Vajar Velibor Pavićević: Danas se pseudo-umjetnost tretira jednako kao prava vrijednost

Podgorička publika je proteklog mjeseca bila u prilici da pogleda postavku "Buđenje" - izložbu djela skulptora mlađe generacije Velibora Pavićevića.

Kako umjetnik i sam navodi za naš portal, jezik skulpture je po prirodi stvari najteži za prenošenje poruke. Zanimalo nas je stoga kako gradi komunikaciju sa publikom, šta želi da postigne i da li je to uopšte moguće danas kada se kvazi-umjetnost tretira kao istinska vrijednost.

Magistar Velibor Pavićević izlagao je na više samostalnih i grupnih izložbi, učestvovao na internacionalnim simpozijumima a dobitnik je i prestižnih nagrada, poput dvostrukog priznanja "Milunović-Stijović-Lubarda" ili nagrade Crnogorskog likovnog salona. 

***

Vjerujete li da je "Buđenje" moglo uticati na buđenje svijesti posjetilaca? Vjerujete li uopšte da umjetnost danas može uzdrmati publiku?

Stvaram iz sopstvene potrebe da sebi pokusam objasniti stvari. Izgraditi sopstveni svijet, staviti ga na noge temeljno i na taj način pokušati nešto da kažete. Ako ste se opredijelili za skulpturu, onda treba biti svjestan da je taj jezik kao prenosilac poruke možda i najteži po prirodi stvari.

Ne opterećujem se previše time da moja umjetnost bude prenosilac poruke u društvu. Samim tim, ona bi pošla u drugom smjeru i imala neki drugi angažman. Svaka ukalupljenost toga tipa dovodi do određene uniformisanosti čemu nikako ne bih želio da moji radovi pripadaju. Naravno kad je u pitanju publika onda mogu reći da mi je drago ako neko primijeti neku humanističku crtu u mojim radovima.

Iako sam svjestan da ne možete uticati na društvene tokove, niti pretjerano na mijenjanje svijesti u društvu, ispunjeni ste kada vidite da ste napravili interakciju sa publikom. Ono što bi trebalo probuditi u čovjeku danas to je traženje onih unutrašnjih, dubokih slojeva koje danas tako surovo zanemarujemo.

U eri kiča, brzine i površnih stvari stavio bih akcenat upravo na te duboke unutrašnje slojeve koji su jedini vrijedni pažnje. Pa i ovaj narativ "Buđenje" trebalo bi upravo da ima za cilj buđenje "čovjeka" u nama.

Imate li neke informacije o posjećenosti i da li vam te brojke uopšte nešto govore/znače?

Izložbe danas nijesu naročito posjećene. Treba imati u vidu da interesovanje za umjetnost ide rame uz rame sa socijalnim stanjem.

Ne možemo prevaspitavati publiku. U sredini u kakvoj živimo kad osjetite da vas mali broj ljudi razumije ili makar pokušava razumjeti, onda ipak treba biti zadovoljniji. Za istinsko poimanje umjetnosti potrebno je obrazovanje i ne samo to.

Imate li u procesu stvaranja na umu idealnu publiku ili neku prosječnu - zamišljate li komunikaciju sa auditorijumom?

Morate biti ozbiljni u svom poslu.... O publici ne razmišljam puno. Ako bih tome dao primat kao temi za razmišljanje onda moguće da se ne bih ni bavio ovim poslom. Ne postoji idealna publika. Ne bi bili previše u trci sa ovim poslom da tražimo takve posmatrače. U svakom slučaju morate se ozbiljno pripremiti kad izlazite pred nju, makar ona bila i prosječna.

Preplavljeni smo kičom i neukusom pa mladi za uzor sve više uzimaju brzo lako i dopadljivo

Znači li Vam više kada traganje za arhetipom kroz ogoljen jezik razumiju kolege i kritičari ili slučajni prolaznik? Uobičajena publika to svakako neće definisati jungovskom terminologijom, ali koliko Vam je stalo da masa razumije intenciju?

Uvijek vam je drago kada naiđete na razumijevanje, bilo da je riječ o kolegama ili od drugih. Nekad vam najbolji komentar o radu daju upravo slučajni prolaznici u kojima se probudi neka iskra, neki osjećaj pravog vrjednovanja onoga sto ste željeli prenijeti.

U tom slučaju osjećate da ipak ono što radite ima svoju opravdanu misiju.

Da li ste zbog te komunikacije s publikom katkad prinuđeni na kompromise? - Pitam Vas ovo zbog današnje navale pseudoumjetnika koji se udvaraju publici. Kako gledate na takve individue u vašoj sferi umjetnosti, daje li im se previše prostora?

Nikada se ne udvaram publici. Moje odrednice su jasne. Ne posvećujem previše pažnje pojavama na danažnjoj umjetničkoj sceni. Svjedoci smo da današnja kritika jednako tretira kvazi umjetnost i pseudo umjetnike sa onim pravim vrijednostima.

Preplavljeni smo kičom i neukusom pa je i u tom smislu publika prinuđena na opštu zbunjenost. Porazno je što mlađe generacije sve manje vode računa o razvijanju onih unutrašnjih dubljih sfera i sve više uzimaju za uzor brzo, lako i dopadljivo.

Vi pravite skice za radove... Da li u tom procesu već imate na umu krajnji ishod, krajnju poruku ili se i ona sa formom razvija?

Za većinu skulptura napravim više malih skica. No, uglavnom krajnji proizvod izgleda drugačije. Sami proces odvodi vas u nešto novo. Sva ta nadogradnja stvari obogaćuje čitav proces i u vama budi zadovoljstvo.

Jer da nema takvih otkrivanja, ovaj posao išao bi ka monotoniji.

Je li vajaru teže da artikuliše misao, ideju, emociju od na primjer reditelja, muzičara? Limitira li vas katkad materijal, alat...?

Čime god želite ozbiljno i profesionalno da se bavite, treba imati u vidu da to nije lak put. Svaki vid umjetnosti sa sobom nosi određenu težinu u pristupu stvaranju. No ako uzmete u obzir i dimenziju da je bavljenje skulpturom i fizički posao onda možemo reći da je od svih vidova umjetničkog izražavanja i najteži put.

Da li je kombinovanje materijala, kao u ovoj postavci upravo neki otklon od konvencije, bijeg od standardnog, od ograničavajućeg...?

Kombinovanjem materijala u mom radu dobijam iskorak više. U svom istraživanju predstavlja bijeg od nekih ustaljenih stvari. Kad nešto naučite i usavršite treba ići korak dalje, otrgnuti stvari od ravnodušnosti.

U toj svježini i traganju je i ljepota ovog posla.