Zlatko Paković: Ja sam za radikalnu izmjenu stvarnosti

Društvo u Srbiji ne postoji. Ne postoje društvene poluge kojima bi bilo moguće udruživanje ljudi s namjerama moralne i političke reforme društva. Ova predstava je pokušaj konstituisanja društva u Srbiji, kaže reditelj predstave “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”.

Vaša predstava “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo” izvedena je 2. jula na festivalu Perforacije u Zagrebu. Koji je bio vaš autorski, intelektualni i moralni motiv da je napravite?

Primarni motiv bio je da preduprijedim buduće genocide i druge zločine masovnih razmjera u organizaciji države čiji sam državljanin. Ukazao sam, naime, nedvosmisleno, na one koji proizvode masovne zločine – na kulturnu elitu. Ista kulturna elita, ista kulturna politika vlada Srbijom već trideset pet godina. Jezik tih besjednika zločina, tih duhovnika genocida, krvaviji je od ruku izvršilaca zločina.

Kako kroz ovu predstavu vidite srpsko društvo i pitanje njegovog suočavanja s prošlošću?

Društvo u Srbiji ne postoji. Ne postoje društvene poluge kojima bi bilo moguće udruživanje ljudi s namjerama moralne i političke reforme društva. Ova predstava je pokušaj konstituisanja društva u Srbiji.

Kakav je vaš pogled na srpski ili ex-jugoslavenski teatar kada su u pitanju aktualne teme, angažovanost umjetnika i društvena odgovornost?

Taj pogled je jasno ugrađen u moje predstave. On im je osnova. Ja sam za radikalnu izmjenu stvarnosti, a pozorište je upravo radikalna intervencija imaginacije u stvarnosti. Kako se da mijenjati stvarnost pokazao sam u predstavi “Don Kihot ili šta su danas vjetrenjače i odakle vjetar duva”. To je jedina zvanično zabranjena predstava kod nas. Pokazao sam to još više u predstavi “Vox Dei – građanska neposlušnost” u kojoj sam organizovao suđenje predsjedniku Srbije i njegovoj vladi, prema važećim zakonima, za eklatantne zločine koje su počinili kršeći Ustav. Najzad, toliko puta sam ukazivao na jednu sasvim drugu tradiciju politike i umjetnosti u Srbiji, slobodarsku tradiciju, oslonivši se na nju, od Dositeja, prote Mateje, Bože Grujevića, preko Svetozara Markovića, Pelagića i Dimitrija Tucovića, do Zagorke Golubović…

Kada ste režirali “Srebrenicu. Kad mi ubijeni ustanemo” doživljavali ste brojna odbijanja za prikazivanje te predstave u raznim kazališnim kućama, kao i uvrede i prijetnje. Kako se kao angažovani intelektualac i umjetnik nosite s tim ne baš lakim poteškoćama i neugodnostima?

Nijedan pozorišni kritičar u Srbiji u svom prošlogodišnjem izvještaju nije naveo ovu predstavu ni kao puki događaj, kao da se nije dogodila, iako je izazvala najviše reakcija u posljednjih trideset godina. Nijedna pozorišna institucija nije reagovala na monstruozne prijetnje koje su mi upućene, što anonimno, što s jasnim potpisom. Kultura u Srbiji organizovana je dakle oko ćutanja o temeljnim stvarima srpskog društva. Ćutati znači lagati. Ćutati znači ubijati. Nerijetko imam utisak da se u Srbiji krećem među mrtvim dušama.