„Književni likovi nijesu fikcija. Raskoljnikov nije fikcija. Nije fikcija Čiča Gorio. Ni Baron Minhauzen. Nije Ahilej fikcija. Ni profesor Aron, kojeg sam poznavao. Ni Santancio, Vidan Mihailović, taj čarobnjak, taj vidovnjak, koga sam posjećivao dok je predavao filozofiju na Sorboni…“, kaže Jugoslav Avramović, zvani Arhimed, u novom romanu „Suđenje“ Vuka Draškovića.
Ni ovaj ostareli univerzitetski profesor filozofije i matematike, koji je poslije hapšenja i premlaćivanja zbog učešća na demonstracijama 9. marta 1991. dobio padavicu i čudna snoviđenja, nije fikcija. Pričajući njegovu potresnu sudbinu Drašković nas i žanrovski i faktografski vodi kroz političku, društvenu i psihološku triler dramu koju živimo decenijama, kroz naše najmračnije i najdublje kolektivne padove i zablude, kroz totalitarizam kojem su naši lični životi bezvrijedni…
Posebno, kroz „mentalni terorizam“ i torturu, državne mehanizme kojima se ukidaju slobodna misao i istina, kao najopasniji neprijatelji nacionalnog i državnog „prosperiteta“. Profesor Jugoslav Avramović otejelotvoren je u ovoj priči kao paradigma svih ljudi koji ne ćute, a kako Drašković kaže za Danas, pisac je u svakom liku svog romana, pa je i njegovog alter- ega najviše u liku ovog profesora.
Pisac koji je decenijama burno obiljeležavao književnu i političku scenu, u razgovoru za Danas govori o srpskoj stvarnosti zarobljenoj višedecenijskim istorijskim obmanama, populističkom propagandom, terorom nad slobodom i zdravim razumom, stvarnosti u kojoj nema pravde, jer istina postaje zločin, i u kojoj predsjednik Srbije, „nadlježan za sve“, vjeruje da je „Srbija kao pirotski ćilim, pa je sve bolja što je on više gazi“. A govori i o studentima u blokadi koji su Srbiju oslobodili od straha i osjećanja beznađa…
Radnja Vašeg novog romana „Suđenje“ počinje jednim kafkijanskim košmarom, u kojem profesor Jugoslav Avramović, zvani Arhimed, ne može da dokuči da li mu se zastrašujuće nasilje nad sviješću koje je doživio i koje doživljava zaista dešava, ili je to san iz kojeg ne može da se probudi… Da li ste odmah htjeli da istaknete da je za čovjeka moralnih uvjerenja toliko strašna i morbidna stvarnost koju živimo da već djeluje nadrealno?
– Ima dosta simbola u romanu, ali ih je više u stvarnosti. Nigdje na svijetu danas nema nadrealnosti, koja je i morbidna i realna, kao što je beogradski „ćacilend”. Park, koji se zvao Pionirski, paramilitarni je logor skriven ispod šatora, opasan metalnim ogradama i ukrašen doveženim toaletima za „branioce Srbije i studente koji žele da uče“. Šator do šatora, toalet do toaleta, od Predsjedništva Srbije pa do zgrade parlamenta. Takvu sramotu i poniženje naš prijestoni grad, a ni država cijela, nijesu doživjeli u svojoj istoriji.
Srbija je šešeljizovana i geografski, i mentalno, i civilizacijski. Promoter Zla, koji je devedesetih Veliku Srbiju rastezao do Karlovca, Karlobaga, Ogulina i Virovitice, danas je „brani“ u granicama „ćacilenda“. Svakodnevno sa ekrana državnih „ćaci-televizija“ pobunjene studente naziva ustašama, ološem, šljamom, propagira okupaciju univerziteta, hapšenje profesora, članstvo Srbije u ruskom vojnom savezu… Stvarnost koju živimo je duhovno smrtonosna za Srbiju.
Među prvim stranicama knjige u tom snu je i buljavi Hitler, koji na nekakvom mitingu govori srpski, kaže da gradi novu i moćnu Njemačku, hiljade i hiljade autostrada, stadiona, fabrika, rudnika…, kaže da je on firer i partije i nacije koji odlučuje o svemu, ne zbog sebe nego zbog Rajha i istorije… Ali, taj Predsjednik iliti Zastavnik se pita zašto Hitler govori na srpskom. Da li on to stvarno ne razumije?
– Samo se pretvarao da ne razumije, a razumio je, naravno, sve. Frapantna je podudarnost ili sličnost mnogih Hitlerovih i njegovih govora, kojima su sebe proglašavali za nacionalne mesije. Inače, Hitlera u svijetu danas ima mnogo.
Arhimeda, koji je nekada predavao filozofiju na Sorboni, usuđuje se da promišlja o društvu u kojem živi i da govori istinu o tome, premlaćuje policija i zlostavljaju ga agenti DB, razbojničke Jedinice za specijalne operacije… Koliko u njegovom liku ima Vašeg alter – ega – „prošli“ ste kroz dva hapšenja, 1991. i 1993, kada ste sa suprugom Danicom doživjeli surovu torturu, a 1999. i 2000. i kroz dva pokušaja atentata?
– Pisac je u svakom liku svog romana, jer je on njihov tvorac. Mog alter- ega je, zaista, najviše u liku profesora Arhimeda. Obojica smo žrtve strašnog policijskog terora, obojica smo pod stalnom prismotrom službi i nemamo svoj život i slobodu. I snovi su nam isti, a obojica uzalud tražimo svoju arhimedovsku tačku oslonca.
Stari profesor rida u snu ili na javi, traži „arhimedovsku tačku oslonca“ protiv rata i ubistva Jugoslavije koju on naziva Viktorijom… Vi ste, recimo, krajem 1980 – tih, kada je započelo najprije verbalno komadanje Jugoslavije, važili za jednog od najistaknutijih antikomunista i monarhista, sa sličnim političkim idejama koje je zastupao Vojislav Šešelj s kojim ste tada izvjesno vrijeme sarađivali. Kako danas doživljavate to doba?
– U januaru 1990, kada se Jugoslavija zatresla u svojim temeljima, još nije bio osnovan Srpski pokret obnove. Kao pisac, a ne politički lider, spas jugoslovenske države vidio sam u programu Srpskog kulturnog kluba iz 1936, čiji su autori bili akademik Slobodan Jovanović i književnik Dragiša Vasić. Oni su, tada, predložili federaciju Slovenije, banovine Hrvatske i Srpskih zemalja. Ubrzo sam uvidio da ono što je bilo moguće 1936. nije bilo moguće 1990. i da sam unatrag okrenuti prorok.
Prihvatio sam realnost republika i njihovih granica, dopuštajući i konfederalni status Jugoslavije, kao ustupak radi opstanka te velike države. Kao i profesor Jugoslav Avramović u mome romanu, Jugoslaviju sam, uvijek, doživljavao i kao najveću moguću Srbiju.
Vojislav Šešelj je u Beograd došao iz Sarajeva kao veliki politički disident i ja sam mu tada mnogo pomogao. Formirali smo u martu 1990. Srpski pokret obnove, ali smo se brzo razišli, jer je moje programsko opredjeljenje bilo Srbija u Evropi, Evropa u Srbiji. Šešelj je bio protiv toga. Tražio je da podržimo Slobodana Miloševića i Srbe u Kninu, jer se, kako je rekao, „Srbija brani u Kninu“. Odgovorio sam: „Knin se brani u Srbiji, rušenjem režima Slobodana Miloševića“.
Kao glavne jahače apokalipse koji pjevaju nad mrtvom i raskomadanom Jugoslavijom, Arhimed vidi Udbu, SANU, popove i pisce gavranove po televizijama i novinama… Da li ste roman „Suđenje“ pisali sa idejom da preispitate i raskrinkate ono što smo živjeli 90-tih, i što se prenijelo kao identična matrica kafkijanskih obmana, laži i medijskih spinova koje danas živimo?
– Nikada u našim životima, kako reče Aleksej Kišjuhas, nije bilo veće neizvjesnosti pred budućnosti Srbije, niti većeg neznanja o tragičnim devedesetim minulog vijeka, kolektivnog zaborava i konstruisane amnezije o strašnim zločinima počinjenim u ime Srba. Država nam je u kandžama Zla iz devedesetih, istih stranaka, istih ideologa. Prije više od tri decenije, bili su protiv autonomije Kosova, protiv autonomije za Srbe u Hrvatskoj, a sad su protiv autonomije univerziteta u Srbiji i za autonomiju „ćacilenda“.
Čitaoci mogu da „dešifruju“ mnoge javne ličnosti koje u romanu pominjete izmišljenim imenima – recimo, Jovicu Stanišića i Radomira Radeta Markovića, vodeće ljude DB u doba Miloševića, advokata Gorana Petronijevića, Bratislava Gašića i Vulina, urednike nacionalnih televizija Srpska sreća i Srpski Srbin, voditeljku koja svakodnevno izvještava o pokušajima „satanske ruke da ubiju Predsjednika“, patrijarha Porfirija kao Vrhovnog vrača plemena… Šta mislite, da li će biti nekih javnih reakcija ljudi koji se budu prepoznali u ovoj priči?
– Javnih reakcija neće biti, iako će se mnogi prepoznati. Nema većeg priznanja piscu nego kada se ljudi mogu prepoznati u likovima iz njegovog romana. Sedam hodža pisali su mi da su se prepoznali u liku hodže Halila Barbarića, zvanog Sikter Efendija, iz mog romana „Nož“.
U „Suđenju“ razobličavate sve metastaze našeg društva iz 90-tih do danas, naš mračni kafkijanski košmar, obmanu i začarani krug – od ratnih zločina koji su proglašeni nacionalnim pobjedama, negiranja genocida u Srebrenici, lažnog odnosa prema EU, divljenja Putinu za agresiju na Ukrajinu…, do uništenih institucija, režima koji vlada diktaturom truljenja i kriminala, i surovim nasiljem prema onima koji se usude da iskorače iz tog živog blata… Da li smo poput profesora Arhimeda kao društvo i kao ljudi stigli do ivice ponora, i koliko smo svjesni da je ovo poslednji djelić sekunde za izbavljenje?
– Ovo je vrijeme izbavljenja iz ponora, pred kojim je naš svijet, a ne samo Srbija, ili pad u bezdan apokalispe koja prijeti. Država Ukrajina je 1994, Budimpeštanskim memorandumom, svoj moćni nuklearni arsenal, sigurnog čuvara njene slobode, ustupila bratskoj Rusiji, uz tvrde garancije bratske Rusije, SAD i Velike Britanije, da su te sile garanti suverenosti i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine u njenim tadašnjim granicama. Rusija Borisa Jeljcina je poštovala sporazum, a Rusija Vladimira Putina ga je pocijepala i pokrenula agresiju na Ukrajinu.
Poslije tri godine termopilske odbrane Ukrajinaca, petina njihove države je okupirana, milion je mrtvih i ranjenih, više od deset milona raseljenih, a predsjednik SAD Donald Tramp, garant ukrajinske slobode, kao da se igra poker, izjavljuje: Rusija ima jake karte!
Kao što se Tramp 2025. klanja agresoru, tako su se i 1938. britanski i francuski premijer poklonili Adolfu Hitelru, jer je imao „jake karte“. Znamo šta je, poslije toga, bilo. Advokat Čedomir Bursać, branilac profesora Arhimeda, govori: „Amerika Donaldova, saveznica Putinova“. Nadam se da tako neće ostati i da „srpski svet“ neće biti dio „ruskog svijeta“, kako su, u Moskvi, u podaničkom razgovoru sa ruskim predsednikom i patrijarhom, poželjeli patrijarh srpski i jedan episkop.
U Rusiji narasta otpor zločinu nad Ukrajinom jer je to zločin i nad ruskim narodom. Obnavljaju se gulazi, ubijaju ljudi koji su savjest Rusije i umnožavaju spomenici Staljinu. Josip Staljin je i na fresci u jednoj novoj moskovskoj crkvi. Tamošnji režim ispisuje neizbježnu presudu sebi. Čekam dan kada će neki novi ruski Gorbačov ili Jeljcin kleknuti na trgu Majdan u Kijevu i zamoliti oproštaj.
Taj djelić sekunde i tu posljednju istorijsku šansu otvorili su nam studenti u blokadi koji su probudli čitavu Srbiju, koji u ovh šest mjeseci hrabro podnose nasilje Predsjednika iliti Zastavnika i njegove ekipe, odlučni da ne odustanu od borbe. Šta Vi smatrate najvećim uspehom studenata?
– Oslobodili su Srbiju od straha i osjećanja beznađa, predstavili Evropi Srbiju koja ne mrzi ni susjede, ni Zapad, koja voli, koja nije maligni kancer među balkanskim narodima, nego je potomak Srbije koja je, one olujne noći
u Nišu 1915, saopštila svijetu da je njen ratni cilj sjedinjavanje Slovena, od Alpa do Soluna. I to ujedninjenje, najveća pobjeda Srbije u njenoj istoriji, se i desilo 1918. godine. Sada, razbijeni i projektovanom mržnjom zavađeni, opet ćemo biti zajedno pod krovom Evropske unije. Tome se nadam i toj nadi je posvećen i roman „Suđenje“.
Na kraju romana profesor kaže: „Ne mogu i neću više da pišem. Čekam metak iz svog sna“. Šta Vi čekate?
– Metak koji čeka profesor Arhimed, mene prati od Ibarske magistrale 3. oktobra 1999. i pogađao me je, do sada, mnogo puta. Svakodnevno, dobijam prijetnje smrću.
A šta mi čekamo kao društvo?
– Čekamo otvaranje tajnih dosijea službi bezbjednosti, koje su filijale staljinističkog KGB. Te službe terorišu cijelu Srbiju, kriju zločine, veličaju zločince. Ja sam još 2003. predložio nacrt zakona o otvaranju tajnih dosijea službi, ali se taj zakon do danas nije našao pred poslanicima parlamenta. Zašto? Ovo je, prije svega, pitanje za Demokratsku stranku, koja je bila na vlasti, i za SNS, koja je sada na vlasti.
Čekamo poraz Srbije „ćacilenda“, koja stotine i stotine hiljada pobunjenih studenata, univerzitetskih profesora i naroda koji neće državu šatora i toaleta, niti vlast koja većinu ljudi u Srbiji naziva ustašama, agentima zapadne antisrpske „obojene revolucije“, izdajnicima, šljamom, izrodima… Čekamo slobodu, demokratiju, Evropu.
Redakcija „antisrpskog“ dnevnika Sutra
Pominjete i glavnog urednika i novinare „izdajničkog i antisrpskog“ dnevnika Sjutra (iliti Danas), koja je, zajedno sa braniocem Arhimeda i pobunjenim studentima pomogla da tajno suđenje koje Udba sprovodi nad njim postane javno suđenje Udbi i njenom poretku, i koja svoju profesionalnost plaća prebijanjem novinara, prijetnjama, razbijenim prozorima na redakciji… Zašto je svaka borba za istinu uvek bila surovo kažnjavana?
– Isus je upozorio: Istina će uvijek biti progonjena! U pravu ste: i surovo je kažnjavana. Svi ožiljci od rana u mom životu svjedoče o kažnjavanju istine koju sam govorio. Tako je i sa novinarima rijetkih slobodnih medija, kao što je Danas, koji opstaju slobodni uprkos diktaturi, pritiscima i torturi režima.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR