Dušana su prije 20 godina ubili skinhedsi, a to je bio početak tragedije njegove porodice

Dječaka Dušana Jovanovića (13) brutalno su ubila dvojica "skinhedsa" u Beogradskoj ulici, u najstrožem centru Beograda, 18. oktobra prije tačno 20 godina.

Ova tragedija bila je početak agonije koju je proživjela porodica Jovanović.

Mali Dušan je te subotnje večeri, 18. oktobra 1997., zatražio je od svog oca Aleksandra sok.

Otac, tada radnik "Čistoće", dao mu je novac, a dječak je srećan pohitao ka najbližoj prodavnici, u kojoj su inače kupovali potrepštine za kuću. Bio je to posljednji put da su popričali.

Dječaka su na ulici presrela dvojica mladića od 17 godina i prvo su tražili od njega novac, a zatim su ga iznenada oborili na asfalt, tukli i šutirali u glavu.

Jedan od njih dohvatio je i komada oluka, kojim je na pločniku zadao smrtonosne udarce bespomoćnom dječaku. Dječak je ubijen samo zato što je bio Rom.

Otac je, pošto se dječak nije vraćao, izašao da ga potraži. Slika sina na zemlji, oblivenog krvlju, zauvjek se urezala u pamćenje Aleksandru Jovanoviću i njegovoj ženi, Dušanovoj majci.

Ubice su uhvaćene i osuđene, a jedan od njih na suđenju je izjavio i da se ne kaje zbog toga što je uradio.

Dušanovi otac i majka preselili su se ubrzo nakon tragedije iz Beogradske ulice na Slaviji u Orlovsko naselje u Mirijevu. Nisu mogli da podnesu ni da budu u blizini mjesta gdje im je sin ubijen.

Ali su ožiljci na duši ostali. Dušanova majka je više puta pokušala da oduzme sebi život i na kraju je u tome uspjela.

Jednom je popila sonu kiselinu, zatim punu šaku tableta, a na kraju, u avgustu 2015., presudila je sebi konopcem.

Tri godine nakon Dušanovog ubistva, njegov otac preživio je prvi srčani udar, a zatim još nekoliko. Preživio je i dva moždana udara.

Potom su mu zbog tromboze amputirane obje noge. Aleksandar se godinama borio sa tugom koja ga je izjedala iznutra. Preminuo je krajem prošle godine.

Agoniju je zajedno uz roditelje proživljavala i Dušanova mlađa sestra Kristina, sada jedini član porodice Jovanović. Kristina nikada nije imala priliku da upozna brata jer je rođena tri godine nakon njegovog ubistva, ali je njen život izgrađen na pričama o Dušanu i sjećanju na njega.

Danas, 20 godina nakon ubistva Dušana Jovanovića, Blic je obišao Orlovsko naselje, gdje se porodica Jovanović preselila.

Iako naizgled mnogo sličnih kuća, porodica i malih ulica, već na pomen imena Aca Jovanovića i njegovog sina Dušana svako u naselju zna pokaže na kuću. Nemalterisana kuća od cigala, na sprat. U njoj samo pas koji laje. Kristina nije tu, kažu komšije, vjerovatno je u školi.

Po svemu sudeći, tragedija porodice Jovanović obilježila je i sve ljude oko njih. Od komšija iz te ulice može se čuti kako su im Dušanovi roditelji, rođaci i kumovi pričali da je bio "predobro dijete i odličan đak".

Svi znaju ko je bio Aco, a ćerki Kristini, kada je ostala sama, pomogle su mnoge komšinice. Dušan je maštao o tome da postane vozač u GSP-u i da se bavi fudbalom, volio je ovaj sport, po cio dan bi sa djecom iz komšiluka šutirao loptu. U znak sjećanja na Dušana svake godine sredinom maja organizuje memorijalni turnir. Tada dječaci pohitaju na fudbalski teren u naselju, noseći Dušanov lik na majicama.

Da dječak ne bude zaboravljen, postarala se i Unija Roma Srbije, koja je Dušanu podigla spomen ploču 2007. na mjestu gdje je ubijen.

Zločinci pušteni nakon šest i po godina iz zatvora

Dušanove ubice, Milan Čujić i Ištvan Fendrik iz Zemuna, tada sedamnaestogodišnjaci, marta 1998. su presudom Okružnog suda u Beogradu osuđeni na po 10 godina maloljetničkog zatvora i upućeni na izdržavanje kazne. Iz Kazneno-popravnog zavoda za maloljetnike u Valjevu pušteni su poslije šest i po godina.

Četiri godine nakon zločina, Ištvan Fendrik je iz KPZ za maloljetnike u Valjevu ispričao za NIN šta se te večeri dogodilo i izrazio je kajanje.

''Bio sam siguran da je cio svijet moj. Tada nisam ni razmišljao o tome da čovjek ima pravo na sopstvene ideje, ideologiju, sve dok ne ugrožava druge. Taj period mog života koji je bio zaokupljen takvim zanosom, ostavlja trag. Neizbrisiv. Dosta je teško to sve totalno prevazići, ali ja se trudim da prevaziđem. Iskreno bih volio da nemam nijedan procenat starog sebe što se toga tiče'' - rekao je Fendrik za NIN. 

On je u tom razgovoru insistirao da u vrijeme zločina, suprotno svemu što se govorilo, on nije bio simpatizer niti član nijedne partije, pripadnik "radikalne" grupe navijača FK Rad - Junajted fors, niti nacista. Rekao je da u tom osjetljivom dobu, na njegovu veliku nesreću, najbliže njegovim uvjerenjima bila "ta ultradesničarska orijentacija" i da je zbog toga "postao skinhed".

Kada je upućen na izdržavanje kazne u maloljetnički zatvor, Fendrik je imao, kako kaže, simpatije jedne strane zatvorenika, ali druge strane nije. Sa kažnjenicima Romima nije imao problema zbog počinjenog krivičnog djela. Sa "drugom iz dijela" (mladićem Milanom Čujićem koji je takođe osuđen za Dušanovo ubistvo), a koji je tada sa njim bio u KPZ za maloljetnike, po sopstvenom priznanju, nakon zločina nije ostao u dobrim odnosima, ali nisu bili ni u svađi.

U KPZ za maloljetnike počeli su i da rade, Čujić je bio redar grupe, a Fendrik redar zatvorskog kruga. Međutim, niko od stručnjaka u zatvoru koji rade na prevaspitavanju zatvorenika, iako uočavaju promjenu, javno nisu željeli da brane stav da oni "nisu imali namjeru da ubiju to dijete", međutim za NIN su nezvanično govorili da oni više nijesu skinhedsi. Četiri godine poslije surovog ubistva, to isto je rekao i jedan od počinilaca.

''Kakav je život Dušanovih roditelja? Težak... Ne mogu da zamislim... Odnosno, mogu na svoj način. Ja mogu da se izvinim i sada i kada izađem, ali ne pomaže. Nikada nisam planirao da učinim tako nešto".

A to važi i za njegove roditelje.

"U porodici su jedno vrijeme pominjali da će moj otac da ode kod Jovanovićevih, ali mislim da je najbolje da do toga ne dođe- rekao je tada Fendrik.

On je tada dodao i da misli da su svi ljudi u suštini zli.

''Ljudi kao ljudi su u suštini zli, to kažem i za sebe. Shvatam zbog čega su takvi prema meni i ne osuđujem ih'' - rekao je i nastavio:

"Razmišljao sam o mogućoj osveti prema meni i mojoj porodici. Moj strah opet ništa neće promijeniti po tom pitanju. Za porodicu sam bio zabrinut. Međutim, sa njima nisam imao baš najbolje odnose što se toga tiče. I da sam htio, nisam mogao da ih zaštitim'' - rekao je Fendrik.

Čujiću i Fendriku je izrečena kazna maloljetničkog zatvora najprje umanjena za po 18 mjeseci po osnovu amnestije, pa je oni na slobodu, umjesto 19. oktobra 2007, trebalo da budu pušteni 19. aprila 2006.

Posebnim rješenjem Okružnog suda u Beogradu kazna im je dodatno umanjena, pa je Fendrik uslovno pušten na slobodu 1. aprila 2004, dok je Ćujić uslovno oslobođen 30. aprila 2004.