U intervjuu Vuka Draškovića za beogradski Blic, koji prenosimo sa neznatnim skraćenjima, povodom kjnige "I grob i rob", autor romana kaže da je kralj Aleksandar Karađorđević pred put u Marsej rekao "da su najopasniji unutrašnji neprijatelji Jugoslavije u Beogradu, i najavio obračun sa njima". Kultni pisac i političar dodaje da su - "mnogi, od njenog nastanka, nastojali da je razbiju. Italija, Austrija, Mađarska, Bugarska, Sovjetski Savez, Kominterna. Vjeruje se da su glavni, unutrašnji, protivnici države bili komunisti, hrvatski separatisti i, kasnije, ustaše". No, Drašković ističe da su meta najavljenog obračuna bili "crnorukci u vojsci i nacionalnoj inteligenciji, koji su propovijedali Veliku Srbiju i bacanje Jugoslavije 'u mutnu Maricu', kao i ziloti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koji su državno jedinstvo sa katolicima proglašavali za svetogrđe".
Drašković smatra da bi Aleksandrova spoljna i unutrašnja politika bila drugačija od one koju je vodio knez Pavle, a na pitanje- zbog čega su Velika Britanija i SAD toliko insistirali da Jugoslavija uđe u rat sa Njemačkom, iako se znalo da će Jugoslavija biti razorena, odgovara:
- U predvečerje 27. marta 1941, ni u Evropi ni u svijetu ne postoji antinacistička i antifašistička koalicija. Sa Hitlerovim Rajhom ratuje samo Britanija. Francuska je bila okupirana, Amerika vojno neutralna, a Sovjetski Savez je, u dogovoru sa Hitlerom, raskomadao Poljsku, okupirao baltičke teritorije, djelove Finske, Besarabiju... Britanija tjera kneza Pavla u rat sa Rajhom da bi oslabila njemačke napade na nju. Staljin neće rat sa Hitlerom, ali pritiska kneza Pavla da se žrtvuje i odgodi njemačke pripreme o napadu na Sovjetski Savez. Amerika, takođe, zahtijeva da zaratimo, da pomognemo Britaniji, a sama neće da zagazi u rat. I London, i Vašington, i Moskva traže, i to i ne kriju, da Kraljevina Jugoslavija izvrši samoubistvo, da se žrtvuje za njih.
Na podsjećanje da je Hitler u izvjesnoj mjeri bio osjetljiv prema Jugoslaviji, nazivajući je čak i svojom "primadonom", Drašković objašnjava:
- Kraljevina Jugoslavija je samo na papiru, a ne u stvarnosti, pristupila „Trojnom paktu“. U bečkom dvorcu Belvedere, 25. marta 1941, Njemačka, Italija i Japan garantovali su – vojnu neutralnost Jugoslavije. Hitleru, koji se u potaji spremao za napad na Sovjetski Savez, nije bilo stalo do bilo kakve balkanske ratne avanture. Želio je samo jedno: da Jugoslavija bude mirna. Po potpisivanju bečkog protokola, Ivo Andrić, tadašnji naš ambasador u Berlinu, rekao je istinu: „Nismo dali ništa, nismo se odrekli ničeg, a sačuvali smo sve.“
Drašković smatra da je Hitler poštovao Srpsku vojsku iz Velikog rata, a bio je toj vojsci i zahvalan zbog njenog odlučujućeg doprinosa rušenju Habzburške carevine, koju je on prezirao.
U intervjuu Drašković posebno zanimljivo govori o događajima 27. marta.
- Britanski dan u Beogradu: to je bio 27. mart 1941. Knez Pavle je bio fanatični anglofil. Do te mjere da je našim službama bezbjednosti bilo zabranjeno i da nadziru vršljanje britanskih agenata po državi. Milan Stojadinović je zazirao od Britanaca i minirao njihove akcije. Po nalogu iz Londona, knez Pavle ga je smijenio, strpao u kućni pritvor i, bez ikakve državne presude ili odluke, isporučio Englezima kao njihovog zarobljenika! Poslije toga, Britanci su u Beogradu radili šta su god htjeli. Podmićivali su generale, oficire, novinare, crnorukce, jugoslovenske agente, inteligenciju, studente. Vinston Čerčil je, otvoreno, poručivao svom ambasadoru Ričardu Kembelu: „Pritiskaj, gnjavi, ujedaj kneza Pavla, njegove ljude i komandante, moramo ih utjerati u rat!“
Vjeruje se da je Čerčil i autor proglasa srpskim vojnicima i studentima, koji je BBC emitovao na srpskom jeziku, da „moraju slijediti kosovski zavjet slavnog kneza Lazara i opredijeliti se za carstvo nebesko!“
Pripiti Sterijini „rodoljupci“, kakvih su i danas pune srpske krčme i mehane, grme na sav glas: Eto rata, nama brata, joooj! Srbija je opijana kultom nepobjedivosti.
- Glavni junak Vašeg romana, koji je bio novinar i savjetnik kneza Pavla, za puč najteže optužuje akademika Slobodana Jovanovića i patrijarha Gavrila Dožića. Zašto baš njih dvojicu?
- Njih dvojica su za narod bili glavni tumači i zemaljskih i nebeskih putokaza. Da oni nisu podržali pučiste, puča ne bi ni bilo. Ne mogu da dokučim motive za sljepilo profesora Slobodana Jovanovića. Tu mudru glavu, izvjesno je, engleski agenti nisu ni opjanili ni podmitili. Patrijarhovo opredeljenje za izginuće i naroda i države nimalo ne čudi. Kosovski zavjet, prema kome je cio srpski narod Isus Hristos, pa između života i smrti mora uvijek da bira smrt, vrhovna je vjera Srpske crkve!
-Koliko je u događajima 27. marta u Beogradu učestvovalo pristalica komunizma i SSSR-a, a koliko antifašista, monarhista, srpskih nacionalista...?
- Komunista je tada bilo vrlo malo, uglavnom među univerzitetskom omladinom. Puč izvode od Britanaca potkupljeni generali i oficiri, a narod masovno na ulice Beograda izvode još svježa antinjemačka osjećanja iz Velikog rata. Komunisti se pridružuju demonstrantima, ali bez pokliča protiv Hitlera, koji je tada u savezu sa Staljinom. Oni kliču Staljinu i sovjetskoj Rusiji, govore protiv mrtvog kralja Aleksandra i te noći svrgnutog mu brata kneza Pavla.
- Na vijest da je Kraljevina Jugoslavija potpisala sporazum u bečkom dvorcu Belvedere, dvorcu iz kojeg je Franc Ferdinand 1914. otputovao u Sarajevo, Radio Beograd je prekinuo program i počeo da emituje – posmrtni marš! U isto vrijeme, ustaški poglavnik Ante Pavelić, u svom izbjegličkom štabu u Italiji, kaže svojim ustašama: „Ovo je crni dan za naše snove da srušimo Jugoslaviju i formiramo ustašku hrvatsku državu. Možemo još samo da se nadamo da će ludi Srbi srušiti bečki dogovor!“
Nepuna dva dana kasnije, to se i dogodilo. Od Britanaca plaćeni srpski generali i oficiri, crnorukaška nacionalna inteligencija i Srpska pravoslavna crkva učinili su baš ono što su željeli zakleti i najveći neprijatelji i Kraljevine Jugoslavije i srpskog naroda! Poklič „Bolje grob nego rob!“, donio nam je oboje: stotine hiljada grobova i milione robova. Da nije bilo 27. marta, ne bi bilo ni genocidne ustaške Hrvatske, ni Jasenovca, ni Jadovnog, ni logora za djecu, ni poglavnika Ante Pavelića, ni komunističke revolucije, ni maršala Tita. Ovo je nesporno.
- Da li bi i kako Jugoslavija zavrsila rat na strani pobjednika? I da li bi komunisti, ipak, došli na vlast, odnosno da li bi poslijeratnom "podjelom karata" velikih sila Jugoslavija bila stavljena pod uticaj SSSR-a?
- Samo su glavni junak mog romana i još dvojica ljudi odanih Dvoru, jedan novinar i jedan pukovnik, znali za tajni plan kneza Pavla. Snažiti državu, jačati vojsku i, u času kada Rusi krenu u nezadrživu kontraofanzivu, ući u rat protiv Hitlera i Musolinija! To bi se, dakle, dogodilo u ljeto 1943, poslije njemačkog sloma kod Kurska. I nije isključeno, čak je i vjerovatno, da bi se Amerikanci i Britanci iskrcali na našu obalu Jadrana i da bi taj balkanski front ubrzao slom Trećeg rajha, a Kraljevina Jugoslavija rat završila kao pobjednik. Crvena armija ne bi oslobađala Beograd niti bi zalazila na teritoriju Jugoslavije. A u poslijeratnoj podjeli Evrope, Jugoslavija bi bila na Zapadu i među prvim osnivačima NATO alijanse... I budućnost nam je sahranjena 27. marta 1941. Možda zbog toga taj dan i slavimo. Kao da su nesreća i smrt zavjetni izbor Srba.
Na pitanje kako gleda na lik i djelo Dimitrija Ljotića i podsjećanje da jedan lik u romanu zamjera Nikolaju Velimiroviću što je držao govor na Ljotićevom odru Drašković, kaže:
- Dimitrije Ljotić je jedan od malobrojnih Srba koji su se oduševljavali nacionalsocijalizmom Adolfa Hitlera. Njegov politički pokret Zbor je bio protivnik komunista, Jevreja, masona, zapadnih kapitalista i liberala. Knez Pavle nije skrivao prezir prema Ljotiću, a Milan Stojadinović je ponikao iz njegovog šinjela. I ne samo on. Na predavanju u Kolarcu 1935, vladika Nikolaj Velimirović kaže: „Ipak se mora odati priznanje sadašnjem njemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I, evo, u 20. vijeku on je došao na ideju Svetog Save i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju!“ Knez Pavle je, pak, Hitlera nazivao „ludakom i zlom“. Kada ga je prvi put sreo i rukovao se sa njim, kneza je, kako je ispričao, podišla jeza.
Na kraju intervjua Drašković je komentarisao i problem Kosova.
- Ponovo je, prije dvije decenije, uz pozive na kosovski zavjet kneza Lazara, Srbija izabrala poraz i pogibiju. Ušla je u rat sa NATO alijansom, rat izgubila, kapitulirala i potpisala gubitak Kosova. Sve je time riješeno. Albanci su dobili vlast nad Kosovom, a Srbi kosovsku tragediju i crkvene litije da se na Golgoti ne umire, nego vaskrsava
U mom romanu, jedan robijaš, antikomunista, kaže drugom robijašu, Crnogorcu: „Da vi niste izmislili kosovski zavjet, mi ne bismo ni bili u zatvoru!“ Drugim riječima: Da patrijarh 27. marta 1941. nije pučiste pričestio kosovskim zavjetom, ne bi nikad na vlast došli komunisti, niti bi njih dvojica bili u zatvoru.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR