Sve smo prepoznatljiviji na turističkoj mapi, ali ne samo kao primorska zemlja s prelijepim pješčanim plažama, tranzitna destinacija za kruzere, zimovnik za jahte..., već i kao raj za aktivni odmor, planinski, rafting, kanjoning turizam.
Zbog toga na crnogorskom sjeveru, iz godine u godinu, niču etno sela kao pečurke poslije kiše, na Žabljaku i u Kolašinu, tokom ljeta, traži se krevet više, obaraju se rekordi, a sve više i u naplati boravišne takse, što je znak da se uvodimo u red, i uvodimo red.
Međutim, uvijek u špicu sezone, postavlja se isto pitanje - koliko su svi ti turisti bezbjedni u planinama, jesmo li sistemski uređeni, imamo li službe spremne da odgovore na izazove kakve imaju i zemlje Alpa ili s nekog drugog kraja svijeta. Poseban problem je nepažnja turista pa nerijetko završe da im život visi o koncu. Naravno, svi gorski spasioci rade volonterski, spašavanja se turistima ne naplaćuju, a helikoptersku jedinicu Ministarstva unutrašnjih poslova plaća država.
JASNA PRAVILA
Načelnik Gorske službe spašavanja Crne Gore Željko Loncović tvrdi da se kod nas ne dešava ništa što se ne događa u drugim krajevima.
"Crna Gora nije nikakav izuzetak. Pokušavamo da iznađemo najbolji sistem kako bi smanjili broj nezgoda u planinama, ali... I u mnogo uređenijim zemljama dešavaju se nezgode i nesreće", kaže Loncović, upoređujući aktivni turizam sa saobraćajem.
"U saobraćaju, recimo, imamo vrlo jasna pravila, saobraćajne znakove, preporuke, obaveze..., pa se događaju nesreće i to, nažalost, vrlo često.
Turista bi, takođe, kad krene na turu trebao da zna pravila koja važe za planinu ili kanjon i da ih se pridržava. Toliko je širok spektar uzroka koji dovode do neželjenih situacija da bi se mogao prepričavati danima, ali suštinska su tri – neznanje, neozbiljnost i nepažnja. Dakle, razlozi su isti u Crnoj Gori i u Švajcarskoj ili Austriji, na Nepalu", kaže Loncović.
Dodaje da svoje navike ispoljavamo u planini, i često ne umijemo da prepoznamo opasnost, a upravo smo onda u najvećoj opasnosti. Uz to, ne odaberemo turu prilagođenu svojim psihofizičkim i tehničkim mogućnostima, nemamo adekvatnu opremu...
"Planinarenje je sport s kontrolisanim rizikom. Dakle, rizik se mora prepoznati, a onda kontrolisati iskustvom i znanjem ukoliko smo već opremljeni kako treba, ističe Loncović, navodeći primjer da često ljudi izađu u planinu, sunčan dan iskoriste za uživanje na snijegu i ne znajući, možda, da je ta padina i taj nagib, u tom periodu godine, idealan za lavinu. -S druge strane, imamo ljude koji sve to dobro znaju, ali ne pridržavaju se pravila, već traže alternativne staze, žele da se razlikuju od drugih, hoće u japankama da penju Bobotok kuk ili nose jednogodišnju bebu na vrh planine. Onda se nameće logično pitanje, zbog čega sve to, kakav je osjećaj i užitak moglo imati dijete staro svega nekoliko mjeseci. Na sve to kad se još doda nepažnja, onda je gotovo neizbježna nemila situacija. U planini, kao i svugdje drugo, popušti koncentracija i to se obično dešava prilikom povratka sa vrha. I, sekund je presudan, jer tada je umor odradio svoje, a vi mislite da je cilj ostvaren", priča načelnik GSS Željko Loncović.
"Sve je ovo uporedivo sa saobraćajem. Imate sjajne vozače, ali se ne pridržavaju pravila ili ih se pridržavaju, pa izgube koncentraciju, a imate loše vozače koji poštuju saobraćajne znakove i tako smanje rizik, ali imate i loše vozače koji se, uz to, ne pridržavaju pravila. Suštinski rečeno, neiskusan vozač i ne prepoznaje opasnost, a to bi značilo i da se bezbjednost u planini uči. Jasno je, prva i osnovna znanja se stiču u planinarskim školama, a onda nadograđuju, ali zato je najvažnija preporuka u planinu ne ići bez vodiča koji je dobro poznaje", zaključuje Loncović.
ISKUSTVO
Planinarske staze u Crnoj Gori su dobro markirane. Durmitor je najposjećeniji, pa u njemu najčešće i intervenišu gorski spasioci, a potom slijede Prokletije, Orjen...
Iskustvo naših spasilaca potvrđuje da je najteže locirati onoga ko je povrijeđen u planini ili se izgubio. Svaki naš spasilac mogao bi napisati antologiju priča koje se ispredaju od prvog poziva za pomoć do okončanja akcije. Čovjek pozove 112 i kaže da se izgubio, ima pametni telefon i uključenu lokaciju, što umnogome olakša posao spasiocu da dođe do njega, ali turista u međuvremenu ode na drugu poziciju i ponovo poziva, pa onda nastaje prava jurnjava za njim. Ima ih koji se žale da im je hladno ili da su umorni i iscrpljeni, onih koji prije polaska u planinu pozovu samo da bi provjerili ima li, za „ne dao bog“, dežurnog pored telefona. Neki pitaju i za vremensku prognozu, neki se prilikom transporta žale da im je neudobno ležati i ne pitajući se kako je onima što ga nose nogostopcem niz planinu...
Naravno, svi gorski spasioci rade volonterski, spašavanja se ne naplaćuju, a helikoptersku jedinicu Ministarstva unutrašnjih poslova plaća država.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR