Oštar tekst uredništva Vašington posta o izbornoj krađi u Srbiji: Bajdenova politika prema Vučiću sve više izgleda kao neuspjeh

Najnoviji tekst o dešavanjima u Srbiji, iza kojeg stoji urednički kolegijum Vašington posta, analizira odnos Sjedinjenih Američkih država i administracije Džozefa Bajdena prema srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Glavni zaključak je da Vučić godinama izigrava povjerenje koje mu je dato, te da je možda vrijeme da SAD promijene odnos prema njemu i pokušaju nešto novo.

Кada je predsjednik Bajden stupio na dužnost 2021. godine, njegova administracija je identifikovala višegodišnji nestabilan Zapadni Balkan kao obavezu Evrope.

Zvaničnici su vidjeli da Srbija, najveća zemlja u regionu, ostaje tvrdoglavo u orbiti Rusije. Brinuli su se da će Rusija skoro sigurno podržati svoju državu klijenta, ukoliko ponovo izbije nasilje u regionu. Sve ove brige su postale još veće nakon invazije Rusije na Ukrajinu.

Politika gospodina Bajdena je bila da prigrli autoritarnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, pokušavajući da na taj način ovu zemlju odvoji od Rusije. Ta politika sve više liči na neuspjeh.

Demokratski svijet je vidio veliku krađu u Srbiji: Zašto Zapad nije čestitao Vučiću pobjedu na izborima

Posljednje dvije nedjelje, članovi srpske opozicije su protestovali zbog masovnih neregularnosti, kako su nezavisni posmatrači rekli, na vanrednim izborima održanim 17. decembra. Policija je 24. decembra nasilno rastjerala masu koja je pokušavala da upadne u zgradu Skupštine Beograda. Scene borbe policije sa demonstrantima, nažalost, postale su svakodnevica u Srbiji. Ali ovog puta su gospodin Vučić i premijerka Ana Brnabić tvrdili da su protesti pokušaj rušenja Vlade — i implicitno su za to okrivili Zapad.

Obraćajući se naciji tokom obračuna, gospodin Vučić je pojačao svoju zavjereničku retoriku. On je rekao da su srpske obavještajne službe znale da opozicija planira ustanak.

Mračno je nagovijestio da su strane sile, ako ne i saučesnice, prvo odbacile njegova upozorenja o nemirima, te da su slavile destabilizaciju Srbije. On je zahvalio „onim stranim službama“ koje su ne samo saslušale, već su čak i dale dodatne obavještajne podatke, pomažući institucijama Srbije da prebrode najgore. Izjave gospođe Brnabić nekoliko dana prije obračuna pomažu da se razjasni na šta je gospodin Vučić ukazivao.

Ona je zahvalila ruskim bezbjednosnim službama što su pružile obavještajne podatke koji su pokazali da se opozicija „sprema da organizuje proteste tipa Majdan u Beogradu, kako bi preuzela vlast revolucionarnim metodama“.

Dan nakon govora gospodina Vučića, ambasador Rusije u Srbiji je na ruskoj državnoj televiziji rekao da mu je predsjednik Srbije rekao da postoje „nesporne informacije“ da je Zapad podstakao proteste.

Gospodin Vučić, jedan od najspretnijih političara na Balkanu, sigurno je zadovoljan sobom. Rusija je moćan talisman u srpskoj politici i gospodin Vučić je to godinama dobro koristio. Mnogi Srbi osjećaju srodstvo sa pravoslavnim hrišćanima i gledaju na Moskvu kao na velikog pokrovitelja, posebno otkako je NATO bombardovao Beograd 1999.

Podstičući ogorčenje prema Zapadu kojem se ne može vjerovat i zbližavajući se s Moskvom, gospodin Vučić dobija poene kod nacionalističke većine, dok svoje demokratske protivnike prikazuje kao borce za strane interese.

U četiri oka, međutim, gospodin Vučić je u više navrata uvjeravao svoje zapadne sagovornike da se maksimalno bori da svoju neposlušnu naciju uvede u Evropsku uniju, gdje joj je i mjesto, i da im je on jedini pouzdan partner.

Bajdenova administracija je svoju pomirljivu politiku zasnovala na testiranju ovih uvjeravanja gospodina Vučića. Iako je nekoliko opasnih kriza koje su se u protekloj godini desile na susjednom Кosovu, imalo otiske srpskih prstiju, Sjedinjene Države su izbjegavale da pripisuju previše krivice bilo kojoj strani, radije pozivajući na smirenje situacije.

Nažalost, srpski moćnik se odužio nastavkom balansiranja. On je u više navrata odbijao da se pridruži sankcijama Rusiji, iako je umirio Zapad dozvoljavajući da srpsko oružje dospije u Ukrajinu preko posrednih kupaca. U međuvremenu je Srbiju još više približavao Rusiji.

Srpski ministar unutrašnjih poslova je 2021. otputovao u Moskvu da podijeli snimke prisluškivanja ruskih opozicionara koji su održali sastanke u Beogradu — i potpisao sporazum sa Rusijom o zajedničkoj borbi protiv „obojenih revolucija“. A 2022. godine, kada je rat u Ukrajini bio u punom jeku, Srbija je potpisala sporazum sa Rusijom o koordinaciji spoljne politike.

Nedavni protesti nijesu predstavljali neku vrstu prijetnje, kao što je državni udar. Opozicioni lideri navode da su provokatori zapravo fudbalski huligani i da su oni zapravo bili glavni podstrekači, što je policiji dalo izgovor za nasilnu akciju. Ali čak i da provokacija nije bila inscenirana, nije bilo opasnosti da mala grupa može da preuzme vlast.

Što se tiče optužbe da Zapada navija za proteste, i ona je nerazumna. Bajdenova administracija je dala sve od sebe da ostane diplomatska, jedva pominjajući navode o izbornoj manipulaciji.
Iza zatvorenih vrata, gospodin Vučić vjerovatno uvjerava zapadne lidere da je i dalje na njihovoj strani — da je sve ovo za pokazivanje. Ali s obzirom na to koliko je malo donijela pomirljiva politika, Bajdenova administracija bi trebalo da se zapita da li je vrijeme da pokuša nešto novo.