Uloga Vašingtona u padu vlade Aljbina Kurtija

Sinoć je pala Vlada Kosova! Iz tekstova dvojice uticajnih američkih analitičara, pisanih prije glasanja na kojem je Aljbin Kurti ostao bez većine, jasno se vidi zašto je dojučerašnji premijer kazao da je odluka o padu njegove vlade donesena izvan Kosova.

Pripemila: Biljana Jovićević

Dok koronavirus i njegove tragične posljedice po život čovječanstva, kakav ga znamo, u potpunosti zaokuplja globalnu, regionalne i lokalne scene, zanimljivo je da su se dva prominentna američka medija bavila odnosima Srbije i Kosova i strategijom administracije američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump).

Stručnjak za Balkan Edvard Džozef (Edward P. Joeseph) u tekstu za magazin Vanjska politika (Foreign Policy) pod naslovom: “U međuvremenu se američka strategija za Kosovo topi “, konstatuje, da se strategija Trampove administracije klanjanja autoritarnom predsjedniku Srbije potpuno poništava.

Dok Kesi Mičel (Casey Michel), istraživački novinar iz Njujorka (The New York) u tesktu za Novu Republiku (The New Republic) ide i korak dalje i u vrlo oštroj kritici Trampove administracije već u naslovu pita se: “Može li Tramp potpaliti novi etnički rat na Balkanu”.

Kako kaže Mičel, koji piše tekstove za Forin Afer (Foreign Affars), Atlantik (The Atlantic) i Dejli Bist (Daily Beast) dok koronavirus hara planetom, “lakeji i lobisti Bijele kuće nadvili su se nad bivšom Jugoslavijom i ponovo otvaraju stare rane”.

Svakako je zanimljivo zašto je pažnja ove dvojice stručnjaka za vanjsku politiku fokusirana na Balkan.

Mičel, za razliku od Džozefa, više direktnim, novinarskim, a manje analitičko-diplomatskim jezikom daje kontekst, naročito posljednjih dešavanja u vezi sa Kosovom.

Kako kaže, dok se muči da odgovori na krizu zbog koronavirusa, “Bijela kuća započela je odabir političkih pobjeda koje bi mogle ojačati reizborne šanse predsjednika Trampa. I tako su bacili oko na ugao svijeta koji nije izbio u vrh američkih vijesti već oko dvije decenije, a koji može, ako Tramp dobije šta želi, buknuti u onu vrstu nacionalističkog krvoprolića, koje je definisalo region 1990-tih".

“Ranije ovog mjeseca, predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, ultranacionalistički bivši ministar propagande u režimu Sloboda Miloševića –prohujao je kroz Vašington (Washington) gdje se sa radošću rukovao sa nekoliko ljigavih figura iz Trampove orbite. Vučićev Instagram nalog pokazao je srbijanskog jakog čovjeka (strongman) prilikom susreta sa Ričardom Grenelom (Richard Grenell) diplomatom koji je predmet trolovanja (ruganja na socijalnim mrežama), u ulozi Trampovog direktora nacionalne obavještajne, amabasadora u Njemačkoj i zvaničnog izaslanika sa dijalog Srbije i Kosova. Takođe prisutan je bio i Trampov zet Džared Kušner (Jared Kushner) čiji se vladin portfolio kreće od planova za Bliski istok do američko –meksičke granice, uprkos činjenici da su državni oragni označili Kušnera kao bezbjednosno rizičnog” piše Mičel u tekstu za Novu Repubiku.

Vučićev nalog  na društvenim mrežama pokazuje ga “kako se nespretno smješka u kameru, nadnoseći se nad Grenelom, Kušnerom i savjetnikom za nacionalnu sigurnost Robertom O' Brajanom (Robert O’ Brien)”. Nakon sastanka, Vučić je ustvrdio da Grenel, a time i Sjedinjene Države, podržavaju njegovu kampanju pritiska na susjedno Kosovo, koje Vlada u Beogradu još uvijek tretira kao otcijepljenu pokrajinu, a ne kao zasebnu, susjednu državu.

Trampova kamarila, lobisti i sin u pritisku na naj-proameričkiju zemlju na svijetu

On potom podsjeća da je posljednji sukob dvije strane –trgovinski rat započeo u novembru 2018. kada je kosovska Vlada uvela carine na proizvode iz Srbije od 100 posto, ali da je to samo posljednji u nizu višedecenijskih sukoba između Srbije i Kosova, koje je nezavisnost proglasilo 2008. Tokom tog perioda SAD su podržavale Kosovo i politički i vojno, i to pitanje je, kako konstatuje, godinama imalo zajedničku podršku obije strane u američkoj politici (republikanaca i demokrata). 

“To se sve može promijeniti sada: Izgleda da je novi republikanski konsenzus sada da je Kosovo prepušteno samo sebi- i da gubi svu pomoć koju su mu SAD davale još od Miloševićevih dana” navodi se u tekstu i podsjeća na Grenelov twit, nakon susreta sa Vučićem u Bijeloj kući, da je stav SAD da se tarife moraju ukinuti i da Kosovo griješi što odmah ne ukida taj unilateralni potez. Nakon toga su i ostali saveznici američke administracije preuzeli tu retoriku sa sličnim porukama.

Među njima, i sin američkog predsjednika Donald Tramp mlađi.

“Sljedećeg jutra, Donald Tramp junior je, u svom prvom komentaru koji je on- ili bilo koji drugi predsjednički sin, ikad objavio o Kosovu, retvitovao poruku Pardua (američki sentor David Pardue koji je poručio da SAD treba da razmotre prisustvo na Kosovu ukoliko se ne ukinu takse), uz koju je dodao sopstvene riječi: 'Saglasan!Ima 650 američkih trupa na Kosovu. Vrijeme je da ih vratimo kući”.

Agree. There are 650 US troops in Kosovo. Time to bring them home. https://t.co/gKaQHAkyL5

— Donald Trump Jr. (@DonaldJTrumpJr) March 10, 2020

Mičel se pita zašto se Tramp junior odjednom osjeća ohrabren da na Tviteru komentriše sigurnost na Balkanu i svijetu, a još važnije od toga je, zašto Trampova administracija šalje signale da je njihova uloga kao garanta kosovske nezavisnosti odjednom dovedena u pitanje? Jedan od očiglednih odgovora je koncentrisan na Trampovo obećanje da će “isušiti močvaru”-koja je pak pod ovim, najkorumpiranijim od svih predsjednika, umjesto toga, preplavila Vašington.

Sagovornik autora teksta, Jasmin Mujanović, asistent na katedri za političke nauke Unverziteta Elon ocjenjuje:

“Vidjeli smo veoma alarmirajuće pogoršanje američke vanjske politike koja je duboko personalizovana od strane porodice Tramp, koja je na veliki način postala mašinerija 'plati za igru' (lobiranje). Sa Balkana je bilo više političkih aktera u regionu koji su bili zaista uzbuđeni izborom Trampa-vjerovatno niko više od Beograda i njihovih saveznika”.

I zaista, malo je grupa koje su se toliko dodvoravale Trampovoj lobističkoj mašini posljednjih godina kao Srbija i njeni saveznici.

“Bivši menadžer Trampove kampnje, Kori Levandovski (Corey Lewandowski) se 2018. iznanada pojavio u Beogradu, gdje je pokušao da uspostavi lobističke veze sa Vučićem-antidemokrtskim liderom koji je cementirao svoju ulogu srpskog autokrate za godine koje dolaze. Prema agendi Levandovskog za susrete u Beogradu, još jedan bivši Trampov saveznik, Džordž Đigikos (George Gigicos), takođe mu se priključio”.

Trampu za reizbor potrebna pobjeda po cijenu novih sukoba na Balkanu

Takođe, navodi se u tesktu, 2018-te prosrpski separtisti u regionu Republike Srpske (RS), "pokupili" su nekoliko Trampovih zvaničnika iz kampanje da im asistiraju u pokušaju rušenja zemlje i ulasku u posjed Srbije. Primjećuje da nikavu ulogu nije igralo to što su nekolicina zvaničnika RS, već bili na crnoj listi američkih sankcija.

“Jedan od bivših operativaca Trampove kampanje, koji je postao lobista, Majk Rubino (Mike), čak je završio ciklus ‘plati za igru’ (lobiranje za pare) prošle godine, nakon što ga je Bijela kuća anagažovala u Ministrastvu zdravlja. Dužnost je napustio nekoliko mjeseci kasnije optužujući svog pretpostavljenog da je ‘nikad-Tramper’(republikanci koji su protiv Trampa)”. Navodi i važnu digresiju, da je prošlog oktobra obajavljeno kako je Rubino prisustvovao proljećnom ručku sa predstavnicima ukrajinskog predsjednika Volodomira Zelenskog, u Trampovom hotelu u Vašingtonu, neposredno prije čuvenog Trampovog poziva Zelenskom koji je doveo do predsjedničkog impičmenta.

Kako autor zaključuje, upravo su lobistički kontakti ti koji objašavanju Grenelovo anagažovanje za izaslanika, iako i pored ambasadorske dužnosti od godinu dana u Berlinu, nije imao nikakvog iskustva o Balkanu.

“Grenel, međutim, ima značajno iskustvo u uvođenju masovno korumpiranih postsovjetskih političkih ličnosti u američku javnost - toliko, da je možda prekršio Zakon o registraciji stranih agenata Ministarstva pravosuđa, djelujući kao neregistrovani strani agent. Sve te lobističke veze, radosno rukovanje i lak pristup za sve što treba Trampu, vodilo je do toga da se SAD iznenada počnu nadvijati nad Kosovom, naročito premijerom Aljbinom Kurtijem (Albin), da počene praviti jednostrane ustupke Beogradu. Nova odanost Srbiji je jedna, kako je jedan regionalni analitičar napisao, ‘veoma, veoma, veoma loša vijest”.

Mičel potom citira upravo Edvarda Džozefa, čiji glavni akcenti slijede u nastavku, da bi onda sam konstatvao da “ukoliko Kurti ne pristane da udovoljava željama Srbije, kako je sugerisao Tramp junior, američke trupe bi se mogle povući i omogućiti  Vučiću odriješene ruke da radi šta želi na Balkanu, samo dvije decenije nakon što je Milošević ilustrovao kakavu štetu plamen nacionalizma može raspiriti ako se zaiskri. Volja Trampove administracije da nose vodu Vučiću je takođe potpomognuta jasnom željom Bijele kuće da ostvari pobjedu na vanjsko političkom planu, bez obzira na cijenu”.

No ta cijena, koja podrazumijava i razmjenu teritorija, kako upozorava Kesi Mičel, mogla bi imati užasne posljedice za region, a na kraju, nanosi štetu i američkim interesima u regionu.

“Popuštajući Vučiću, koji ostaje u dobrim odnosima sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, u velikoj mjeri i žmureći na jedno oko na pokušaje proruskih snaga u regionu, Tramp nastavlja trend koji prijeti američkim interesima, čak iako tvrdi da utvrđuje stabilnost u svijetu. A to je, tvrde eksperti, katastrofalno loše kockanje u zastoju između Kosova i Srbije”, navodi Mičel uz opasku da američki vojni stručnjaci upozoravaju Trampa da su američke trupe na Kosovu “jedino sidro stabilnostu u regionu”.

Bilo kakav sporazum koji podrazumijava razmjenu teritorija, gotovo sigurno bi bio iskra mnogo većeg plamena, kakavog region, koji je samo jednu generaciju udaljen od jugoslovenskog kolapsa, sebi ne može priuštiti. Svako dijeljenje “rizikuje prisilnu razmjenu teritorije i čak i nasilje”, napisao je ranije ovog mjeseca Šaun Birns (Shaun Byrnes) bivši američki diplomata koji je bio u službi na Kosovu, u vrijeme Miloševićeve iredentističke kampanje.

“Još gore, oživio bi snove radikalnih nacionalista i drugdje na Balkanu”, upozorio je Birns, dok Mičel, autor analize u Novoj Republici zaključuje:

“Ovi radikalni nacionalisti već vide Trampovu administraciju kao saveznika iz snova koji će im omogućiti novo crtanje posthladnoratovskih granica i čini se da je Trampova kamarila rada da udovolji –bez obzira na to koliko će to koštati Balkansko poluostrvo ili američki legat. U svakom slučaju lobisti će biti plaćeni”.

Džozefova nada da će se Grenelova strategija raspasti

Za razliku od Mičela, Edvard Džozef se u tekstu za Vanjsku politiku (Foreign Policy) pak, profesorski umiveno i diplomatski, ne bavi niti kompetencijom američkog top diplomate na Balkanu, niti generalnim kontekstom u ponašanju američke administracije i republiknske stranke u vrijeme Trampa, ali i on kostatuje novi američki pristup pitanju Kosova, i stavlja ga u kontekst ponašanaja domaćih glavnih aktera Vučića, Tačija i Kurtija kao i mogućih posljedica.

Kako kaže Džozef, dok se svijet suočava sa pandemijom COVID-19, nevjerovatni se događaji dešavaju na Balkanu: izazvana, zavisna i tipično savitljiva mala država na Balkanu, otvoreno prkosi moćnoj administraciji američkog predsjednika Donalda Trampa.

Republika Kosovo (dojučerašnji premijer Aljbin Kurti-  prim autora) odbila je da poklekne pred teškim pritiskom kojem je izlaže Ričard Grenel. Džozef podsjeća da niti Srbija, ni Kosovo ne mogu računati na priključenje Evropskoj uniji dok ne razriješe međusobni spor oko kosovske nezavisnosti, koju Srbija odbija priznati. Navodi i činjenicu da Beograd tvrdoglavo drži u izolaciji Republiku Kosovo, držeći je izvan Ujedinjenih nacija i većine međunarodnih organizacija.

“Odlučan da zaključi dogovor iza zatvorenih vrata između predsjednika dvije države, Grenel je bijesan na kosovskog premijera Aljbina Kurtija. Novi premijer je prkosio Grenelovom zahtjevu da ukinu kaznene tarife od 100 posto koje je Kosovo uvelo na robu iz Srbije. U potezu bez presedana protiv zemlje koja je vjerovatno najviše na svijetu proamerički nastrojena, Vašington je suspendovao ključnu američku pomoć za Kosovo, a jedan od američkih članova Kongresa čak je prijetio povlačenjem američkih trupa iz NATO mirovnih snaga na Kosovu (senator David Pardue).”

Pritisak Vašingtona tako je doveo u pitanje sposobnost Kosova da se nosi sa krizom izazvanom koronavirusom, i podstaklo tenzije između premijera i predsjednika Hašima Tačija (Hashim Thaci), koji je potpuno u liniji sa Grenelovim pristupom Srbiji. Upravo u momentu kada je nacionalno jedinstvo neophodno, Tači i Kurti se konfrontiraju oko toga treba li, ili ne, proglasiti vanredno stanje zbog pandemije.

Džozef podsjeća da je Kurti otpustio ministra unutrašnjih poslova Agima Velijua, koji je podržao Tačijevu deklaraciju o vanrednom stanju, čime je stvorena kriza vlade.

“Izgubljeno u toj drami je da Grenelu prkosi i glavni anatagonist u dugotrajnoj sagi o Kosovu: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. U januaru je Grenel tražio od Beograda da prekinu kampanju zahtjeva za povlačenje priznanja nezavisnosti Kosova. Ministar spoljnih poslova, Ivica Dačić je ponovo odbio, čak i nagovijestio da će kampanja biti nastavljena i ukoliko Kosovo ukine carine. Vašington na to nije rekao ništa.”

Zašto Beograd podilazi Vučiću kad je im on prkosi?

Džozef smatra da nema misterije zašto bi se Grenel, koji želi dogovor -priklonio, jačoj, beskompromisnijoj strani u pregovorima. Prava zagonetka je, po njegovom sudu, kako je američka diplomatija došla do ovakog ekstrema- pogrešnog napora da zlostavlja slabog, ranjivog američkog saveznika, da bi udovoljili srbijanskom jakom čovjeku (strongman).

“To je posebno zbunjujuće jer je glavna prepreka sporazumu o Kosovu Vučić”, navodi ovaj stručanjak za Balkan, uz konstataciju da, iako se većina Srba koji su otišli sa Kosova nije vratila, oni koji su ostali i dalje žive većinom na jugu, okruženi etničkim Albancima u stabilnim uslovima, za razliku od sjevera gdje su separatistički nastrojeni Srbi formirali većinu koju kontroliše Beograd.

Strah se nadvio nad svima na sjeveru, uključujući i same Srbe, nakon ubistva umjerenog srpskog političara Olivera Ivanovića u januaru 2018. Vodeći osumnjični slobodno šeta po Srbiji, i vlasti ga ne diraju- poruka je za sve koji bi htjeli da izazovu tu vladajuću strukturu. Carine od 100 posto koje je uvelo Kosovo, na sjeveru imaju veoma malo uticaja na dnevni privredni život.

Prema riječima Edavrda Džozefa, od dolaska na vlast Vučićeve Srpske napredne stranke(SNS) 2012. Kosovo, koje je prethodnu deceniju prestalo da bude glavni problem Srba, ponovo postaje tema broj jedan uz obećanje da će izaći sa planom za rješavanje. Vučić sa svoje strane povremeno u šiframa poziva na realizam o Kosovu, ali to obavezno prate izajave tipa: „Možete me razvlačiti po ulicama, nikad neću priznati Kosovo“.

“Umjesto diplomatije, zvaničnici njegove vlade, uključujući premijerku Anu Brnabić, ispaljuju zajedljive uvrede na račun etničkih Albanaca. Vrhunac je bio u decembru, kada je retorika dosegla ključanje optužbom da je masakr 1999. u selu Račak, masovno ubistvo 45 osoba, konstruisan da bi se opravdala zapadna intervencija”. 

Džozef napominje da za Vučića novija istorija o Kosovu počinje 1999. sa vazdušnom kampanjom NATO-a, preskačući pritom da je Slobodan Milošević počeo sa ukidanjem autonomije Kosova, nakon čega je uslijedila sistematska represija nad kosovskim Albancima. On procjenjuje, takođe, da uprkos zapaljivoj retorici vlasti oko Kosova, to za građane Srbije više nije prioritet, kao i da “Vučić do te mjere kontroliše javni narativ u zemlji kao niti jedan drugi lider Srbije prije njega, uključujući i njegovog mentora Miloševića”.

Vučić zahvaljući zatrašivanju i autocenzuri kontroliše medije, kompletnu vladu uključujući obavještajne službe, a ima značajan uticaj i nad, kako kaže, “nevladinim bastionima srpskog nacionalizma Srpskom paravoslavnom crkvom (SPC) i Srpskom akademijom nauka i umjetnosti (SANU)”.

“Poenta je u tome da bi Vučić mogao prodati javnosti dostojanstveni, stabilizujući dogovor o Kosovu, uključujući i međusobno priznanje. Nažalost, on je samo otežao postizanje takvog sporazuma. Umjesto da shvate ovu činjenicu i iskoriste prednost koju imaju nad predsjednikom Srbije, diplomate, sada uključujući i Grenela, prave klasičnu pregovaračku grešku: padanje u očaj. Umjesto da koriste vrijeme da bi pomogli gušenje kampanje o neprizavanju Kosova koju vodi Srbija i pomogli razotrkrivanu sistematske truleži sistema zbog koje su građani Srbije zabrinuti, diplomate su uradile upravo susprotno,”navodi.

Preklinjući lidera Srbije da postigne dogovor o Kosovu, američki i evropski zvaničnici (izuzimajući par izuzetaka) skrenuli su pogled sa zabrinjavajućeg zastoja u demokratiji u Srbiji, a Grenel je pao u istu zamku kao i svi, podrivajući Kurtija umjesto da ga podrži. Reputacija kosovskog premijera kao iskrenog borca protiv korupcije koji je već preduzeo mjere obuzdavnaja korupcije u Prištini,  izazvala je nelagodu i u Beogradu.

“Zauzvrat, Vučić je izmanipulisao te napore za dogovor, pretvarajući tako temelj pregovora u to kako politički kompenzovati predsjednika Srbije, umjesto, kako zaštiti glavne interese Srbije na Kosovu. Zbog motiva isključivo poznatih njemu, a moguće zbog sopstvenog koruptivnog djelovanja i drugih kriminalnih aktivnosti, Tači je neobično predusretljiv za svog kolegu iz Srbije”, navodi Džozef.

Podsjeća da su uz podršku tadašnje šefice diplomatije EU Federike Mogerini (Federica Mogherini) Vučić i Tači prošle godine dogovorili podjelu Kosova, uz obrazloženje da bi bez podjele, Kosovo moglo postati “zamrznuti konflikt”. Džozef navodi da bi u tom slučaju i aspiracije Srbije, kao EU ostale zamrznute takođe.

Grenelova strategija počiva na ugađanju predsjedniku Srbije

Američki stručnjak se vraća na činjenicu da je vijest o dogovoru o podjeli pratilo nezdovoljstvo sa Kosova, iz susjednih država, kao i Njemačke, zbog straha da bi to bio otvoreni poziv za novo dovođenje u pitanje granica na Balkanu, uključujući nestabilne Bosne i Hercegovine.

“Sa svoje strane Grenel insistira da dvije strane nijesu nikad razmatrale podjelu, makar ne u ‘njegovom prisustvu’. On ponavlja da je njegova medijacija bazirana isključivao na ekonomskom razvoju i zapošljavanju. Ranije ove godine Grenel je ponosno najavio tri pozitivna sporazuma čiji je cilj poboljšanje avio, zeljezničkih i drumskih veza između Srbije i Kosova. No i pored toga, ostaje strah da Grenel-Vučić-Tači sporazum uključuje teritoriju”.

Džozef potom činjenično izlaže posjedice evenutalne razmjene teritorija dvije strane, najviše u svijetlu težnji separatističkog lidera bosanskih Srba, Milorada Dodika, koji je među rijetkima na Balkanu koji podržavaju razmjenu terirorija dok pojačava svoje prijetnje o otcejepljenu Republike Srpske od Bosne i Hercegovine- potez koji bi, navodi Džozef, obnovio sukobe.

On konstatuje da bi podjela Kosova, bez obzira na saglasnost strana, uzrokovala potpunu etničku homegenizaciju:“Kosovo za Albance i Srbija za Srbe. Desetine hiljada manjina ostalih na “pogrešnoj strani” novih granica ponovo bi bježali. Vučič i Tači preokuprani uskim interesima nijesu naučili prethodne lekcije. A nijesu ih naučile ni američke diplomate, preokupirane, kao što jesu, samo time da postignu dogovor, čak iako je destibilizujući, iako za tako nešto nema hitnosti”.

Ako Grenelov sporazum propadne, kako zbog lokalnog otpora, tako i zbog pandemije koronavirusa, biće vremena da se razmotri cijela strategija o postizanju sporazuma o Kosovu, koja je počivala na ugađanju predsjedniku Srbije.

“SAD i EU zajedno drže značajne poluge prednosti nad dvije strane usmjerene na njihove umove, uključujući i ekonomsku inicijativu koju Grenel favorizuje. Vašington i Brisel samo moraju da odluče žele li kratkotrajno ili dugotrajno rješenje” zaključuje Edvard Džozef u analizi.

U momentu sublimranja ova dva teksta, stigla je vijest iz Prištine, da su napori na uklanjanju jedne od prepreka sporazumu koji predviđa razmjenu teritorija, u liku kosovskog premijera Aljbina Kurtija, urodili plodom. U Skupštini Kosova naime, izglasano mu je nepovjerenje.