Piše: Jovan Nikolaidis
Dvadeset prvi dan /13.4.1999. Utorak/
Dragi Zorane Mutiću,
Obradovao sam se tvom odgovoru. Svaka riječ od težine koja prispije do kućice u maslinjaku krijepi naša izoštrena čula obremenjena događajima. Nemoj se, molim te, moliti za nas, čudni su naši odnosi spram religije: ona je ateista, ja agnostik. Ako naiđe potreba, Bog i ja lično ćemo kontaktirati. On vječan u nedodirljivom kosmosu, ja u poniznosti pred Njim, dogovorićemo se oko ljudskog u čovjeku i božanskog na nebesima - sve drugo je dogma, a ja pred njom kao Grk u hapsu! Nije nezanimljiva geneza mog stave o religiji. Išao sam sa ocem redovno u crkvu, srbopravoslavnu, grčke nije bilo, do svoje četrnaeste godine, po navici djeteta koji se roditelju drži za skute, strašljivog pred svijetom koga se plašio. Nedjeljom bi nas, na putu do crkve, presrijetali skojevci uz povike: ‘Crkvenjaci, crkvenjaci, đe ste boga viđeli!’ Gađali bi nas komadićima hljeba skraj kafanskih stolova podnapiti ljudi u uniformama. Albanci, prolaznici, hitro su prelazili na drugu stranu ceste, da ne budu porugama svjedoci. U crkvu je tada odlazilo desetak starih ljudi, s dušom u nosu, i nešto djece mog uzrasta. Pop u odeždi sa zakrpama (plavi epitrahilj je mirisao na buđ) sricao je ‘vječnaja pamjat’ kao da se nećka. Otac, u transu, za svoj groš, mrmorio je molitve na grčkom. Strah da će skoro umrijeti rodio je taj zanos. Prisjećam se detalja iz tog doba. Iz crkve smo se vraćali hitro, pustim pokrajnim sokacima. Letio sam u majčino krilo da se skrijem, ohrabrim od nepoznatih, dok moj otac, podno kućnih ikona, kleči i moljaka za odlaganje neizbježnog. Umro je te godine u aprilu, sa suzama u očima, ubijeđen da je zaslužio carstvo nebesko. Sada znam - nije ga zaslužio. Ostavio nas je u bijedi, doista ne samo svojom krivicom. Jednog dana, pred ljeto, ušao sam laka kroka u kuću i zatekao majku kako klečeći pred ikonom sveca pomoraca bogara na sve mrtvo i živo: lijep, do literarnog sjaja iskazan bijes na pravoslavlje. Učinila mi se ta materina drčna starocrnogorska kletva većom i snažnijom od svih molestvija očevih. Nije bilo teško opredijeliti se kome ću carstvu odsad i ubuduće. Šteta što materin monolog nije čuo glavešina oblasnog komiteta - otvorili bi joj se narodni magazini sa hranom i odjećom od toliko bezbožništva. Moja Milica nije bila licemjer, psovala je crkvu i komuniste jednako, često u svađi sa brzometnim činovnicima nove vlasti. Ali, javno, nije davala da na sjen očevu ni mrlja ne padne - branila je svog tlačitelja. Brak sa starcem-namćorom bijaše njena živa muka. Njenoj silini duha treba zahvaliti što sam mnogim iskušenjima odolio i ovakvu narav stekao. Noseći visoko materinu zastavu prkosa prema nepravdi i svemu demagoškom, prošao sam životom lošije i teže, svijetu netrpeljiv i tvrdoglav: svaku vlast sam prezirao. Majci treba da zahvalim što sam i sa crkvom od tada do danas na pristojnom rastojanju.
Nakon antibirokratske revolucije u Crnoj Gori bezbožnički narod je umah postajao znaven, pa su po Crnoj Gori, u suštini svog bića jeretičkoj, ušle u modu vatre božićne pred pravoslavnim manastirima, krštenja dojučerašnjih komunističkih junaca postade porodična obaveza, a na Badnje veče brda su se tresla od silnih rafala, onih što su se ‘vrnuli svojoj vjeri’. U ona ista predvorja hrama do kojih su svodili stoku da se, u ljetnjim mjesecima, obada i balega, sad stupaju njihove bestidne dušice, pognutih glava, neuko se krsteći.
Potvrđuje se moje ubjeđenje kako se u čovjeku lako satre ljuskost, najlakše pod okvirima nacije i vjere. Kuda danas da odem, Zorane, kad je juriš ovakvih konjanika počeo da galopira diljem Balkana? Kome da kažem da je civilizacijski ponor kome srljamo dubok i leden, studeniji od carigradskih kazamata, i da se ovaj prostor, događajima kojima smo svakodnevno uznemireni, kontaminira ideologijom i nemoralom. Zato se ja, kadšto u sumnji, pitam: kome i zašto multikultura, kome i čemu priča o evropejskom kod nas? I što da rade oni koji drugačije ne umiju, nego kao mi: buntom i prezirom, uzdignute glave, držati do svog dostojanstva? Sinoć sam slušao kako Milošević govori o multikulturi, multinacionalnom i viševjerskom. S. je bila prestravljena cinizmom ludaka, ja sam se rezignirano osmjehivao. Bio sam siguran da se on ne šali kad nas obavještava o namjeri da se Kosovarima izađe u susret fašizacijom.
Pitanjem: što dalje? lomimo se S. i ja danima, u vjeri da će se civilna vlast u Crnoj Gori održati, iako većina naroda, to čudo, tu demokratiju, nakon početka bombardovanja smatra imperijalističkom zamkom. Dvovlašće je danas realnost, sjutra to može biti jednovlašće čelične falange. Zvanična vlast, sa policijom kao oružanom crnogorskom snagom, upinje se da Rezolucijom o građanskom redu i miru održi institucije i privredu u funkciji, dok Druga Armija Vojske SR Jugoslavije, pomognuta navijačkim istupima dobrog dijela stanovništva ove kamenite državice, i paravojnim ustrojbama nastalim iz nacionalističkih partija, podmuklo nagriza relativni mir. Koalicija „Da živimo bolje“ dežura sve vrijeme, i ne može im se sporiti mudrost i fleksibilnost, ali mi smeta insistiranje na Jugoslaviji, zajedničkoj državi, federaciji veće Srbije i mnogo manje Crne Gore. Jugoslavije više neće biti, njenog surogata nam nameću. Paradoksa je puno, kao perle se nižu crnogorske zablude. Za Srbiju crnogorska vlast je secesionistička, dok je, zapravo, Srbija u neiskrivenoj secesiji od svega što još liči na jugoslovenstvo. Iz Rambujea poručuju: na Kosovu se ne smije uvoditi vanredno stanje (dakako: to je percepcija dokumenta), a ono je već uvedeno. Takvu mogućnost za Crnu Goru zasad ne pominju, iako signali sa Zapada ukazuju na mogući izlaz Crne Gore iz srpskog kazamata. Takvi signali znače: ako smo vam prekinuli željezničku prugu koja vodi iz Bara za Beograd, ako su nekoliko drumskih mostova iz Srbije prema vama dignuti u zrak, ako smo jasno rekli da će loše proći onaj ko dirne u crnogorsku demokratiju i u demokratski izabranu vlast u Crnoj Gori, ako stalno ponavljamo da će Slobodan Milošević na kraju skupo platiti zbog svoje genocidne politike, ako Srbiju iz dana u dan bombardovanjem pretvaramo u pustaru, a Crnu Goru uskoro više nećemo gađati projektilima, zar vam se ne kaže samo: uspostavite vanredno stanje, blokirajte vojne kasarne, sazovite skupštinu, imate skupštinsku većinu, proglasite nezavisnost, pozovite nas za svjedoke i kumove takve nezavisnosti, i odčepite se od bijede koja se zove Srbija. Nećemo tako, odgovara crnogorska sujeta, sačekajmo. Čekajući, mi ćemo ipak dobiti sa nebesa još koju bombicu. Opet bruje bombarderi nad našim dijelom neba, pod zvijezdama se putanje mlaznjaka rascvjetavaju kao plodovi pamuka, a zakasnjela sirena civilne zaštite sluti nesreću i ovoj jazbini na južnoj tački Jadrana…
Javio sam se Filipu Davidu na početku bombardovanja. Odgovorio mi je kratko i na njegov način koncizno - tada je sa porodicom bio dobro. Poslao sam pošiljku i Nebojši Popovu. Nije odgovarao. Od Leonidasa nema telefonom glasa iz Atine, a ja mu ne znam E-mail, tek vidim - kvasa grčkosrpska bratovština. Objavio sam dvije knjižice: stihove Jevrema Brkovića i kratku ponoćnu radio-igru Mirka Kovača. To je sve što sam mogao da finansiram. Za PLIMUplus zasad nema uslova, mada mi je drago da će se tekstovi Nermine i Asje naći uskoro u mojim rukama.
Inače, sve je deplasirano, čine mi se uzaludnim izvještaji i obavještenja raznih udruženja koji se, ovisno od intelektualne mudrosti ili političkog interesa, glasaju ovih dana. U njima je briga, osuda, recepti za prevladavanje krize, podrška crnogorskom narodu, dosta apologetike vlastima i pokoja pamfletska varnica: potreba našeg svijeta da se u sve pača i u sve razumije - još živ trag od pisama podrške ‘pojedinih organa pojedinim organima’. Populizam slazi na ulice naše. Hoće li biti omladinskih radnih brigada i koračnica ne znam, ali, sjetiće se ideolozi već nekog načina da podrupru želju i volju, vjeru i nadu narodnu. Ali, imam na umu prostu činjenicu da zdrave opozicije u Srbiji danas nema. Ustaje li ko protiv Miloševića? Zato raste sveopšta mržnja prema Albancima. Kad se rušio Vukovar često se čuo pljesak upućen novosadskom korupusu, rušenje Sarajeva pratila je ćutnja i slijeganje ramenima, sad, kad se pogibija useljava u zemlju Srbiju, oni su uvrijeđeni, bijesni i neobjektivni. Svijest prostog svijeta, sapetog u omčama državnih medija mogu donekle da shvatim. Srpsku elitu neću. Šačica znavenih ćuti. Ćuruvija je, navodno, bio sretan što je počelo bombardovanje Beograda, pa ga je trebalo kazniti, još se, vele, javno izlanuo i - ode. Dobio sam 210-i broj „Republike“, Redakcija nastoji da o NATO bombardovanjima govori razložno. Vjerujem da ima još primjera (ti si mi naveo neke od njih) da u Srbiji i Beogradu znaju što je po srijedi. Ali, sve je to malešno u trenucima kad se Milošević penje na pijedestal od stakla i paučine. Nije valjda i dugovječno? Sve je moguće…
Nebo cijepa hrapavi zvuk letjelica. Tuđih aviona iz bijela svijeta na crnom nebu Savezne Republike Jugoslavije. Došao je predveče iz kasabe i donio joj glas o nesreći u Grdeličkoj klisuri. Na drugi dan Uskrsa granatiran je, sa dvije rakete, međunarodni putnički voz broj 393. Ne zna se tačan broj poginulih i ranjenih, bespomoćnih putnika iz vagona nad mostom. Kolateralna šteta?! Ona, do koje mu je ovih dana najviše stalo, zbijena uz njega kao embrion: glava pokrivena rukama, savijena koljena uz stomak - trese se i rida. Gruda tijela pokrivena šarenim ćebetom i glas kao iz rupe: “Zašto su ubijeni, nevoljni, djeca i žene, blagoslovi Bože duše stradalih?!” Uzbuđen je, uplašen, ona boga pominje, prema čijem pomenu je uvijek bila komotna?! Ljutnja na bezumni čin pilota Alijanse blijedi i tone u sažaljenje za nastradalima. Može li umjetnost nadjačati život kad užas stvarnosti njene plemenite namjere izvrće u suprotnost? Nekada davno svi su ljudi bili životinje, i tada je život imao nekog smisla. Voljom đavola zvijeri su preobraćene u ljude. Od tada postoji nesklad između prirodnog i neprirodnog. Ljudi su neprirodni.
(Iz romana “I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO”)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR