NEPOZNATI NJEGOŠ: Kako je kanonizovan Petar Cetinjski (5)

Piše: Vladimir Jovanović

Na kontakte i crkvenoga karaktera Crnogoraca i Rusa nalazimo po uspostavljanju diplomatskih veza, za čiji se početak uzima 1711, kada je u slobodnu Crnu Goru pristigla njihova službena misija.

Mitropolit Danilo Petrović je 1715. u Rusiji, koja ustanovljava godišnju, stalnu novčanu pomoć za katedru Crkve – Manastir Roždenija Presvete Bogorodice na Cetinju. Danilov prejemnik, mitropolit Sava Petrović, pohodiće Rusiju 1743–1744, a mitropolit Vasilije Petrović je tamo u više navrata: „U zadatke njegovih misija uključene su molbe za zaštitu od stalne turske agresije i apeli za podršku CRNOGORSKOJ CRKVI” („История Балкан: век восемнадцатый”, Институт славяноведения, Российская академия наук, Moskva 2004, str. 362).

Premda su do 1766. u jurisdikciji Pećke patrijaršije, kontakti vladikâ Petrovića sa Ruskom crkvom odvijali su se bez njezina znanja, protivljenja ili odobrenja. I svi arhipastiri cetinjski, nakon 1766. i obnavljanja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, boravili su u Rusiji, liše mitropolita Arsenija Plamenca – o njemu s tim u vezi nema podataka.

Odnosi nijesu uvijek idilični. Postoje značajni periodi diskontinuiteta. Rusi odbijaju molbu Petra I Petrovića da ga zavladiče. Dok 1785. boravi u Rusiji, osporavaju mu valjanost hirotonije za episkopa izvršene godinu ranije u Sremskim Karlovcima od arhijerejâ srpskih. U svakome slučaju, nedolično mu Rusi povrijeđuju dostojanstvo poglavara autokefalne Crkve. Proćerali su ga iz njihove prijestonice.

„TAKO SAM JA NASILNIČKIM PUTEM KRENUO IZ PETROGRADA GONJEN I DAN I NOĆ I BEZ ČASA POČINKA”, pisaće 6. decembra 1785. mitropolit Petar I. Potonji svetitelj opisuje stradanije kroz Rusiju:

„KAO HRISTA OD IRODA DO PILATA, TAKO JE I MENE ZVIJER ZVIJERU PREDAVALA, NA TRZANJE K VEĆEMU MOM OSKRBLJENJU [poniženju] I PORUGANJU”. Jedan ruski zvaničnik saopštava da je „PETROVIĆ VARALICA“ i pita: „KAKO ON MOŽE BITI ARHIJEREJ BEZ DOPUŠTENJA [RUSKOGA] SV. SINODA?“

Bio je to, tvrdi 1914. srpski autor dr Vladan Đorđević, „nečuveni postupak ruske vlade prema jednome pravoslavnom arhijereju i predstavniku naroda koji je na jednu golu reč ruskoga Cara prolevao svoju krv za Rusiju“.

Genezu ideje Austrije, koju će se 1814. i ostvariti, da arhipastirima crnogorskim otme kanonsku, vjekovnu jurisdikciju nad Bokom kotorskom – i preda je Srpskoj crkvi (Mitropoliji, docnije Patrijaršiji iz Sremskih Karlovaca) – treba potražiti u tajnim kombinacijama sa Petrogradom. Rusi i Austrijanci su tada saveznici u odbrani od Napoleona.

Car i Sinod Rusije u oktobru 1803, optužujući Petra I da je apostata, imaju namjeru da opravdaju potčinjavanje Crnogorske crkve. Tada Rusi prvi put obećavaju: Sinod će zavladičiti nekoga Crnogorca, „nasljednika“ Petra I, pod uslovom da ga prethodno zbače sa katedre i predaju ruskim vlastima – da mu ruski arhijereji u Petrogradu sude i odrede duhovnu kaznu.

Sve u svemu, status autokefalnosti Crkve u slobodnoj Crnoj Gori, Rusi su 1785. i 1803. doveli u opasna iskušenja, po dva temeljna pitanja: 1) pravu rukopolaganja episkopa i 2) pravu suđenja episkopima, odnosno episkopu (mitropolitu) – Petru I Petroviću.

Mitropolitanska organizacija Crkve – tj. prva kanonska forma crkvene administrativne autokefalnosti svake političke provincije, pod kojima se podrazumijeva država – povezana je s pravima rukopolaganja episkopa i suđenja episkopima. To je utvrđeno I Vaseljenskim saborom (kanoni 4, 5, 6, 7).

Petar I je za episkopa rukopoložen 13. oktobra 1784. u Sremskim Karlovcima, a po umoljenju i odobrenju cara austrijskoga. U svojoj arhipastirskoj beśedi, odmah po hirotoniji, Petar I blagodari što su car austrijski i podvlasni mu arhijereji Srbi, kako kaže, „UBRZALI ISPUNITI ŽELJE ČEŽNJIVE O PASTIRU SVOM NARODA CRNOGORSKOGA”, podvukavši da su ga, nezavisno od ma koga sa strane, Crnogorci izabrali za arhipastira.

Kredibilitet ovoga izbora i posvećenja su godinu kasnije Rusi doveli u pitanje. Petar I, pozivom na kanonski poredak, tim povodom piše: „Čudnovato je kako se je moglo od mene, kao čovjeka slobodnoga, zahtijevati da ja ne mogu biti arhijerej bez dopuštenja ruskoga Sinoda. ZAR ONI NE ZNADU DA VLAST SINODA NE IZLAZI IZVAN GRANICA RUSKE DRŽAVE?”

I u povodu pisama Cara i Sinoda Rusije iz 1803. Crnogorcima da opovrgnu Petra I, te im ga izruče radi suđenja, odgovoreno im je skladno drevnome crkvenome poretku, 2. kanonu II Vaseljenskoga sabora: „Episkopi da ne prostiru vlast svoju preko svoje dijaceze na tuđe crkve, te da ne zametaju crkava”.

Drukčije rečeno, kanon jasno zabranjuje arhijerejima iz jedne autokefalne jurisdikcije miješanje u poslove druge autokefalne jurisdikcije i nalaže striktno poštovanje granica pomjesnih crkava.

„Sveti Sinod”, napisano je Rusima jula 1804. sa Cetinja, „nema nikakva prava nad arhijerejima koji nijesu njemu podvlasni izvan predjela ruskijeh granica, đe je njihova vlast; I PO OVOME S NAŠIM ARHIPASTIROM NIKAKVA POSLA NEMA”.

Sukob je izglađen do 1806, kada je Petar I od Cara dobio bijelu pankamilavku i prsten počasnoga člana Sinoda – priznanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Rusi su, dakle, odustali od svojih namjera. Bilo im potrebno i savezništvo Crnogoraca radi oružanih sadjejstava protiv Francuza u Boki kotorskoj…

Da je iz opisanih primjera, 1785. ili 1803–1804, prihvaćena nadležnost Sinoda Rusije – u pogledu prava postavljanja arhijereja i prava suđenja arhijereju – ne bi do stupanja Petra II Petrovića Njegoša na tron Crkve bila potvrđena administrativna autokefalnost mitropolitske katedre na Cetinju.

Uprkos tome, na Cetinje krajem 1834. iz Rusije stiže pismo Serafima Glagoljevskog, mitropolita novgorodskoga i petrogradskoga, predstojatelja Sinoda, a povodom kanonizacije Svetoga Petra Cetinjskoga Čudotvorca.

Obavještavajući ga o detaljima čudesne objave svetitelja na Cetinju, Njegoš, tada sa titulom „Arhiepiskopa i Vladiki Černogorskago i Berdskago”, 8. novembra 1834, između ostaloga, piše Serafimu: „Visokopreosvećeni vladiko, molim Vas da me uputite kako da se u ovom slučaju ponašam”.

Vuk Vrčević, kako smo viđeli, docnije tvrdi da je objavljenije mitropolita Petra I, navodno, „sljedovalo bez ikakvog početka i svrhe crkvenih kanoničnih pravila”, prouzrokovavši opasnu reakciju Sinoda Rusije, „koji je bio na prvi mah PODVRGAO VLADIKU NJEGOŠA NA TEŠKU EPITIMIJU I ODGOVORNOST I, ŠTA VIŠE, LIŠIO SVAKE DUHOVNE VLASTI DO RAZVIĐENJA I NJEGOVA OPRAVDANJA”.

Ne našavši u arhivi na Cetinju nikakve pisane tragove o tome, V. Vrčević u studiji „Život Petra II Petrovića Njegoša, vladike crnogorskog“ (naslovljavam, lapsus calami, netačno tu studiju u prošlome nastavku feljtona), „po vladičinu kazivanju”, tvrdi:

„Pošto je [Njegoš] izložio sve i sva u pravdanju spram Sinoda, zaključio je riječima:

da on nema te moralne i fizičke snage kojom bi mogao pobiti najsvetiju narodnju želju, jer bi ga [j]eretikom nazvali, a može biti i kamenovali;

da Sinod blagoizvoli poslati na Cetinje zakonitu komisiju koja će se uvjeriti da je tijelo svetitelja netljeno i u svojoj cjelosti, i

da komisija poslije dade svoju presudu, je li ili nije [mitropolit Petar Prvi] svet.

Najposlje, pridoda i to: da u slučaju, AKO KOMISIJA RIJEŠI I ZAKONE DOKAŽE DA NIJE SVET, VLADIKA I SENAT NE JEMSTVUJU, HOĆE LI SE TOJ PRESUDI NAROD CRNOGORSKI POSLUŠAN POKAZATI”.

Pisani trag o sukobu Njegoša i predstojatelja Sinoda Rusije tek je 1947. pronađen. Uprava Narodnoga muzeja na Cetinju tada otkupljuje od Mila Popovića iz Nikšića dva originalna dokumenta – među njima i pismo mitropolita Serafima koje 26. decembra 1834. šalje Njegošu.

„Mada je to pismo bilo ‘povjerljivo’ i mada je prirodno bilo da se najbrižljivije čuva u probranoj državnoj arhivi kralja Nikole, ono se nekim čudnim slučajem našlo u Nikšiću”, zapisaće dr Risto Dragićević. „Pismo mitropolita Serafima”, napominje, „djelimično je istrunulo od vlage, te taj istrunuli tekst nijesam mogao u potpunosti popuniti; ovo pismo štampam vjerno ruskom originalu”(„Nekoliko novih dokumenata od 1784. do 1834”, „Istorijski zapisi”, knj. 3, sv. 2, Cetinje 1949).

U egidi Serafimova pisma ne naslućuje se da on ima namjeru da se Njegošu pretpostavi nadležanim za arbitriranje unutrašnjim životom Crnogorske pravoslavne crkve, uključujući i postupak ustanovljenja svetitelja. Naprotiv, tu mu se obraća kao sebi ravnome arhipastiru:

„Високопреосвященнейший Владыко. Возлюбленнейший о Господе и Сослужитель!“…

(Nastavak feljtona u poneđeljak 19. februara)