Bosna i Hercegovinadanas dočekuje tridesetu godišnjicu parafiranja Dejtonskog sporazuma – dokumenta koji je 1995. godine zaustavio troipogodišnji rat – bez većih obilježavanja, što odražava današnji odnos društva prema tom istorijskom datumu i složenu političku situaciju u zemlji.
Trideset godina nakon dana kada su u američkoj bazi “Wright-Patterson” u Ohaju sporazum potpisali Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, u Federaciji BiH petak je protekao kao običan radni dan, dok je u Republici Srpskoj bio neradan. Prate ga svega nekoliko stručnih konferencija na kojima su se ponavljale odavno poznate ocjene – da je Dejton daleko od savršenog, ali da ostaje temelj mira i okvir koji se može prilagoditi zahtjevima demokratskog razvoja.
Temeljna odredba glavnog dokumenta bilo je proglašenje trajnog prekida neprijateljstava između strana u sukobu, uz potvrdu da Bosna i Hercegovina ostaje jedinstvena, suverena i međunarodno priznata država. Njena unutrašnja struktura uređena je kroz dvije administrativne jedinice – entitete Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku – raspoređene u omjeru 51 prema 49 posto teritorije.
Ključni dio Dejtona bio je Ustav Bosne i Hercegovine, koji čini Aneks IV sporazuma. Ovim dokumentom uspostavljene su državne institucije: tročlano Predsjedništvo, Parlamentarna skupština sastavljena od dva doma, Vijeće ministara kao izvršno tijelo, te Ustavni sud. Ustav je definisao i da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi konstitutivni narodi, dok su Federacija BiH i Republika Srpska dobile široke nadležnosti, uključujući i sopstvene ustave.
Pored ustavnog poretka, sporazum je detaljno regulisao vojna pitanja. Aneks I odredio je prekid vatre, povlačenje i demobilizaciju zaraćenih strana, te dolazak međunarodnih vojnih snaga pod vodstvom NATO-a. Aneks IA odnosio se na kontrolu i smanjenje naoružanja u regionu, čime se željelo spriječiti novo gomilanje vojne moći i potencijalnu eskalaciju.
Granice između entiteta i sporovi na terenu razjašnjeni su Aneksom II, kojim je precizirana međuentitetska linija razgraničenja i ostavljena mogućnost arbitraže u područjima poput Brčkog. Izborni proces nakon rata uređen je Aneksom III, koji je pod nadzorom OSCE-a trebao osigurati prve demokratske izbore u poslijeratnim uslovima.
Tri decenije kasnije nema velikog obilježavanja ovog jubileja. Najviše o atmosferi govore i naslovnice dnevnih novina. Sarajevski Dnevni avaz nije ni spomenuo godišnjicu, dok su Nezavisne novine iz Banjaluke poručile: „U miru ima nade da se stvari poprave“.
Ipak, sarajevsko Oslobođenje prije dva dana objavilo je poruke akademske zajednice tog grada, koja je upozorila da je Dejtonski sporazum, iako istorijski važan, tokom tri decenije postao ozbiljno ograničenje razvoju države, te nudi preporuke i zahtijeva političku volju za funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu na evropskom putu.
Uoči tridesete godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH), u saradnji s Univerzitetom u Sarajevu, organizovala je međunarodnu naučnu konferenciju “30 godina Dejtonskog mirovnog sporazuma: dosezi u izgradnji mira i funkcionalne države”.
Organizatori su istakli da je konferencija pripremana čitavu godinu unazad, te da je okupila ugledne akademike i profesore iz BiH i inostranstva. Učesnici su predstavili svoje naučnoistraživačke radove kako bi dali sveobuhvatniji uvid u, kako navode, tri decenije primjene Dejtonskog sporazuma. Istovremeno su ponudili ideje i preporuke za naredne korake u procesima izgradnje mira, ali i za napredak Bosne i Hercegovine prema Evropskoj uniji.
Ipak, za ljude koji su rat preživjeli, a mnogi od njih ostali ranjeni ili trajno obilježeni, najvažnije je da se oružje više ne čuje.
Bivši pripadnik HVO-a iz Brčkog, Mirko Zečević Tadić, koji je u ratu teško ranjen i ostao bez noge, prisjeća se kako je 21. novembra 1995. godine dočekan s osjećajem zajedničke pobjede. Danas sa veteranima svih strana radi na projektima pomirenja i izgradnje mira.
„Nije nam drago gledati šta se sve dešava, ali mir je nezamjenjiv“, kaže on. „Moramo prihvatiti da smo u ratu svi izgubili i krenuti malim koracima naprijed“.
Na suprotnoj strani fronta nekada je bio Đoko Pupčević iz okoline Bosanskog Šamca, teško ranjen već 1992. godine. Danas, uoči godišnjice, sjedi za istim stolom s bivšim neprijateljem. Prisjeća se kako je s prijateljima nazdravio kada je čuo vijest iz Amerike o kraju rata, ali kaže da su borci u oba entiteta kasnije gurnuti na margine društva.
Adnan Hasanbegović iz Sarajeva, koji se s 18 godina prijavio u Armiju BiH, ne pamti gdje je bio kada je Dejton potpisan, ali pamti olakšanje. Iako skeptičan zbog ranijih propalih sporazuma, znao je da je to „velika stvar“.
„Rat je naglo prekinut, ali je ostao u glavama“, upozorava Hasanbegović. U zemlji u kojoj ljudi žive izmiješano, smatra da je to najveća opasnost.
Zato pokušava razumjeti i čuti one s druge strane. Taj proces počeo je kada su se ratni veterani 2001. godine počeli sastajati, razgovarati i zajedno obilaziti spomen-obilježja stradalima iz svih naroda. Prvi put sastali su se u Mađarskoj – jer ih, kako kažu, nigdje drugo na prostoru bivše Jugoslavije tada nisu željeli vidjeti zajedno.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR