Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Poezija sa stilom (14): BRANKO BANJEVIĆ

| Postavio/la: Ethem Mandić/Mirjana Dragaš

Poezija sa stilom (14): BRANKO BANJEVIĆ

Branko Banjević (Paprati kod Pješivci, 1933) crnogorski je književnik. Rođen u Pješivcima pokraj Nikšića, Branko Banjević je gimnaziju učio u Nikšiću i Cetinju. Branko Banjević je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bio je profesor i novinar u Nikšiću i Beogradu i predsjednik Matice crnogorske. Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Crnogorskog PEN centra. Piše poeziju, književnu kritiku i eseje. Jedan je od urednika edicije „Luča, antologija crnogorske književnosti“, za koju je dobio Trinaestojulsku nagradu. Priredio je za štampu izbor iz djela Petra II Petrovića Njegoša, Nikole I Petrovića Njegoša i dr.

Najvažnija djela:

Napuklo sunce, Titograd, 1966.

Petrović Njegoš, Petar II: Plam u plamu, Titograd, 1969., prir.

Gavran hrani Crnu Goru, Titograd, 1972.

Glasovi, Cetinje, 1993.

Prožet duhom žive pjesničke tradicije, pjesnik jetke, muške tuge, neukrotivog revolta protiv svakovrsnog zuluma nad čovjekom, Branko Banjević je pjesnik slobode kao neprekidnog procesa »oslobođenja od slobode«. »Snaga Banjevićeve poezije je«, kako je zapazio kritičar Vojislav Minić, »u njenoj nemoći da izmijeni nehumanu stvarnost na koju se okomila, kao što je nemoć u snazi te stvarnosti«. Bogatstvo lirskih formi i neprekidnog prožimanja motiva osmišljenih uvijek novim odnosima riječi-simbola bitno je svojstvo Banjevićeve sugestivne poetske istine.

Banjević je jedan od onih pjesnika koji cijelog života pišu jednu knjigu. Raznovrsnost i bogatstvo njegove poezije nije u mnoštvu tema, već u bogatstvu nijansi i značenja što izviru iz osnovnog motiva i istovremeno se ulivaju u njega. Svaka je njegova pjesma i posebna cjelina; uvijek izražava neki novi vid složenih odnosa društvene stvarnosti, na drugačiji način brani ugroženog čovjeka.

»Branko Banjević je čitavim svojim bićem za potpunu okrenutost čovjeku, za stopljenost svih sila poezije u jedan mlaz, u jedno moćno svjetlo koje će obasjati čovjeka u cjelini, od iskoni, od početka, njegovu dramu zemaljskog postojanja, njegove sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, njegovu tjeskobu u životu i svijetu, njegovu ugroženost i njegovu nadu, san, slutnje, uzaludnosti. Branko Banjević kao da kida riječi za svoju pjesmu od onih oblika koji još žive, od tradicije i stvarnosti koje još dišu i postoje, od samog sebe koji jest. On neće deseterački onemoćalu, apstraktnu riječ, već riječ-biće, jer samo riječ-biće može uspješno da se nosi s prazninom-bićem, s ponorom-bićem, s ne-slobodom-bićem, s dogmom-bićem, s prizemljem-bićem, s bićem izopštenosti i neljudskosti« (Dragoljub Jeknić).

Banjevićeva pjesma ima dramsku strukturu. Naracija u njegovoj poeziji izražava prirodnu vezu sa stvarnošću kao motivom, kao osnovnim polazištem. Banjevićeva poezija je izrazit primjer modernog poimanja i transponovanja društvenih proturječnosti, složenih stanja čovjeka i vremena. Njegova riječ nije sputana - namjerom, vještinom, raznim vidovima prizemnosti, jasnošću koja sabotira suštinu bića i stvaranja i ugađa neznanju i neukusu; ona, ta riječ shvata i hvata vrijeme i čovjeka u onim bitnim odnosima, u onim kretanjima koja ga označavaju, u onim događanjima, koja ruše kontinuitet i odvraćaju od cilja. Moderna je »sloboda te poezije da govori slobodu čovjeka«; moderan njen izraz, »njen pristup slobodi bića, onoj slobodi koja je egzistencija«, a koje često prisvajaju i opredjeljuju vlastitim kriterijumima i ciljevima.

Banjević ne eksperimentiše praznim oblicima i ne bavi se marginalnim činjenicama stvarnosti. On, kako je zapazio Jeknić, »ne piše iz beznađa već iz smisla i suštine, iz potrebe vjerovanja, nadvladavanja beznađa i gorčine«. Po obuhvatnosti misli, koja seže do suštine bića, po jednostavnosti izraza, »muškoj čvrstini« stiha, disciplini koja ne trpi privatnu emotivnost i neobaveznost bilo koje vrste, Banjević pripada najboljim izdancima crnogorske poetske tradicije.

NAPUKLO SUNCE

 

Idem putem što se muči da put nađe

riječi jedna drugu svim sredstvima guše

dešavaju se ljudskih lica krađe

U meni samom cilj je srušen

pa grdno zija taj prostor razgrađen

 

I sunce samo sija potkopano

Ima li vida izvan toga zida

Tom crnom stranom bijem se s gavranom

a on mi komad po komad otkida

i od tih komada sebi kuću zida

 

Imam razloga da pljunem na to sunce

da ga mršnem i prezrem za sva vremena

Kad mu je god muka mene nađe sunce

zna od njega ne bi ostalo ni kamena

zna ono ko je lud da podmeće ramena

 

A ja nikako ne mogu drukčije

a kad ga iznesem opet sam poražen

drugome sija a meni se smije

a ja vas od njega unakažen

bačen ispod puta negđe gnjijem

 

I to je tako otkada nas ima

i biće tako sve dok nas ne nestane

A to sunce kad ostane s njima

kao i ja i ono će da pane

i zaigraće mu po trbuhu tame

 

Jesam li daleko otišao

Možda se to meni samo čini

možda je zrak sunca u meni propao

pa se predajem ludoj mjesečini

Možda se to samo meni čini

 

Možda me to neki tuđi zvuk napao

pa hoće da me svega okupira

A možda je suncu stvarno mozak stao

jer čujem prozuklu prazninu kako svira

kako nikad niko nije znao

 

Put više ne zna kud udara

uveo je u praksu da jede graditelje

Je li to mjesečina pa mi se udvara

put sjedi izio me i kosti mi đelje

oblizuje se i već druge melje

 

I riječ mi golu iz usta vade

obaraju je i ulicama gaze

Cio sam iznutra pokraden

od tih što i smislu jezik plaze

što su u zasjede pretvorili staze

 

Evo me na visu samo sama

crkava put crkava vidokrug

Od velikog sunca osta mi samo rana

i to je danas moj jedini drug

i to je danas moj jedini drug

 

ELEGIJA ZA STEVANOM BANJEVIĆEM

 

Tvoju ranu noćas ne mogu da izustim

tvoju ranu iz koje mjesec izgrijeva

tvoju ranu iz koje idu glasi pusti

tvoju ranu iz koje gavran crn sijeva

 

U suncu se otvori jama

meni ostade na sred srca šuplje

Viđeh tvoju glavu kako u dim prama

kako je odnosi nekud sjaj zatupljen

 

Nebom se uzvitlaše puste tice

Živi stub leleka sa suncem se srete

leleka što uvis odnese ti lice

kad loza tužnjave kamenjar oplete

 

I ti ode od usta do usta

A htjeli su da ti ime zakopaju

htjeli su da nam te izvade iz usta

psi mučki koji sunce komadaju

 

Tvoja je rana svjetlost raznijela

i ide Crnom Gorom kao zmija

koja je zub suncu prinijela

i oko naših glava se savija

 

U mojoj riječi rane si prebolio

tvoje žive rane što liče zvonjavi

A sunčev sjaj je grdno ogolio

sunce se drži na našoj kuknjavi

 

PAS

 

Jedan pas kruži oko moje glave

u moju glavu pas njušku uvlači

Pseća dlaka raste iz sunca iz trave

Danas je pas od zvijezde jači

 

Po nebu samo trag pasjeg koraka

Pas kroza me njuši cijelog avgusta

Mjesto mjesečine i sunčevog zraka

pseća sjenka pada u riječ u usta

 

Pas je puteve u tor saćerao

za psom se kreću neka sunca žuta

pas je nogama na zvijezdu stao

i pazi da put kud ne skrene s puta

 

I moja se riječ u pašče pretvara

Pas i mene kao drugu stoku čuva

Pseća njuška zemlju i nebo otvara

Samo pas pas i poneka muva

 

TICA ILI JAMA

 

Vi ne vidite onu ticu

ona je sve što znam i imam

ona mi nosi glavu

Uhvatimo ticu koju ne vidite

da je udavim da je skinem s oka

 

To nije tica to je jama

jama je to krilata jama

Grumenje mraka zvrkuće na ruci

tica me oblijeće

bacimo riječ da je uhvatimo

 

To nije lelek to je orao

to je taj što stoji nada mnom

to je ta zemlja što se diže

Bacio sam se da me nema

ali ništa ne pomaže U ticu

 

Tica mi tuče nebo na glavi

tica mi lomi ruke i stavlja krila

Nije to zmija u njenom kljunu to je moj glas

Baci se glavom na slijepo krilo

dajte mi ruke pomozite meni ili njoj

 

Hoće da mi uđe u usta

Ko se opasao devet puta urlikom

To je ta tica koja daje mlijeko

to je to jato što mi bije san kljunom

to je to traganje kroz grudnu kost

 

To je to oko što se razbilo

Tica ulazi u zid jalove kuće

to je ta crna trava iz polja

ona ti suče crijeva vidikom

ubijte je gađajte je stanite na nju

 

Ta jama traje po meni

Otvorite oči tom putu

Tica lipsava tica me poklapa

ona me hara ona mi veže ruke

Iznad jame eno cik vedrine

 

To ne može biti da je nema

to se splelo iz toga se neće izaći

duboka je da se iskoči široka je da se preskoči

Hvata me taj krivoglavi let

Dajte mi kolac eno joj gnijezdo

 

GLASOVI

 

Treba uzeti sve u svoje ruke reče on

mozak i obraz i put u šaku

Nikad toliko u jedan dan na jedno mjesto

u jedan zrak

On te čuje kako mu treba

On te vidi kako mu treba

Koliko ih je glodalo taj kamen

 

Izlazi zora iz gore

i poče riječ plašiti

i poče ticu strašiti

Čija to kost između nas skoči u nebo

Od radosti rana igra

Udara u cvijet čelo

Pas goni tičju sjenku

Jezik na zmijskim vodama

 

Ti moraš da se braniš

a nemaš đe a nemaš pred kim

a nemaš od šta

On traži od tebe da te nema

da pristaneš da te nema

da se raduješ što te nema

 

Pade cvijet s vedra neba

pade cvijet u naš svijet

u tu riječ u to lice

pade cvijet u naš jezik

na sunčevo poigrište

na zvjezdano vijalište

 

Noćas je nepomenica šinula mjesec

zapunula ga iz međe

Odskočila rana u visinu

i stoji konjska lubanja na uljaniku

Ni lica u nebu

ni čela na kamenu

Strče mrče panu svanu

Ni čela u nebu ni lica na kamenu

 

U riječ ih noć zastala

uhvatio oganj strah

strugnu oganj iz mene

pa uteče u tebe

 

U cik zore ciknu čelo

Dan za kamen prirasta

 

i tvoja sjenka s njim

Iščilio obezvijao

došao za paščad

strah mu uzeo bijeli svijet

Jezik bačen u vedrinu

sa kojom se uhvatilo čelo...

 

Ostavi komentar

0/300