Još sedamdesetih “balkanska mafija” krala je i pljačkala po Evropi. Novac iz kriminalnih pohoda u inostranstvu nesmetano su trošili u Jugoslaviji.
Razvoj organizovanog kriminala počeo je nastankom države, a po svim indicijama djelimično je i bio pod državnim patronatom.
"Ovdje nastojimo ispričati kako je do toga došlo, ne navodeći imena svih ključnih aktera. Iznosimo priče opasnih momaka, njihovih žrtava, istražitelja i policajaca...", navode autori teksta Vilim Cvok i Hajro Merdanović.
Giška je postao 'četnički vojvoda'
Još sedamdesetih “balkanska mafija” krala je i pljačkala po zemljama zapadne Evrope. U Jugoslaviji nijesu “operirali” jer su imali “deal” s takozvanom Udbom. Novac iz kriminalnih pohoda u inostranstvu nesmetano su trošili u Jugoslaviji, a država im je osiguravala pasoše i od njih naručivala krvave poslove.
Članovi beogradskog podzemlja usko su sarađivali s kolegama iz Hrvatske. Većina ih tada, osim Albanaca, nije pridavala pažnju nacionalnosti. Uostalom, obavještajne službe bivše države nerijetko su baš od njih naručivale likvidacije emigranata.
Tako je 1983. u Njemačkoj likvidiran emigrant Stjepan Đureković, nekad direktor Ine. Ubio ga je “kralj beogradskog podzemlja” Đorđe Božović zvani Giška. Giška je kasnije postao "četnički vojvoda", vojvoda”, ali je u septembru 1991. u Gospiću, kao pripadnik srpske paravojske ubijen u jednom od najopasnijih pokušaja četnika da okupiraju grad.
Da je sprega hrvatskih i srpskih kriminalaca na njemačkom tlu itekako postojala, svjedoči i primjer kumstva Ljube Magaša Zemunca, najpoznatijeg srpskog gangstera u Frankfurtu (ubijen je 1986.) i Zlatka Bagarića, Hrvata koji će kasnije od Magaša i preuzeti frankfurtsko podzemlje.
Državljanstva su se dijelila šakom i kapom
U Hrvatskoj krajem osamdesetih, osim albanskih bandi, koje su nadzirale tzv. Balkansku rutu, nijesu djelovale druge organizovane kriminalne grupe.
"Krajem osamdesetih i devedesete, pred sam rat, u Zagrebu je postojala jedna albanska grupacija od koje su svi zazirali. Smatralo se da su organizovani i vrlo opasni. Prvi su počeli s nekim organizovanim djelovanjem po gradu, reketirali su, držali kocku i prostituciju. No, oni su svoje poslove odveć agresivno širili po cijelom gradu i ubrzo su započeli prvi konflikti. Razračunavali su se i međusobno, a onda su im se počeli suprotstavljati i momci koji su kao redari radili po disko klubovima. Pružali su otpor, barem su pokušavali. Čudili smo se i zgražavali nad načinom na koji su djelovali, a istovremeno počeli razmišljati da se i sami slično organizujemo. Strah od sukoba s njima nas je na neki način tjerao da se povezujemo između sebe. U jednom trenutku Albanci su, pod pritiskom policije, ali i s početkom rata, nestali iz države. Mi nijesmo stali, nastavili smo se povezivati poznanstvima i prijateljstvom", prisjetio se tih dana pripadnik zagrebačkog podzemlja.
Istovremeno, devedesete se hrvatski gangsteri iz Zapadne Evrope vraćaju se u Hrvatsku...
"Državljanstva su se takvim dijelila šakom i kapom", rekao je jednom prilikom bivši glavni državni zastupnik Radovan Ortynski...
"Državljanstva su se davala podobnima. U Zagrebu ti kriminalci odmah počinju s reketiranjem imućnijih obrtnika. Neki startaju kao redari u kockarnicama posuđujući lovu i moleći Boga da im je kockari ne vrate, kako bi im mogli “leći” na imovinu zbog duga i kamata. Nakon njih “posao” s kamatarenjem se širi i na mlađe", ispričao je Ortynski.
Jedan od onih koji su izbliza svjedočili kako nastaju prvi zločinački gangovi, ovako opisuje te početke:
"Ukrali bi Mercedese i BMW-e pa bi vlasnicima poručili da ih mogu dobiti nazad za 5000 DEM. Ako bi se vlasnik obratio policiji, saznali bi to preko svojih informatora u MUP-u i cijena bi se odmah udvostručila! Drugi su vidjeli da taj posao ide dobro pa su i oni krenuli po lovu", tvrdi ovaj sagovornik.
Saglasan je s Ortynskim u procjeni da je dio kriminalaca do novca tada najčešće došao klasičnim iznudama.
U razdoblju od 1989. do ‘91. gotovo svaku veče kamataši bi sjedjeli na šanku pijuckajući mineralnu i pratili zagrižene kockare, koji su igrajući rulet pokušavali doći do dobitka.
Malo kocka, malo bijeloga, malo klubova...
Bilo je to vrijeme kada je Ante Marković postavio kurs od sedam dinara za marku. Gradovi su bili puni duty free shopova. Nakon restrikcija struje, vožnje svaki drugi dan u akcijama par-nepar radi štednje benzina, građani su trošili nemilice. A mnogi su otkrili kazina i kockarnice.
"Kada bi im nestalo novaca, došli bi do kamataša, a ovi bi odmah dostavljali keša koliko je trebalo. Nije bilo nikakvih pismenih ugovora, a kamata se kretala od 10 do 30 posto dnevno", tvrdi dobro upućeni izvor:
"U to vrijeme mi smo preko dana spavali, a život bi nam počinjao noću. Malo rulet, malo kocka, linija– dvije bijelog i onda bi se išlo do noćnih klubova s muzikom..."
Početkom Domovinskog rata jedni odlaze u borbu, drugi se bave švercom oružja, droge, cigareta, nafte, prostitucije, iznudama, otmicama, mnogi krađama luksuznih automobila...
Na površinu isplivalo puno 'smeća'
"Na površinu je isplivalo puno ‘smeća’ koje nije ni vidjelo bojno polje.
Dobar dio njih završio je po tajnim službama zato što su kvalitetniji ljudi bili na ratištu, a ovi foliranti došli su do znački pa se tako zaštićeni ubacili u kriminal", prisjetio se “tvrdi dečko” odrastao na zagrebačkom asfaltu, više puta ranjavan u uličnim obračunima.
Bivši policajac tvrdi kako se tada pokazalo staro pravilo: Uz krijumčarenje oružja uvijek ide i droga. Nakon izbijanja Domovinskog rata plate naglo padaju. Prosječna plata tada je bila 100 do 120 njemačkih maraka. Žestoki momci ili nosioci organizovanog kriminala, kako su ih u policijskom žargonu nazivali, naoko su bili ljudi izvan zakona.
Gotovo svako od njih je imao svog policajca, koji je početkom devedesetih radio za mizernu platu s kojom je mogao kupiti tek nekoliko rezervoara benzina. Upravo taj materijalni status često je bio plodno tlo za nastanak korupcije, koja je jednaka bilo gdje u svijetu, tako da su se po čudnovatim policijskim procjenama kriminalci dijelili na one “dobre” i one “manje dobre”.
Slučaj pucnjave iz automatske puške u jednom pulskom disko klubu kada se pokojni Ratko Šćekić sukobio sa suprotnim klanom, zorno oslikava spregu dijela policije i kriminala. Samo pukim slučajem tada niko nije stradao. Nakon ispaljenog rafala svi su se razbježali.
Troje od pet policajaca primali mito
Na ispisima telefonskih poziva aktera sukoba uočeno je kako oni još iste noći zovu svaki svoga policajca. Po uhodanom receptu sve dogovaraju i skreću istragu u krivom smjeru.
Policajci, koji tada uopšte ne rade ili su na bolovanju, “revnosno” se stavljaju u službu i svako od njih radi za svoga. Pretraga u konkretnom slučaju nije dala nikakve rezultate jer je sve počišćeno, a indikativno je i da prijatelj policajac odlazi na pretragu kod prijatelja kriminalca.
Kasniji iskazi su dogovoreno frizirani. Neke procjene govore da su u to vrijeme, znači devedesetih, trojica od petorice policajaca u Hrvatskoj primala mito od mafijaša!
"Tokom devedesetih, pogotovo tokom rata, u Zagrebu je bilo mnogo javnih kuća. Jednom smo uhvatili dvije prostitutke u autu s klijentom. Veoma smo se iznenadili kada smo vidjeli da je to naš kolega", prisjetio se bivši policajac.
Ručna bomba se mogla dobiti za pivo
Očekivao je kako će kolegu suspendovati ili mu dati otkaz. No šefovi su to koristili za zabavu grohotom se smijući: “Evo j...ča. Jedna ti nije dosta pa ti odmah dvije!”
Sve vrste oružja početkom 90-ih mogle su se kupiti gotovo na ulici pa čak i preko oglasa. “Kvočka”, što je bio naziv za pištolj, mogao se dobiti za 100-tinjak maraka, a “pilići” su se (meci), mogli dobiti i za pola marke, zavisno od kalibra.
Automatska puška s pet punih okvira metaka mogla se dobiti za 500 maraka, a ručna bomba za pivo. Cijena je rasla ili padala zavisno od vrste oružja, pištolj bi bio jeftiniji ako je “vruć”, ako je s njim već počinjen neki zločin.
Cijeli arsenali oružja, mahom iz skladišta bivše JNA, od raznih mitraljeza, pištolja, pušaka, prigušivača, mina, ručnih bacača raketa, bombi, eksploziva, upaljača, detonatora, nagaznih mina, satnih mehanizama i koječega mogli su se kupiti za sitne novce. Količina je, jasno, rušila cijenu...
Izvori zarade - reket i droga
U takvim uslovima korupcija počinje da cvjeta. Uočava se sprega jakih kriminalaca s ljudima iz tajnih službi i državnog aparata. Špijuni koriste usluge kriminalaca za svoje ciljeve, no pakt djeluje i suprotno. Naime, kriminalci od zaštitnika dobijaju informacije i logistiku. Stvara se mafijaška struktura.
Mafijaši su samo svojom pojavom ulivali strah i trepet kod običnih ljudi, svojih žrtava, pa čak i nekih policajaca koji im nijesu smjeli ni prići kada bi činili i najmanji prekršaj, poput krivog parkiranja na primjer. Mafijaš i bivši pripadnik jedne jedinice poznate po ratnim zločinima, držao je restoran u istarskom gradiću.
Toliko se osilio da je sjedeći na terasi, doslovce napadao ljude koji mu nijesu bili po volji samo zbog imena i branio im prolaz ulicom! O “kultu” novopečenih mafijaša i njihovim običajima zorno svjedoči policajac, koji je svjedočio susretu pomirenja vlasnika jednog restorana u Slavoniji i ofocora HV-a, kojemu je ugostitelj odbijao da plaća reket.
Tada je, tvrdi izvor, dogovoren “deal” o podjeli teritorija između njih dvojice, jer su obojici jedini izvori zarade bili reket i droga.
Političare snimali po bordelima
"Halid Bešlić je zabavljao goste kada je na vrata banuo, u tom kraju po reketu poznati, vojni oficor. Dočekao ga je vlasnik restorana koji se jedini usprotivio plaćanju klasičnog reketa. To vam je izgledalo kao da se sastaju dva predsjednika neprijateljskih država. Svaki od njih bio je okružen sa šest do sedam vidno naoružanih tjelohranitelja. Nakon rukovanja, tjelohranitelji, svi do jednog izbrijanih glava, obučeni u sportskoseljačko- elegantnom stilu s crnim kožnjacima, trapericama i tenisicama, rasporedili su se iza svoga gazde posmatrajući i najmanji pokret suprotne strane. Ma kakav film ‘Kum’, to je trebalo ovdje snimati", priča sugovornik express.hr dodavši kako su vojni ofocor i ugostitelj ubrzo, osim snažnih tjelohranitelja, bili okruženi i oskudno odjevenim mladim djevojkama.
Na primjeru lokala, odnosno klasičnog bordela, koji se nalazio u istočnom predgrađu Zagreba, vidi se kako su tajne službe ‘97. dolazile do informacija i kompromitirajućih podataka.
"Lokal su organizovale hrvatske tajne službe kako bi preko seksa kontrolisali političare i ostale njima zanimljive ljude. U tom lokalu političari su činili čak 95 posto klijentele. Nijesu to bili baš najpoznatiji političari, ali su među gostima bila i dva ministra. Oni su dolazili kako bi se družili s prostitutkama. Njih su dovozili iz Mađarske, a njihove usluge koristili su agenti, kriminalci i policajci. Gotovo cijela Petrinjska i pola Đorđićeve! U lokalu je bila i skrivena prostorija u koju su mogli sakriti djevojke u slučaju iznenadne racije. Svaki put kada bi policija krenula u raciju, neko od “plavaca” obavijestio je osoblje u lokalu koje bi sve raščistilo pa policija nikada nije našla ništa protivzakonito. U jednom trenutku policija se odlučila za desant helikopterima. Spustili su se i sve uhvatili", kaže dobro upućeni sagovornik.
Seksi igrice u lokalu i obližnjem hotelu tajne službe su znali i snimati. Ni jedan snimak nikada nije procurio u javnost.
Sve se rješavalo oružjem
Možda su oni na snimcima rekli: “Samo dajte, objavite. Baš me briga.” Možda su snimci uništeni, a možda se s njihovim neobjavljivanjem na neki način trguje. Kriminalci su se približili policiji, vojsci, političarima i carini. Osim klasičnih “poslova” u sprezi s politikom upuštaju se i u privredni kriminal, koji je svoje pravo lice pokazao u pretvorbi i privatizaciji kada su mnoga do tada uspješna poduzeća prodana za jednu kunu.
Istovremeno u Zagrebu i drugim većim gradovima nastaju gangovi. Stvara se konkurencija. Dolazi do nesuglasica oko podjele teritorija i poslova, što su rješavali brutalno, krvavim obračunima.
"Količina oružja, policijska i politička zaštita, podsjećaju na rane 1920. u Americi. Svi su bili naoružani i sve se rješavalo oružjem. Nesuglasice su okončane olakim potezanjem oružja, sve se okončalo u krvi, nijesmo mogli ni zamisliti da će se tako nešto ikad događati u glavnom gradu. Izrešetana tijela, izmrcvarena. Izgubljeni mladi životi. Najčešće zbog banalnih razloga, pa čak i samo jednog nezaboravljenog šamara", opisuje sagovornik, učesnik nekih sukoba.
Svi su se poistovjećivali s 'Kumom'
"Izgubivši nekoliko prijatelja tokom tih sukoba i razračunavanja po ulici, mene je zahvatila strahovita depresija. Pomiješali su se razni osjećaji, od ljutnje i bijesa do neizdrživog straha. Kad sam izgubio bliske prijatelje našao sam se u totalnom mraku. Tražeći svjetlo, vrata, prozor, gušeći se, sjetim se filma Kum... Svi smo se poistovjećivali s najopasnijim i najjačim likovima, a oni koji su ginuli, oni su bili nebitni. Sebe smo zamišljali u glavnoj ulozi, baš kao Kuma... No, kada je sve to postalo stvarno, kada je film postao naša stvarnost, nijesam više imao želju da ga gledam. Danas, sjetivši se mrtvih prijatelja i odlazaka na sahrane, vidjevši njihove porodice, prijatelje koji su se gušili u suzama, postavljam sebi pitanje - je li to ono što je svako želio? Je li to ono što smo željeli mi ili oni za koje sam smatrao da su bili na kontra strani", pita se ovaj sugovornik.
Eskalacijom međusobnih sukoba bandi i likvidacija, posebno u Zagrebu, te činjenicom da su ubistva ostajala neriješena, stvarao se dojam da je policija potpuno nemoćna i nedorasla svom poslu. Niz likvidacija započeo je u Zagrebu u oktobru 1991. kada je ubijen Niko Mioč.
Za ubistvo su sumnjičili Zorana Petrovića Ivicu, a za podsticanje Miljenka Žaju Krojfa, koji je s Miočem svojedobno držao pizzeriju Cosa Nostra u Trnovčici. Zoran Petrović u međuvremenu je preminuo, a protiv Krojfa se i dalje vodi postupak na zagrebačkom sudu.
Novinarka Jasna Babić u svojoj knjizi “Zagrebačka mafija” navodi kako je Mioča ustvari ubio Zlatko Bagarić, “kralj kocke”. Bagarić se pred početak rata vratio iz Njemačke. Kao kum ubijenoga šefa mafije u Frankfurtu Ljube Zemunca, imao je reputaciju opakog kriminalca. Dane i noći provodio je po zagrebačkim kockarnicama, a živio je hotelu Intercontinental. Pratili su ga Zoran Petrović Ivica i Miljenko Žaja Krojf.
Doslovce je “drmao” gradom, a novac koji je dobio na kocki i reketu htio je investirati u nekretnine.
Bagariću niko ništa nije mogao
"Bagarić je bio elegantan gospodin, koji je bio najgori kad se smijao. Bio je ugodan u razgovoru, svjestan svoje snage i spoznaje da mu niko ne može ništa. Obožavao je bejzbolskom palicom da tuče svoje krupijee u kasinu Tifani kada bi nešto zabrljali", priča svjedok tih događaja.
Takvim potezima Bagarić je gradio imidž opakog momka spremnog na sve. Bio je uzor i idol nadolazećim kriminalcima. Istovremeno, svoje kriminalno carstvo gradio je i “kralj poker aparata” Vjeko Sliško. Prema legendama iz podzemlja, prvi sukob između njih dvojice izbio je 1993. nakon partije kockarske igre barbuta u kockarnici Kiss u zagrebačkoj Dubravi. Dobro upućeni izvor kaže:
"Kockalo se dva dana i tri noći. Na kraju je Bagarić izgubio pozamašnu svotu novca i tu su se on i Vjeko Sliško zakačili. Sukob se rasplamsao u prolivanje krvi i niz do danas neriješnih likvidacija. Redar disko-kluba Sokol Damir Kovačić Šerif jednom prilikom je ranio Vjeku Sliška, navodno jer je divljao u lokalu. U februaru 1993. godine Šerif je izrešetan ispred svoje kuće..."
Izrešetani ispred vlastite kuće
Prijatelj Vjeke Sliška Mladen Šiškić likvidiran je hicem iz snajpera ispred svoje kuće u zagrebačkoj Dubravi u septembru 1995. Šiškićev brat Zdravko je u februaru 1997. nakon svađe oko novca od preprodaje automobila ubio Ivana Mirka Krpelnika.
Na putu do bolnice izdahnuo je na rukama prijatelja Ivana Šakote. Samo četiri mjeseca poslije ispred zagrebačkog kafića Kvak hicem iz snajpera ubijen je i Šakota.
S njim je tada u društvu bio i Shpejtim Taqi. Njega su mjesec dana poslije izrešetali na raskrižju Selske i Zagorske...
U avgustu 1997. u Kozari Boku iz jurećeg automobila izrešetan je Mijat Vrdoljak. Njega su sumnjičili za ubistvo Damira Kovačića Šerifa. Isti mjesec likvidiran je i Omer Zahirović u svojoj kuću u Dubravi.
Nagađalo se da je motiv ubistva taj što je Zahirović početkom 90-ih bacio bombu u kockarnicu Joker, čiji je vlasnik bio- Bagarić.
Zoran Petrović Ivica tada je bio ranjen pa se pričalo da on neposredno ili posredno stoji iza likvidacije. U improvizovanom noćnom klubu NK Dubrava u julu 1998. skončao je i Zlatko Bagarić.
Pred policajcima ga je ubio Lazar Rodić.
Po prvi put 24express donosi opis drame iz lokala NK Dubrava, koji su prethodili likvidaciji tadašnjeg “kralja kocke”:
"Bagarića, koji je došao s društvom, nijesam ni prepoznao. Odjednom je ustao i počeo daboksuje. Pjevač je prolazio pored njega i on je pokušao da udara po njemu. Rekao sam mu neka pusti čovjeka jer je imao saobraćajnu nesreću. Prišao mi je i pitao: ‘Hoćeš i ti da probaš?’ Pa, ne bih, odgovorio sam mu", prisjetio se na rekonstrukciji ubistva Vinko Rodić Bingula.
Vinko je otišao iz lokala, a Bagarić je nastavio da se iživljava.
"Sjedio sam za stolom. Stalno me udarao rukom po licu. Lazar je došao i rekao: ‘Neće tebe niko tući u tvojoj kući’. Onda je Bagarić nasrnuo na brata", ispričao je jednom Zoran Rodić.
Držao mu pištolj na čelu i tjerao ga da mu pjeva
No, Bagarić se nije smirio ni pred policajcima koji su stigli kasnije, a Lazar je višesatno maltretiranje okončao ispalivši mu više hitaca u glavu:
"Kroz otvor iza šanka ugledao sam kako Bagarić drži pištolj naslonjen na čelo brata Zorana tjerajući ga da mu pjeva. Kroz cijeli ga je lokal vukao držeći za kosu", rekao je jednom Lazar Rodić, koji je potom pokušao smiriti situaciju.
Kada je Bagarića pitao zašto to radi, ovaj ga je počeo udarati šakama po glavi.
"Spustio sam ruke niz tijelo da ne dođe do nečega. On me i dalje tukao šakama, tukao i tukao. Padao sam i dizao se. U jednom momentu latio se pištolja. Uhvatio sam ga s obje ruke da ne poteže oružje. U guranju smo zapeli za cvijeće i on se otrgnuo udarivši me pištoljem po glavi", priča je Lazara Rodića.
Gurao mu cijev pištolja u usta
U tom trenutku došla je i policija: "Prvi sam ušao unutra i ugledao krvlju oblivenog Lazara Rodića i Bagarića koji ga je pištoljem lupao po glavi. Gurao mu je cijev pištolja u usta. Povikao sam: ‘Policija!’ Bagarić je pištolj koji je tada bio uperen i prema meni lagano stavio za pojas", ispričao je policajac tokom rekonstrukcije Bagarićevog ubistva istražnom sudiji Radovanu Ortynskom.
Nakon što je policija izvela Bagarića iz lokala, za njim je krenuo krvavi Lazar Rodić koji je izašao sa oružjem u rukama.
"Došao sam na ulazna vrata i čuo vrijeđanje. Moj brat Roko se svađao s Bagarićem i j..o mu mater. On mu je uzvraćao. Bagarić se otrgnuo policiji i krenuo na nas. S vrata sam pokušao repetirati Agram i pucati u njega", ispričao je Lazar Rodić.
Naoružani Bagarić se oteo policajcu i pokušao pobjeći.
"Preskočio sam neki auto, sustigao ga i udario. Bagarić je pao na glavu između auta. Dok je ležao, ugledao sam pištolj pored njega. Uzeo sam ga i izbliza mu 5 do 7 puta pucao u glavu. Tada mi je prišao policajac i predao sam mu pištolj. Nijesam mogao vjerovati šta se dogodilo. Bilo je to kao noćna mora. Usta su mi se osušila. Policajca sam pitao mogu li popiti vode. On je samo slegnuo ramenima i to mi je bio znak odobravanja. Ušao sam u lokal, a neko mi je dovikivao da ne perem ruke", rekao je Lazar Rodić, osuđen na tri godine zatvora.
Likvidacije su nastavljene i 1999. kada su ubijeni Željko Šobot, bankar Ibrahim Dedić i Damir Džeba. U novebru 1999. neko još nepoznat je iz raketnog bacača na Cvjetnom trgu u Zagrebu pokušao prvi put ubiti Vjeku Sliška.
"Okidač za hapšenje zločinačke organizacije bio je pokušaj ubistva Vjeke Sliška. Sliška su promašili jer atentator nije skinuo zaštitnu kapicu s cijevi pa nije došlo do prave detonacije granate. Da je, stradalo bi znatno više ljudi", prisjetio se Radovan Ortynski.
No, u ovom atentatu smrtno je stradao slučajni prolaznik Zoran Domini nakon čeka su uhapsili osumnjičene za članstvo u tzv. zločinačkoj organizaciji. Bilo je to dva mjeseca pred parlamentarne izbore 2000. HDZ je na ovaj način želio biračima pokazati da može garantovati njihovu sigurnost i stati na kraj organizovanom kriminalu i likvidacijama.
Osumnjičene su specijalci pred kamerama HTV-a dovukli, a neke doslovno i donijeli u istražni centar Županijskog suda u Zagrebu... Za članstvo u tzv. zločinačkoj organizaciji bili su optuženi Nikica Jelavić, Zoran Petrović Ivica, Miljenko Žaja Krojf, Zoran Pripuz, Rajko i Velibor Momčilović, Davor Zečević, Davorin Sobjeslasvki, Đorđe Vuletić, Tvrtko Tomičić, Radovan Štetić, Miroslav Vuković Olio, Hrvoje Gašparinac, Tomislav Marinac, Gordan Kolarić, Zoran Crnojević, Damir Pribudić i Vladimir Tlustenko.
Teretiloi su ih za niz uboistava, pokušaja ubisttava, dilovanje droge, iznude...
Ortynskom pokušali raketirati kuću
Tužilaštvo je doživjelo pravi fijasko. Sud je utvrdio da zločinačka organizacija ne postoji. Dio optuženika pravosnažno su osudili zbog dilovanja droge, no niko nije osuđen za ubistva. Radovan Ortynski, koji je tada bio državni tužilac, prvi put javno za 24Express je otkrio kako su i njega kriminalci pokušali likvidirati:
"Negdje 2000. godine jedan od kriminalaca povezanih s procesima za ratne zločine s glisera je trebao bombardovati kuću na Braču, gdje smo često ljetovali. Sjećam se jednog glisera tog ljeta, frajera na njemu s obrijanom glavom i gusarske zastave na krmi s mrtvačkom glavom. S više strana dobio sam informacije da je na Visovcu bio sastanak gdje je ponuđena lova da me se riješe. Toj grupaciji sam stao na žulj samo zato jer sam tad izjavio da su pred zakonom svi jednaki. A to se nekima nije svidjelo", rekao je tada Ortynski.
Priča o usponu Vjeka
Sliška počinje ranih devedesetih, kad on osniva firmu Bonaparte i kreće u posao s poker aparatima. Do 2001. kada je ubijen u 32. godini života, preživio je četiri atentata. Istovremeno u zagrebačkom podzemlju stiče imidž vođe. Do toga je, kažu mnogi, došao iživljavanjem nad žrtvama. U isto je to vrijeme za javnost gradio imidž uglađenog i šarmantnog biznismena.
Sliško: Pucali su i na papu...
"Radio sam 2001. na televiziji kada me zatekao poziv kolege s privatne televizije. ‘Neko bi te želio upoznati’ rekao mi je, ‘ali bit će to iznenađenje. Otiđi samo do njega u Maksimirsku broj taj i taj...’ Otišao sam i muvao se ispred tog kućnog broja. Iznenadio sam se kad mi je nepoznati glas rekao: ‘dođi na prvi sprat...’
Tek nakon pola minuta shvatio sam da postoji skrivena kamera i da glas dolazi iz zvučnika iznad vrata. U kancelariji dugačkoj dvadesetak metara dočekao me mlad dečko, ošišan skoro na nulu. Bio je to Vjeko Sliško, službeno ‘kralj poker automata’, neslužbeno šef jednog od dva najutiecajnija mafijaška klana u Zagrebu", prisjetio se jedan sugovornik...
Sliško je koji dan prije izašao iz ilegale intervjuom u jednom mediju. Novinarka ga je pitala ima li nešto u tome što su na njega pucali četiri puta, a on je lakonski odgovorio: “Pucali su i na papu.”
"Ta me rečenica dojmila jer je zazvučala poput kakve filmske replike. Bila je, nema nikakve sumnje, autoironična, no njegova prva rečenica upućena meni bila je još zvučnija. ‘Ne shvatam šta čeka Račan’, rekao je, ‘zašto ne hapsi kriminalce...?’
Uslijedilo je dugo predavanje o uslovima poslovanja u Češkoj, zemlji prosperiteta, reda i zakona, gdje se bavio igrama na sreću, proizvodnjom opreme za bilijar, poker automatima. Isti posao radio je i u Zagrebu. No šuškalo se da se bavi reketom, švercom oružja i bogtepitaj kakvim sve ilegalnim poslovima.
Njegovi su ljudi navodno prebili, skoro na smrt, menadžera, koji je u hotelu Sheraton imao kafić.
Vjeko je, pričalo se, bio u ratu s drugim ‘gazdom’ u gradu", tvrdi sagovornik, kome su ljudi, koji prate “resor”, tvrdili da je Sliško vezan uz SIS, vojnu kontraobavještajnu službu.
Tu službu, navodno su sačinjavali uglavnom pripadnici dva zavičajna klana, Hercegovci i Posavljaci. Druga strana bila je oslonjena na stare kadrove iz službe u bivšoj državi, iskusne policajce, agente i doušnike. Bilo je jasno da je Sliškov klan bio osuđen na poraz, objašnjavali su sagovorniku express.hr dobro upućeni stručnjaci.
Sjajni odnosi s policijom, carinicima i tajnim službama
"Vjeko je 2000. shvatio da je starom modelu poslovanja odzvonilo. Vidio je da se cijeli odnos snaga promijenio. Želio je preko noći izgraditi novi imidž, steći saveznike u novoj eliti. Stan mu je bio golem, cijeli sprat zgrade u Bogovićevoj iznad današnjeg Benettona. Bio je ukrašen modernističkim slikama, zadnji krik mode u Hrvata, Picelj, apstrakcija, ništa seljački. Očito je imao kvalitetne savjetnike za pitanje stila. Čak mu je i pištolj bio vrlo elegantan, austrijski Glock, o čijoj pouzdanosti kruže mitovi", prisjetio se ovajsugovornik.
Dodao je kako je tokkom nekoliko susreta sa Sliškom shvatio da ima “sjajne odnose” s uticajnim policajcima, moćnim carinicima i tajnom službom.
"Jedne mi je večeri pokazao dan ili dva star prepis svog telefonskog razgovora s jednim novinarom. Bio je očajan. ‘Gle’ rekao je, ‘šta mi pakuju. Pa ja ovo nikad nijesam izgovorio...!’ Transkript je bio svjež, što znači da je Sliško u ‘službi’ imao svog čovjeka. Te su prepise mogli dobiti samo ljudi goleme moći ili bogatstva, a on je bio i jedno i drugo. Bio je izuzetno inteligentan, promućuran, vješt na riječima.
Sliško ubijen iz petog pokušaja
‘Nisam ja ovako zamišljao svoj život’ rekao mi je jednom. Zvao me zato da preko mene, prijateljski, poruči nekim novinarima da ih želi upoznati kako bi prestali negativno pisati o njemu".
Nekoliko mjeseci poslije, iz petog pokušaja, ubijen je Vjeko Sliško. U samom središtu Zagreba, usred dana, hicem u glavu ubio ga je belgijski plaćenik James Cappiau. Njemu je pak samo par minuta potom presudio Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić.
Ovu likvidaciju je, navodno, organizivao Marko Nikolić. Nedugo nakon Sliškova ubistva pobjegao je u Latinsku Ameriku. Bertić je osuđen na devet godina i već je odslužio kaznu a Cappiauov pomagač Samir Ivošević osuđen je na 13 godina i još služi kaznu.
Ni nakon likvidacije Vjeke Sliška krvavi obračuni nijesu prestali. Sliškov prijatelj Vinko Žuljević Klica 2002. u kafiću NBA s više hitaca iz pištolja ubio je Veselina Marinova Bugara.
Nakon ubistva odšetao je u policiju tvrdeći da je Marionova, tajnog agenta HIS-a, ubio u samoobrani. Sud mu je povjerovao pa ga je i oslobodio krivice. Vjekin brat, Marko Sliško, ubijen je ispred svog hotela u Zagrebu u januaru 2003. Ubica mu je ispalio nekoliko hitaca u leđa čim je izašao iz auta.
Davor Zečević likvidiran je hicem iz snajpera 2007. dok je bio na slobodnom vikendu, sedmicu prije no što je trebao napustiti Lepoglavu. Tri mjeseca poslije Vinko Rodić Bingula ubijen je u kafiću Bugzy u zagrebačkoj Dubravi. Pogođen je u glavu, vrat i leđa.
Braća su ga prevezla u bolnicu gdje je sljedećeg dana preminuo... Kako je bilo živjeti svjestan da te svakog trenutka neko želi ubiti te koje su mu se misli tada vrtjele po glavi, ispričao je učesnik nekih vatrenih obračuna.
Mafijaši godišnje zarade milijardu eura
"Jesam li sam sam sebi bio prijatelj ili neprijatelj, jesam li sam to htio ili ne? Danas znam odgovor. Preplave me emocije kada zamišljam da su to mogli biti moji roditelji i moji prijatelji koji su plakali, moja djeca. Prođe me jeza od osjećaja da su mogli odrastati bez oca, ako ni zbog čega, onda zbog nekih uvjerenja koje sam imao, neki ponos koji je bio samo iluzija. Mislili smo da je to hrabrost, da smo moćni, a to je uvijek bilo skrivanje, gledao bih ispod auta svaki put kada bih prišao vratima, pitajući se imam li što ispod, hoću li odletjeti u vazduh. Gledao sam na svaki ugao da vidim cilja li me ko snajperom... Nijesam se više smio voziti motorom, uvijek sam uz sebe morao imati tri ili četiri naoružana čovjeka, ljude od povjerenja koji me štite za porciju ćevapa. Na mnoga mjesta, naravno, nijesam smio ni poviriti. Eto, danas žalim za prijateljima koji su mogli biti sa mnom i slaviti rođendane, veseliti se. To nije bio normalan život i takav svijet nikog nije mogao usrećiti."
Danas hrvatski mafijaši suptilnije rješavaju nesporazume. Ne posežu odmah za oružjem. Prema nekim procjenama, godišnje zarađuju više od milijardu eura. Prljavi novac peru kupovinom kafića, salona, skupih automobila i drugih nekretnina. Nerijetko ga posve ozbiljno investiraju u legalne poslove, najčešće građevine. Milioni prljavog novca, kojem se teško ulazi u trag, završe i na inostranim offshore računima...
Autori teksta: Vilim Cvok i Hajro Merdanović
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR