"Surovi smo prema umjetnicima a svi volimo da nam društvo oda priznanje"

Stvaralaštvo crnogorske umjetnice Milijane Istijanović privlači pažnju publike širom Evrope.

Dobitnica prve nagrade na Hercegnovskom zimskom salonu, kao i Godišnje nagrade za vajarstvo Fakulteta likovnih umjetnosti Cetinje raduje se, kaže, kada ljude prodrma emocija ispred njenih radova. Posebno zato što se katkad služi atipičnim umjetničkim formama.

U intervju za portal Antena M, Istijanović kaže da se savremeni likovni mediji često omalovažavaju.

Pitali smo je, shodno tome, da li je imala problema da pronađe prostor za rad; da li joj smeta razlaganje svih segmenata njenog rada i kako teče komunikacija kada se izađe iz okvira tradicionalizma.

Priznaje da je crnogorska zajednica surova prema umjetnicima a podsjeća da svi volimo da nam društvo oda priznanje.

 ***

Nedavno je i bečka publika gledala Vaše radove. Šta mislite, da li preispitivanje vrijednosti i konvencija, što prožima vaš rad, podjednako dobro komunicira s publikom bez obzira na njihovo porijeklo, obrazovanje…?

Umjetnost je univerzalna i trebalo bi da bude pristupačna publici bez obzira na njihovo porijeklo, društveni status i sl. Što je rad ubjedljiviji razumljiviji je i posmatraču. Dobar umjetnički rad posjeduje emociju blisku većini ljudi, jer u osnovi svi rješavamo slične probleme.

Zasniva li se ta komunikacija s publikom upravo na emociji, i da li ikada pravite kompromise zarad komunikativnosti svog djela?

U radu ne smije biti udvaranja i kompromisa, ako je tako onda je sam život rada kratkog daha. Ako je emocija koja je utkana u radu iskrena doći će do posmatrača i rad će imati svoj put. Publika reaguje na moj rad i, kako kažu, neki od njih doživljavaju ga blisko i lično. Svaki put se iznenadim i obradujem. Eto valjda ponekad i sama sebe potcijenim.

Povremeno se izražavate kroz atipične forme; jeste li posmatrali nekad laičku publiku pred svojim radovima? Kako mislite da oni doživljavaju intervenciju i instalaciju?

Moramo prvo raditi na stvaranju tj. održavanju savremene umjetničke scene kod nas, pa će se i publika lako naviknuti na savremene izražajne forme. Mišljenja smo da savremenu umjetnost navodno ne razumije šira publika. Ali nije uvijek tako. Dešava se da baš neko od koga se ne očekuje ubodu u samu srž djela. Tradicionalni umjetnici nerijetko nipodoštavaju; ne podržavaju kolege i savremene likovne medije, te stavljaju izražajno sredstvo iznad kvaliteta. To naravno nikako ne znači da svi treba da idu u korak sa vremenom i prate savremene umjetničke prakse. Ne, svako nek ostane u mediju u kojem se osjeća najudobnije.

A kakva je komunikacija u suprotnom smjeru, kako Vi osluškujete zajednicu, u kojem njenom dijelu nalazite motive?

Čovjek kao indivudua i odnosi među ljudima su neiscrpni motivi. Nemoguće je biti ravnodušan na zajednicu i stvarnost u kojoj živimo. Čak je teško baviti se samo sobom, a ne baviti se i društvom. Ima odličnih umjetnika koji kroz rad prikazuju i određenu dozu cinizma i malicioznosti prema društvu. To su korisni i efektni radovi, jer postajemo sve više naviknuti na apsurdnost današnjice da se bojim da ćemo ih jedva i primjećivati, pa je korisno ponoviti gradivo. U svom istraživanju iako se bavim određenim problemima ne iskazujem ih doslovno, ne na taj ciničan način. Umjetnost dozvoljava da stvorimo i zamišljene situacije koje jesu odraz realnosti i činjenica, a kroz ličnu poetiku dati drugi glas. Vremenom kad postanem ogorčenija mozda postanem i surovija u izražavanju. Sad pokušavam da omekšam neke poglede.

Već na početku karijere ste dobili značajne nagrade poput Heregnovskog zimskog salona. Jesu li vas sputavale na neki način; u smislu šta sljedeće ljudi očekuju od vas?

Nagrade i priznanja ne doživljavam kao neku vrstu odgovornosti. Ali da su laskave itekako jesu. Dobije se podstrek ali to kratko traje, što je čak dobro jer opasnost da sebe posmatraš kroz nagrade su rizična za ličnost. Baviti se umjetnošču je luksuz u današnje vrijeme, a mi ga sebi možemo priuštiti jer smo ili idealisti ili mazohisti, pa kad se to nagradi, jako prija i daje elana. Svi volimo da nam društvo oda priznanje.

Naše društvo zasigurno pruža motive za rad, ali pruža li prostor? I ranije ste govorili kako nijeste uvijek imali utočište.

Poslije fakulteta, kao i većina mojih kolega našla sam s pred istim problemom, tj. nedostatku adekvatnog prostora za rad. Sticajem oklonosti u posljednjih godina imala sam odlične uslove za rad gostovanjima u umjetničkim rezidencijama u različitim gradovima i državama. Tako sam se fino adaptirala na nomadski život, ali sad već vapim da pustim korijene. Naša zajednica je surova prema umjetnicima i to je fakat. Mislim da će se to promjeniti, neće sjutra ali hoće za 50 godina. Ne možemo baš stalno da krivimo druge, moramo odgovornim licima dati malo vremena. Na kraju krajeva, umjetnost i kultura su neuništivi, naši umjetnici stvaraju najbolja djela čak i u najgorim uslovima.

Jeste li saglasni da je umjetnička praksa dala najviši doprinos artikulisanju feminističkih ideja? S obzirom na to da ste govorili kako naprosto osjećate da morate da se bavite umjetnošću, koliko osjećate potrebu da u rad upišete žensko pismo? Imate li “breme više” u odnosu na muške kolege?

Umjetnost je odlican provodnik za filozofske i ideološke pravce. Smatram vrlo bitnim da kroz umjetnost mogu da izrazim lična uvjerenja i stavove ideologije u koju sama vjerujem. Umjetnost neće riješiti problem, ali će nas učiniti budnim i svjesnim. Da citiram veliku poljsku umjetnicu Magdalenu Abakanovic: "Umjetnost otvara oči da možemo da vidimo i mozak da možemo da zamišljamo.” Umjetnost je odavno moja svakodnevica, dio mene, moje ličnosti, pa često kažem da se bavim umjetnošću ne samo zato jer to volim, već zato što i moram. Moj rad se kreće na relaciji identitet, tijelo, rod, prostor i vrijeme. Pitanja roda su se prožimala i na studijama, s tim što sam to tek kasnije jasnije determinisala u svom radu. To ide sa takozvanom umjetničkom zrelošću. Smatram da nemam zadatak više od muških kolega, vec sopstvenu odgovornost prema sebi i svojoj umjetnosti. A feministi su uvijek dobrodošli.

Ide li Vam “na živce” ovakvo analiziranje, mislite li da umjetnost treba da prekriva veo mistike i nedorečenog prije nego li da se ogoljava?

Ubjedljivo umjetničko djelo koliko god se ogoljava imaće svoju snagu. Nemam nista protiv toga da se priča o radu i objašnjava sve dok se ostavi prostor za dilemu. Umjetnici uslovno rečeno razapnu dušu na platnu i nije nužno da dodatno objašnjavaju. S druge strane, ne smijemo ostaviti baš sve stvari da se podrazumijevaju. Publiku ipak treba malo usmjeriti, a ostalo može i sama da osjeti.

Zerina Ćatović