Bez zakonski definisanog statusa i standardizacije znakovni jezik u Crnoj Gori ostaje na margini, a sa njim i osobe koje se na taj način svakodnevno sporazumijevaju. Iako je sredstvo komunikacije i most ka osnovnim ljudskim pravima, u našoj zemlji još uvijek ne postoji zakonski okvir koji bi znakovni jezik prepoznao i sistemski ga podržao. Zato je njegova formalna standardizacija ključni korak ka unapređenju položaja Gluvih i nagluvih osoba u društvu, te adekvatnom osposobljavanju prevodilaca koji bi bili poveznica između institucija i ove zajednice.
Polazeći od tog bitnog pitanja, Savez organizacija Gluvih i nagluvih Crne Gore (SOGIN CG) uspješno je realizovao projekat obuke zdravstvenih radnika za osnovnu komunikaciju sa Gluvim i nagluvim pacijentima. Prema riječima Tijane Mijušković, programske menadžerke SOGIN CG, u pitanju je obuka prva ovog tipa u istoriji našeg zdravstvenog sistema.
„S obzirom na to da u Crnoj Gori znakovni jezik nije standardizovan i ne postoje obuke za tumače i prevodioce za znakovni jezik, htjeli smo da makar zdravstveni radnici nauče osnove komunikacije kako bi mogli da pozdrave osobu na znakovnom jeziku i omoguće joj da se osjeti prihvaćeno i uvaženo“, kaže Mijušković.
Navodi da je do sada obuku završilo 36 zdravstvenih radnika - 19 u Kliničkom centru u Podgorici i 17 u Beranama. Kroz deset modula, pažljivo koncipirane radionice obuhvatile su spoj teorijskih znanja i praktičnih vještina. Istorija znakovnog jezika, terminologija, Zakon o pravima pacijenata bili su samo dio obrađivanih tema...
„Potom smo prešli na praktičnu obuku i obradili dvoručnu azbuku, a zatim i module koji su se odnosili na uobičajene znakovne izraze, glagole, pridjeve, dane u nedjelji, brojeve, te zdravstvene pojmove i aktivnosti u zdravstvenim ustanovama“, dodaje naša sagovornica.
Pojašnjava da je u pitanju veoma raznolik jezik te da se, uprkos čestim pretpostavkama, ne radi o univerzalnim znakovima. No i pored toga, zdravstveni radnici pokazali su zainteresovanost, veliku volju i spremnost da nauče.
„Znakovni jezik ima dugu istoriju. Počeo je da se razvija još otkad postoji čovjek, ali prve zabilježene slučajeve imamo u 18. i 19. vijeku. Tada su, zapravo, postojale i prve škole za Gluve u Francuskoj i u Americi. Tako su nastali francuski znakovni jezik, američki znakovni jezik, a poslije toga i britanski znakovni jezik. U suštini, koliko ima govornih jezika, toliko ima i znakovnih jezika. To znači da Gluve osobe u Crnoj Gori koriste crnogorski znakovni jezik dok se, na primjer, u Srbiji koristi srpski a u Hrvatskoj hrvatski znakovni jezik. Postoje male finese, kao što ih ima i u govoru u vidu dijalekata, ali sve ostalo potpuno je različito“, poručuje Mijušković.
Dodaje da učenje znakovnog jezika nije bila jedina aktivnost obuhvaćena projektom. Dodatno su sprovedena i istraživanja među Gluvim osobama i medicinskim radnicima, a prvo u nizu obuhvatilo je 60 ispitanica i donijelo je ne baš ohrabrujuće podatke.
„Pitali smo ih da li su imale pristup prevodiocima za znakovni jezik kada su posjetile zdravstvene ustanove. Rezultati su pokazali da čak 88,3 odsto Gluvih žena nije imalo obezbijeđenog prevodioca u zdravstvenim ustanovama, dok je samo pet odsto ispitanica imalo obezbijeđenog prevodioca za znakovni jezik. Takođe, pitali smo ih i da li su imale pristup informacijama o reproduktivnom zdravlju prilagođen njihovim potrebama. Čak 66,7 odsto kazalo je da nisu, a 28,3 odsto je odgovorilo da jeste ali u slučajevima kada je sa njima kod ljekara išao član porodice. Dodatno 83,3 odsto Gluvih žena nije imalo pristup stručnoj pomoći ili savjetovanju za mentalno zdravlje prilagođenom njima“, ističe Mijušković.
Slični obrasci uočeni su i u istraživanju među zdravstvenim radnicima. Čak 44 od 49 anketiranih medicinara nije poznavalo nijedan znak, dok je njih 46 odgovorilo da u ustanovi u kojoj rade nemaju pristup tumaču za znakovni jezik. Ohrabruje, međutim, podatak da bi 35 ispitanih rado učestvovalo u daljim obukama u vezi sa ovom temom.
Sve to, smatra Mijušković, signal je za društvo koji nam ukazuje na potrebu institucionalne podrške kroz uspostavljanje valjanog zakonodavnog okvira.
„Kako je Crna Gora jedina zemlja na Balkanu u kojoj znakovni jezik nije standardizovan, najveća potreba i prioritet Gluve zajednice jeste, ponavljam, da država napravi Zakon o upotrebi znakovnog jezika i da jezik bude standardizovan. Tek kada ti koraci budu završeni, moći ćemo da organizujemo obuke za znakovni jezik i da obučimo mlade ljude koji su zainteresovani da rade zajedno sa Gluvom zajednicom kao prevodioci“, naglašava naša sagovornica.
A kako bi cilj bio dostižan, potrebno je da doprinese i cjelokupna zajednica. Zato su bitnost ovog pitanja prepoznali u Fondu za aktivno građanstvo (fAKT), dajući podršku SOGIN CG u realizaciji svih navedenih koraka.
Naime, projekat „Obuka zdravstvenih radnika za komunikaciju sa Gluvim pacijentima putem znakovnog jezika“, podržan je kroz program Podržani=Osnaženi, koji sprovodi Fond za aktivno građanstvo u partnerstvu sa Zakladom za razvoj lokalne zajednice „Slagalica“ iz Hrvatske. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.
Mijušković ne krije da im je podrška fAKT-a bila od velikog značaja, posebno uzimajući u obzir da je i jedina koju su dobili tokom svog višegodišnjeg društvenog angažmana.
„S obzirom da mi kao organizacija, kada se prijavljujemo na državne projekte, nijedan ne dobijamo, ovim putem stvarno želim da se zahvalim u ime Saveza Gluvih i nagluvih Crne Gore Fondu za aktivno građanstvo, što su prepoznali potrebe Gluve zajednice i shvatili koliko nam je važan ovaj projekat“, navodi Mijušković.
Za kraj razgovora poručuje da će njihova organizacija, baš kao što je to činila i do sada, nastaviti sa implementacijom zacrtanih ideja, a sve u cilju unapređenja položaja Gluve i nagluve zajednice u Crnoj Gori.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR