učesnici su sastavljali spisak fondova na koje će redom slati prikupljena sredstva.
"Ali s vremena na vrijeme iskrsnu neke hitne potrebei onda zajedno odlučujemo šta je prioritet i tamo šaljemo novac“, naglašava Nikita.
Priznaje da mu je ovo najteži dio organizovanja nastupa. Jer svi žele da pomognu, ali morate da birate kome da prebacite novac, a koga da odbijete.
Za mjesec i po dana zajedno sa grupom održali su 17 promocija i prikupili skoro 5.000 eura. Ovaj novac je poslat za pomoć vojsci Ukrajine.
Pored „Vrijeme ide“, Nikita je organizovao i akciju podrške braniocima Mariupolja i performans „Ukrajina“.
„Scenario je sljedeći: učesnici drže postere sa prelijepim pogledima na naše gradove – Kijev, Odesu, Harkiv, Černigov, Nikolajev. U sredini stoji djevojka u krvlju umrljanoj bijeloj haljini sa krunom. Ovo je Ukrajina. Svira prijatna muzika. Poslije nekoliko minuta počinju da zavijaju sirene. Učesnici padaju na zemlju i okreću plakate. Postoje isti gradovi, ali uništeni ruskim bombama", objašnjava Nikita.
Ova predstava privlači najviše pažnje ljudi. Mnogi zastaju da vide šta će se dalje dešavati.
„Čini mi se da taj kontrast između onoga što je bilo i onoga što je postalo pogađa Nijemce. Ne može a da ne pogodi. Naši gradovi, tako lijepi, sada su se pretvorili u zgarišta. Normalan čovjek treba da se zgrozi zbog ovoga“, kaže dječak.
Nikita kaže da je cilj ovih akcija da izazovu empatiju kod Nijemaca koji se plaše da pogledaju šta se dešava u Ukrajini.
"Ne pokušavamo nikoga da ubjedimo. Ako su to ljudi kojima je mozak zatrpan propagandom, teško da će ih naši nastupi ubjediti. Naša ciljna publika su oni koji razumiju problem, ali ne žele da se suoče sa njim", objašnjava on.
„Kako vas nije sramota“ i „Bravo Putin“
Javni nastupi ne prolaze ipak bez provokacija.
„Ponekad nam prilaze Rusi ili ljubitelji „ruskog mira“, pokušavaju da nam nešto dokažu, optužuju, pa čak i osramote. Ali ja se trudim da se ne miješam u sukobe. Jer naš cilj nije da organizujemo okršaj, već da prikupimo što više novca za naše branioce i dobijemo podršku Nijemaca. Stoga smo se svi složili da jednostavno ne odgovaramo na provokacije“, kaže Nikita.
I bilo je svega. Turski tinejdžeri koji su uzvikivali „Bravo Putin” na lošem ruskom, Romi koji su rekli da je Ukrajina napala Rumuniju i Ruskinje koje su uzvikivale „kako vas nije sramota”, i Nemac koji je pokazao na grb Ukrajine i rekao Nacisti... Rus, koji je sjeo pored grupe i počeo da radi jogu, a zatim je pokušao da ukrade kasu....
"Ali svaki put kada dobijemo zvaničnu dozvolu za održavanje akcije, u kojoj se precizira mjesto, vrijeme, broj ljudi i šta ćemo raditi. Svaki put kada policija dođe kod nas, provjerava dokumenta. Ostajemo u okviru zakona. Dakle, nema sukoba sa neistomišljenicima“, kaže Nikita.
Većina ljudi i dalje pozitivno reaguje. Zaustavljaju se, ostavljaju novac, neko kaže „Slava Ukrajini“, pokazuje gestove podrške.
Ponekad priđu Ukrajinci i traže dozvolu da se pridruže.
„Jednom na Glavnoj stanici prišla nam je jedna žena sa koferom, dugo nas gledala, a onda je pitala da li ima plakata sa Černihovom. Ona već dugo živi u Hamburgu ali i ona željela da nam se pridruži na kratko. Našao sam plakat sa Černihovom, a ona je stajala sa nama 20 minuta“, prisjeća se Nikita.
Takve priče podržavaju i daju snagu za sprovođenje akcija u budućnosti.
„Ali najdirljiviji trenutak za mene je kada se novac baca u kutiju. Jedan Ukrajinac nam je bacio 1.000 hrivni. I nekoliko puta su Njemci bacili po 50 eura“, kaže Nikita.
„Poslije pobjede prije svega ću poći u Krim“
Sastav učesnika se često mijenja, ali ogromnu većinu u grupi čine žene koje su u Njemačku došle bježeći od rata. Obično su svi stariji od Nikite. Najstariji učesnik ima skoro šezdeset godina, najmlađi je najmanje 5 godina stariji od dječaka. Ali to ne sprječava 15-godišnjeg aktivistu da bude vođa grupe i da uspješno upravlja procesom.
U svom rodnom Sumiju, Nikita je studirao u gimnaziji br.1, gdje je bio aktivan učesnik u učeničkoj samoupravi.
„Kandidovao sam se za predsjednika gimnazije, ali sam došao na drugo mjesto. Tako sam naimenovan za „ministra kulture“. U gimnaziji sam organizovao pozorišnu grupu i već postavio nekoliko predstava sa učenicima 5. i 7. razreda“, kaže Nikita i dodaje da nije bitno, sa kim radi, sa đacima ili sa odraslima.
Svoju budućnost vidi u profesiji glumca.
„Želio bih da studiram glumu na ukrajinskom univerzitetu“, kaže dječak.
Ne želi da studira u Njemačkoj. Kaže da je njegov život 100% povezan sa Ukrajinom i želi da se što prije vrati kući.
"Čini mi se da smo posljednjih godina nekako previše idealizovali Evropu. Bio sam šokiran ovom paklenom birokratijom, gomilama dokumenata koje moja majka stalno mora da obrađuje. Dođavola, naš pasoš samo pokažeš u mobilnoj aplikaciji "Dija" - i to je sve. Ovdje vam pored sertifikata treba potvrda da imate sertifikat“, šali se Nikita.
U Njemačkoj bi mu bilo interesantno da ode u Minhen i pronađe grob Stepana Bandere, ali iz Hamburga je dugo i skupo.
Prvo što planira da uradi poslije pobjede je da sa roditeljima ode na Krim.
"Bio sam veoma mlad na Krimu i uopšte se toga ne sjećam. U školi učimo da postoji takav dio Ukrajine, vidim fotografije i video snimke, ali mogu samo da zamislim. A volio bih da vidim Krim svojim očima i da udišem njegov vazduh“, veli dječak.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR